Židovsko-katolička obitelj u Njemačkoj, u kojoj su majka i sinovi židovi, a otac Bavarac i u kojoj se barem polovica obitelji hrva s pitanjem identiteta, rastrzani između židovskog naslijeđa i suvremene njemačke svakodnevice, o tome priča Adriana Altaras, govoreći zapravo o sebi i svojima u romanu “Dojča” što ga je u prijevodu Branke Grubić objavio Mozaik knjiga.
Ovdašnji čitatelji autoricu, rođenjem Zagrepčanku, inače njemačku glumicu i redateljicu, pamte po romanu “Titove naočale” u kojem je pisala o sudbini svoje sefardske obitelji, o roditeljima, Jakovu i Tei Altaras, koji su preživjevši logore i rat u partizanima, a na koncu iz Titove Jugoslavije morali pobjeći zbog političkih progona.
Pripadnost Europi
Altarasi su se, za to vrijeme neubičajno, skućili u Njemačkoj. Kako to da nisu emigrirali u Izrael? “Htjeli su ostati blizu obitelji, naša rodbina je bila u Splitu, Zagrebu i Italiji. Osim toga, nisu znali hebrejski, a i bili su vezani za Europu. Ponekad mi je i žao da nisu otišli u Izrael, jer mislim da bi, zbog njihove partizanske prošlosti i socijalističkih uvjerenja, odlično funkcionirali u nekom kibucu. (smijeh) Mislim da su imali potrebu i osjećaj da mogu nešto promijeniti u poslijeratnoj Njemačkoj, raditi na razumijevanju među židovima i Nijemcima. Moji su roditelji u malom Gießenu nedaleko od Frankfurta obnovili židovsku općinu, izgradili sinagogu. Tu su sinagogu gradili skupa židovi i nežidovi.
Obostrane barijere
Nikada nisam željela biti poput roditelja, ali vidim da sam im zapravo jako nalik, jer i mene ista motivacija tjera da pišem knjige, upuštam se u konfrontacije i rasprave, radeći na izgradnji židovsko-njemačkog povjerenja i učvršćivanju veza”, kaže autorica i dodaje: “U doba kad sam došla u Njemačku bila sam jedina židovka u mojoj školi, bili smo jedina židovska obitelj u mjestu. Danas je drugačije biti židov u Njemačkoj, negoli je bilo u to doba. Prošlo je 70 godina od rata, većina preživjelih logoraša do danas su umrli. Mi, druga generacija, mijenjamo način suživota s Nijemcima, nosimo sjećanja naših roditelja, ali nama je ipak bitno lakše. No, još uvijek je čudna atmosfera između Nijemaca i židova u Njemačkoj, i o tome dosta pišem u ‘Dojči’. Nijemcima je i danas jako teško biti sasvim opuštenima i ponašati se spontano sa židovima, makar to bilo i samo na podsvjesnom nivou. Naravno, i s druge strane, židovske, postoji barijera. Većina današnjih Nijemaca gotovo da i nema priliku upoznati židova. Dogodi li se da upoznaju nekoga od nas, preplavi ih sram, a židova u društvu tretiraju kao nekakvu rijetku biljku. Događalo se da, kad na nekoj kućnoj zabavi kažem da sam židovka, ljudi istog trenutka prekidaju razgovore koje su vodili i počinju govoriti o prošlosti, holokaustu, imaju potrebu reći mi što misle o tome, osjećajući mješavinu srama i krivice.”
Tabu teme
U knjizi s ponešto autoironije progovara o raznim tabu temama, među ostalim, govori o navadi nekih židova da instrumentaliziraju holokaust ne bi li na račun toga dobili razne povlastice. “I ja sam to kao djevojka radila, gotovo svi u mom društvu smo se time znali poslužiti. Natjecali smo se u smišljanju situacija, recimo da bismo izbjegli platili kartu u vlaku, kondukteru bismo izazvali osjećaj krivice jer smo židovi. Natjecali smo se tko će izvući najveću dobit od osjećaja krivnje nežidova. Znali smo kako to činiti. Čitala sam to poglavlje iz moje knjige pred židovskom zajednicom i pribojavala sam se reakcija. Nasreću, prihvatili su, zapravo puno su se smijali tome, jer puno je tu tinejdžerskih nepodopština. Razumjeli su. Dobro je da su se smijali jer to pokazuje da smo spremni realno gledati na sebe, a i instrumentalizacije holokausta je danas manje, puno manje no što je toga bilo nekada.”