SPLIT - U vrijeme kad sam bio osmoškolac, za tadašnju su djecu stripovi imali onu ulogu kakvu danas imaju igrice. A sjedište jugoslavenske industrije stripova nije bilo - kako bi čovjek očekivao - u Beogradu, Ljubljani ili Zagrebu. Spletom okolnosti koje mi ni danas nisu jasne, najveći nakladnik stripova nalazio se u srpskom mjestašcu Gornji Milanovac.
Koncern se zvao Dečje novine i tjedno izbacio desetine araka Mikija, Paje Patka, Popaja, Mirka i Slavka. Vjerojatno zato, u to je doba srpski jezik za mene bio jezik - stripa. Bio sam potpuno udomaćen s frazama kao što su “bestraga bedni crve” ili “nagrajisao si burazeru”, a da mi pri tom nikad ne bi napamet palo da neki ljudi tako stvarno govore. Za mene desetogodišnjaka, to je bio metajezik crtanih bića.
Ekonomski odnosi moći
Za današnju mulariju, strip više nije glavni rezervoar fikcije, nego su to crtići. A kako govore likovi tih crtića, i na koji se način preko onog kako govore prelama ideologija, etnička i regionalna stereotipizacija, te ekonomski odnosi moći? Na to pitanje odgovara jedna informativna, provokativna i zabavna knjiga.
Autor joj je Ivo Žanić, sociolingvist i autor nekoć legendarne kolumne “Čitanje politike” u pokojnoj Nedjeljnoj Dalmaciji, a tema - sociolingvistika sinkronizacija. Premda su se sinkronizacije kino-crtića u Hrvatskoj uvriježile tek pred nepunu dekadu, one su danas već sastavni dio kulture i predmet čestih usmenih i web rasprava. Sinkroniziranje, naime, funkcionira poput lakmusa koji razotkriva skrivene stereotipe, unutrašnja proturječja, zakopane tenzije i odnose moći. Pri tom se ljudi koji daju glas holivudskoj animaciji nalaze između dvije vatre.
Ne mogu koristiti hrvatski standard, jer je standard iz filma već ionako odbačen kao neupotrebljiv, pošto je to jezik kojim nitko ne govori. Late li se slengova i dijalekata - što i čine - upadaju u minsko polje regionalnih trvenja. Najveće otkriće Žanićeve knjige jest to da takva trvenja uopće nisu hrvatska posebnost. Tako iz “Magaraca” čovjek nauči da su gledatelji u Valenciji rogoborili na katalonsku/barcelonsku sinkronizaciju crtića, a u frankofonom kanadskom Quebecu na parišku. Saznajemo zašto i otkad u talijanskim crtićima crnci govore mletački, te tko i zašto u engleskim verzijama govori škotski. Polazeći od web debata, Žanić pokušava odgovoriti i na najčešće tvrdnje kritičara sinkronizacija: da se u njima forsira zagrebački kajkavski, da se prekomjerno favoriziraju neki dijalekti, a neki koriste samo za negativce ili budalaste likove.
Splitski za šaljive pomagače
Sažeto i pojednostavljeno, Žanićeve su teze ovakve. Sinkronizacije doista zanemaruju pojedine regionalne govore (recimo - Slavonije ili priobalnog sjevera). U njima dolazi do dvostruke monopolizacije.
S jedne strane, zagrebački govor (koji se očituje više u akcentu nego u leksiku) monopolizira poziciju urbanog i postaje govor bilo kakvog grada. S druge strane, splitski vernakular - raširen preko glazbe, brojnih celebrityja i sportaša - postaje monopolistički ekvivalent za govor mora i priobalja, a dramaturški se najčešće povezuje uz likove “sidekick comicsa”, dakle šaljivih pomagača. Žanićeva knjiga informativna je, zabavna i sjajna u onom što u njoj ima.
Moja zamjerka tiče se onog što u njoj nema, odnosno - nečeg što je u njoj tek odškrinuto. Volio bih da je Žanić alatima dijalektologije i sociolingvistike jače pridodao one naratologije i pokazao koje se zaključke može izvesti iz rasporeda dijalekata po aktancijalnim ulogama.
Kako govore u našim crtićima glavni junaci, i koji se zaključci iz toga mogu izvesti? Zašto smiješni pomagači uvijek govore dalmatinski, a zlikovci štokavski? Govori li nam to i o tome tko je u našoj kulturi subjekt, tko zamišljeni protivnik, a tko periferni suputnik? Kakvi odnosi moći iz toga proizlaze? U “Magarcima” o tome nema mnogo, no Žanićeva knjiga nudi nam sve potrebne “sirovine” da takve zaključke povlačimo sami.
Kako u crtićima govore zlikovci?
Žanić drži da u sinkronizacijama najgore prolaze govori Dalmatinske zagore i kajkavske zagrebačke okolice, koji funkcioniraju kao regionalni Drugi, pri čemu crtići razotkrivaju onaj najdublji rasjed hrvatske kulture, Grada prema Selu. Žanić otvara i “vruće” pitanje koji je u hrvatskim crtićima govor zlikovaca. Žanićev odgovor mnoge će iznenaditi: ako u američkim verzijama zli likovi govore britanski, u našim oni govore - knjiški standard (!), što je otvara niz tema za raspravu. Zanimljiva je i tvrdnja kako bi sinkroniziranje na standard - što se predlaže - zapravo osnažilo “zagrebizaciju”, a ne je oslabilo. Pokazuje to na primjeru crtića sinkroniziranih na standard, gdje je standard “inficiran” zagrebačkim akcenatskim sustavom i odsustvom vokativa, što se doživljava kao “ispravan” jezik, a to znači i usvaja. U sinkronizacijama na narječja, stvari su, veli Žanić, jasno razgraničene. Niti sam ja kao dijete počeo govoriti “nagrajisao”, niti će nezagrebačka djeca primiti zagrebački.