Zamišljam 13 autora knjige “Nakon deadlinea - priče s terena” (Profil, Zagreb, 2016.), koju je priredila jedna od njih, Bisera Fabrio, kao djecu, samo zato što sam ih opazio još kao klince. Godinama ih viđam i čitam, ili gledam na TV ekranu. Oni su, u međuvremenu, zapravo, odrasli.
“Stasali smo u ratno vrijeme, razvijali se u pelenama hrvatske demokracije, još onda dok se nije baratalo terminima poput ograničenih budžeta i ljudskih resursa koji su nam ograničili horizonte”, bilježi Fabrio u uvodu i jednom rečenicom sažima recentnu povijest novinarstva. A nosili su ga baš pisci priča ove knjige: Ivana Dragičević, Boris Orešić, Renata Rašović, Ana-Bella Leikauff, Jasmina Kuzmanović, Nataša Barac i Zorana Bajt, Elizabeta Gojan, Dragan Nikolić, Hrvoje Krešić, Josip Šarić, Jerko Bakotin i Snježana Pavić.
Čini mi se da je ova panorama tekstova trebala početi baš sa Snježanom Pavić, s “Danom kad je potpisan Dejtonski sporazum”. Jer, sva je ta mladež izašla iz šinjela brojnih vojnih i mirovnih sporazuma. Pa ipak, Fabrio ga je postavila na kraj knjige, želeći podsjetiti odakle dolazi ovaj naraštaj.
Tada 22-godišnja reporterka, Snježana, ondašnju reportažu danas zaključuje ovako: “U međuvremenu je Seat Ibiza postao normalan auto, most u Jajcu ima ogradu, a klinci u Bihaću ljube se bez granata i sirena u pozadini. Trasom koju smo prošli u tih nekoliko dana studenoga 1995. u iduća dva desetljeća bit će iskopano nekoliko desetaka masovnih grobnica”. No, je li to sve? “I Joso je konačno našao mir: poginuo je lani spuštajući se biciklom niz svoju ulicu. Nikad se nisam usudila pitati ga za Mrkonjić Grad. Ako i jesam, bilo me previše strah da bih ga išta uspjela čuti. Laka ti zemlja, moj mali Joso!” zaključila je Snježana Pavić.
Nekoliko stranica prije opisala je kako je tog Josu, iz svoga Tisnog, srela u postrojbi HVO-a, pred Mrkonjić Gradom. Prisjetila se da mu je “malo pomagala u učenju”, kad je bila na praksi u svojoj bivšoj osnovnoj školi. To jesu rane i ožiljci, slutim, s kojima su sva ova “djeca” otputovala u svijet.
Kada piše o Siriji, Boris Orešić se prisjeća svog boravka 2003.: “Obilazili (smo) obližnje plinske bušotine, pili aromatičnu kavu, jahali deve i glave od sunca štitili crno-bijelim maramama kakve je nosio Jaser Arafat”. Odmah zatim nastavlja: “U srijedu, 20. svibnja 2015. u Palmiru su upali krvoločni barbari”. Jasno, između ta dva nadnevka posjetio je tu zemlju više puta. “Neka me život opet demantira, ali sada sam, ovaj put sto posto, sam sa sobom načisto da ne želim nikada više svojim očima vidjeti Siriju”.
Veliki događaji i veliki gradovi, slavni otoci, poput Sejšela, ostali su kontinuiran izazov za novinske i TV formate svih vrsta. Ako smo zaboravili prosvjede na Trgu Taksim u Istanbulu, u svibnju 2013., ovdje je priča Renate Rašović “Proljeće na Bosporu”. Ona podsjeća da su drugi i drukčiji svjetovi zadržali neke svoje zakonitosti koje mi, posjetitelji i došljaci, malo teže razumijemo. Zato i znamo izgubiti kompas. Rašović i drugi pisci dali su golim vijestima ljudsko srce.
Ratnu situaciju na ukrajinskom potezu između Kijeva i Krima opisala je sama Bisera Fabrio. U Odesi bilježi: “Normalno je biti naoružan, odijevati se kao paravojska, pomalo kao što je to bilo normalno u mom Splitu početkom devedesetih, kad mi, tada klinci, ne bismo ni okom trepnuli gledajući sve one psihički izgubljene gardiste koji su došli s fronte i zalijepili se za šank prvoga kafića. Nije se jednom dogodilo da su vadili pištolje, a mi smo ih ignorirali”.
Svi su željeli - gardisti, djeca i mi sami - da se uvaži njihovo prisustvo. A tako je važno, i dobro, kada spisateljica inzistira na jednostavnosti žrtve i patnje, o kojoj se, inače, moglo govoriti patetično. Ali, Fabrio tako ne govori, niti itko drugi od spisatelja u ovoj “njenoj” knjizi, odnosno zborniku priča.
I zato je “Nakon deadlinea” prava knjiga radosti, iz nje vreba talent za avanturu i pisanje, vreba neustrašivost. Govori više o tome odakle “naš” čovjek dolazi no mnoge “uzvišene”, koje su se nato pozivale. I to s dušom darovite djece svih naših ratova i primirja.