EKSKLUZIVNI RAZGOVOR

NOBELOVKA SVETLANA ALEKSIJEVIČ Što pišem? Povijest velike i strašne utopije - komunizma

Fabrizio Bensch / REUTERS

"Bavim se propuštenom poviješću. Kažu da to nije književnost, da je to dokument. A što je književnost danas?", kaže Svetlana Aleksijevič

Više od 50 godina, još od Winstona Churchilla, Nobel za književnost nije otišao u ruke autoru koji piše nefikcionalnu prozu. Sve do lanjske jeseni. Svijet je tada čuo za autoricu iz Bjelorusije, po majci Ukrajinku, po ocu Bjeloruskinju, kćerku i unuku seoskih učitelja, režimu, i sovjetskom, i ovom postsovjetskom, uvijek nesklonu, Svetlanu Aleksijevič, novinarku, dokumentaristicu koja upečatljivo bilježi stvarnost. Na Nobelu joj nisu čestitali ni Lukašenko ni Putin. Doduše, kod kuće nisu slavili ni Bunjina, Brodskog, Pasternaka. Aleksijevič se u Minsk, tamošnjem mraku unatoč, vratila prije četiri godine, nakon što je prethodnih dvanaest provela u egzilu, po Parizu, Berlinu, Göteborgu.

“Želim biti kod kuće, pisac može jedino stvarati kod kuće”, goni je razumljiva potreba da piše o onome što joj je poznato i blisko.

Njezine knjige nastaju godinama, iza njih stoje razgovori s više od 500 “protagonista”, neke intervjuira jednom, drugima se vraća više puta. Razgovore snima diktafonom i potom “skida”, tipka zabilježeno, pa iz gomile materijala bira najdojmljivije. Aleksijevič potpisuje debele, ukoričene naslove u kojima sovjetske žene i ljudi što su za rata bili djeca govore o Drugom svjetskom ratu; ima i knjigu u kojoj vojnici, njihove majke i udovice govore o sovjetskom pohodu na Afganistan; potom djelo sa svjedočanstava ljudi koji umiru od černobilskog zračenja...

Svetlanu Aleksijevič opsesivno muči realnost, nju želi bilježiti, nikako izmišljati život. Presudan utjecaj na nju imao je rad poznatog bjeloruskog pisca Alesa Adamoviča, knjige u kojima on traga za pravim žanrom, nazivajući to “kolekivnim romanom”, “novelom evidencije”, žanrom “ljudi pričaju o sebi”.

Glasovi ljudi iz knjiga Svetlane Aleksijevič čitatelja prate danima nakon što pročita posljednju stranicu, ne možete ih se otresti, razmišljate o njima na putu po sina u vrtić, spremajući objed, pakirajući kofere za more, tjeskobe vas kao što bi vas ražalila teška sudbina bliskog prijatelja. I ne može bit drugačije, jer glasovi u njezinim knjigama nisu majstorski krojeni likovi fikcije, to su ljudi s kojima se, čini vam se, čitajući susrećete “za stvarno”, koji baš vama, neposredno i ljudski pričaju svoje priče, a vi ih potom prenosite svojim ukućanima. Svetlana Aleksijevič silno je diskretna posrednica između čitatelja i onih čije je priče zabilježila.

Odsjeci za novinarstvo trebali bi u popis obavezne literature uvesti djela bjeloruske autorice. Čitajući njezine knjige novinar će otkrivati što sve može čuti onaj koji s ljudima znade razgovarati, pred dobrim slušateljem spremni su podijeliti najsuptilnije emocije, traumatične “podatke”, najskrivenija uvjerenja. Takvo novinarstvo, doduše, danas ne ohrabruju, pa ni Aleksijevič ne treba očekivati na sveučilišnim kolegijima žurnalistike. Ovaj je intervju nastao e-mailom, uz pomoć prevoditeljice Dariye Pavlešen, neka od pitanja Aleksijevič je preskočila, nisam imala prilike čuti zašto niti je upitati još ponešto što bih pitala direktno slušajući njezine odgovore.

Prvu je knjigu “Rat nema žensko lice” napisala 1983., dvije ju godine nitko nije htio objaviti, smetao im je njezin pacifizam, optuživali su je za deglorifikaciju sovjetskih heroja. Tako je postala disidentkinja, označili su ju autoricom antisovjetskih sentimenata. Spomenuta je knjiga konačno objavljena za perestrojke, paralelno u Moskvi i Minsku. Prodana je u dva milijuna primjeraka.

U nas su prvi put Aleksijevič objavili prije tri godine, no “Rabljeno doba” izašlo u Ediciji Božičević, u prijevodu Fikreta Cacana, ostalo je gotovo sasvim neprimijećeno do lanjskog Nobela. Riječ je o dokumentarnoj prozi o rusko-sovjetskoj tranzicijskoj stvarnosti, o tragediji komunizma i onoga što je slijedilo nakon raspada SSSR-a koju pričaju bivši članovi partije, ali i protivnici režima, intelektualci i polupismen puk, ljudi raznih slojeva, različitih uvjerenja i sudbina. Proljetos su Edicije Božičević objavile “Černobilsku molitvu” (prijevod Dariya Pavlešen i Domagoj Kliček). Černobilsku apokalipsu svijet veže uz Ukrajinu, manje je poznato da je za Bjelorusiju, zemlju bez ijedne nuklearne elektrane, to bila nacionalna katastrofa. U Drugom svjetskom ratu fašisti su uništili 619 sela zajedno sa stanovništvom, a Černobil je dokrajčio 485 mjesta. “Putuješ selima i zaprepastiš se koliko se groblja šire”, opisuje godine nakon Černobila Aleksijevič, vrtove pune plodova koji se ne smiju brati, bilježi kako zatrpavaju cijela sela... “Ubijala je pokošena trava. Upecana riba, ulovljena divljač. Jabuka...” U “Černobilskoj molitvi” govore vatrogasci, znanstvenici, liječnici, vojnici, običan narod, seoske starice, trudnice, pčelari, ribiči...

Razgovarali ste s više od 500 svjedoka Černobila, ljudima koji su doživjeli osobne i kolektivne tragedije. Prvo svjedočanstvo, primjerice, iz vaše knjige, ispovijest Ljudmile Ignatenko, supruge poginulog vatrogasca, teško je i čitati, spada u najpotresnije ljubavne priče. Žena grli ozračenog supruga, unatoč tome što zna da time sebi potpisuje smrtnu presudu. Ostaje uz njega do kraja, dok mu se tijelo raspada. Deset ste godina razgovarali s ljudima koji su ostali bez obitelji, doma, zdravlja, budućnosti. Kako ste se nosili s tim teškim emotivnim teretom koji su s vama masovno dijelili ti ljudi? Je li Černobil promijenio i vas?

- A kako je kirurgu onkologu koji svaki dan mora izaći pred majke i reći im strašnu istinu o djetetu? Je li mu lako? Da, u našem poslu postoji određeni rizik ako se trudiš raditi pošteno. No takav rizik postoji kod mnogih. To je moja profesija. Moj posao. I ja ga obavljam i nastojim ga obavljati pošteno. ‘Černobilska molitva’ pala mi je teže od drugih knjiga. Jer pišući knjige o tom ratu, bila sam dio tradicije. Mi smo ljudi kulture rata, kulture borbe na barikadama. To je naš ustaljeni sustav vrijednosti i ideala. A u ovom slučaju - sve je drugačije. Planirala sam napisati knjigu o Černobilu odmah nakon nesreće, no shvatila sam da nemam oruđe kojim bih obradila tu temu. Odnosno, da mogu napisati knjigu kakvih je napisano već na stotine i snimljeno više desetaka filmova na tu temu. Ali u mom svjetonazoru nešto je nedostajalo da bih shvatila što se događa. Vidjela sam kako su podjednako bespomoćni bili i nuklearni fizičar i seoska starica i mladi vojnik. Opisati to sa starim pojmovima, u starom koordinatnom sustavu bilo je nemoguće. Ma kakav rat!? Sjedili smo u Minsku i mirno ispijali kavu, a Treći svjetski rat, černobilski, već je počeo. Radijacija je lebdjela nad nama, ubijala nas sve, a mi je nismo ni vidjeli ni čuli. Sjećam se kako se odvijala evakuacija stanovništva. Vidjela sam starice s ikonama, na koljenima, kako preklinju da ih ne odvode. Sunce sja, vrtovi cvatu, nikakvih bomba uokolo, zašto bismo morali otići? I tada sam shvatila da je problem izvan poznate nam kulture, da odgovora nema. Trebalo mi je pet godina da shvatim o čemu ću pisati knjigu: o novom znanju. Jedan od mojih junaka knjige kaže: ‘Mi, Bjelorusi, crne smo kutije koje bilježe informacije za sve’. U knjizi, ako se sjećate, poput refrena odjekuje: nikad nisam čitao o tome, nitko mi o tome nije govorio. Odnosno, ljudi su bili sami s tim, potpuno nepripremljeni.

Koja je najvažnija poruka Černobila? Što vas je osobno najviše osupnulo - nemoć čovjeka nad ubojitošću tehnologije koju je stvorio; međusobna fizička povezanost politički i na razne načine inače duboko podijeljenog svijeta, nemogućnost da se igdje itko sakrije - jer za nekoliko dana černobilski oblak je stigao do daleke Azije; ili pak možda rušenje mita o nedodirljivosti autokratskog sovjetskog političkog sistema...?

- Černobil je jedna od novih maski zla. Ranije su za sve okrivljavali Staljina i vlast. Zatim se ispostavilo da se i mi sami loše odnosimo prema svojem životu. Mlade su vojnike slali u Černobil, samo se litvanska pukovnija pobunila: ‘Nećemo ići!’ Zanemarivanje života tipično je ruska stvar. Kad je ova knjiga o Černobilu izašla u Njemačkoj, oni su, kažu, nešto shvatili o toj ‘zagonetnoj ruskoj duši’.

Spomenuli ste ispovijest Ljudmile Ignatenko koja je bila u bolnici pokraj svog ozračenog supruga. Govorili su joj: ‘Zaboravi da ti je to muž, to je radioaktivni objekt s visokom razinom zračenja. Ne smije ga se ljubiti, milovati, čak mu ni prilaziti.’ A ona sjedi s njim, potkupljuje medicinske sestre, zavarava liječnike i rađa mrtvo dijete. I sama je sada invalid. I još jedna priča: šalju momke na krov reaktora na dvije, tri minute, nakon kojih odmah trebaju sići. Jedan dečko nije uspio nešto završiti, viču mu: ‘Silazi odmah!’ a on dovršava posao i tek potom silazi. Jasno je da je to smrtna presuda samom sebi. Kako to objasniti? To što ne cijenimo svoje živote nije junaštvo, to je divljaštvo. Naš čovjek kao da i nema svog života, cijelo vrijeme nismo prisebni. Dođeš kod nekog, postavljaš mu pitanja o njegovu životu. A on odgovara: ‘Da, evo, izgradili smo, pobijedili smo’, i slično. No dođite kod zapadnog čovjeka, on govori o svom životu, a ne o životu kolektiva. Zato sam se i prema patnji odnosila na drugačiji način ranije, u fazi dok sam pisala knjigu ‘Rat nema žensko lice’, a drugačije nakon Černobila. Patnja postaje izgovor da se ne spašava sebe, svoju obitelj. Zaštititi se od toga kulta patnje može se samo kulturom, kulturom odnosa prema svom životu. Sve se manje želim klanjati patnji. Iz patnje se rađa nova patnja - to je začarani krug. I zato držim da ne postoji ništa veće od života samog.

Jeste li ikada razmišljali da napišete fiktivnu priču? Kako bi izgledala ta priča, biste li podjednako dobro mogli opisati sreću kao što opisujete i patnju?

- Dugo sam tražila žanr koji bi odgovarao onome kako ja vidim svijet. Ispitivala sam sebe. Odabrala sam žanr ljudskih glasova. Svoje knjige, prije no što ih napišem, opažam i osluškujem na ulicama. Iza prozora. U njima stvarni ljudi govore o glavnim događajima svoga vremena - o ratu, raspadu socijalističkog imperija, Černobilu, svi zajedno oni ostavljaju pisani trag o povijesti zemlje, o zajedničkoj povijesti, dok svatko pojedinačno ostavlja povijest svoje malene ljudske sudbine.

Sad je došlo vrijeme za samotnu izgradnju duše. Čujem nove tekstove, u njima su nove intonacije. Naslućujem da čovjek želi biti sretan u životu. Ovdašnji čovjek sad uči razmišljati o sebi i razgovarati o sebi. Želim razgovarati s našim čovjekom o stvarima na kojima počiva život, a to su: ljubav i smrt. O njima će govoriti moje sljedeće dvije knjige.

Međutim ispostavilo se da je govoriti o tome vrlo teško. Ljudi ne znaju kako. U jednom sam intervjuu rekla da bih željela o tome razgovarati s ljudima, da bi mi bilo drago primiti njihova pisma. Dobila sam puno priča. No sve su one govorile o tome kako smo se borili, kako smo obnavljali, kako smo ‘izgarali’ na poslu. Naši se ljudi ne mogu sjetiti vlastitog života. On kao da ne postoji.

Ipak, ljudi danas o sebi govore otvorenije. Ranije, čovjek tjelesno kao da nije postojao, ako uzmemo naše klasike i sovjetsku književnost, u njoj nema čovjeka s čitavom nutrinom. Zašto ruski ljudi čitaju zapadnjačku književnost? Zato što je u njoj prisutan razgovor o tijelu, o tajni tijela, o tome kako je ljubav i lijepa, i životinjska. Ničeg od toga nema u našoj književnosti! Sad je čovjek postao otvoreniji, ali ne i slobodniji. Svi su još na neki način povezani sa sovjetskim vremenima, više ili manje ipak su još prikovani za to iskustvo. Upravo u svojoj novoj knjizi o ljubavi u potrazi sam za tom novom potkom osjećaja, novom potkom riječi.

Doimate se ne samo kao fokusirana novinarka, već i iskusna socijalna psihologinja, tek potom spisateljica. Kako ste brusili to vaše umijeće komuniciranja i bilježenja? Što ste naučili radeći s ljudima a da vam je bitno pomoglo zadobivati povjerenje sugovornika?

- Znate, prilazim čovjeku kao prijatelju, to ni u kojem slučaju nije intervju, nego razgovor o životu, o novoj bluzi, o ljubavi, patnji. Što je taj čovjek shvatio, što zna, što je vidio. Naš se ljudski život ne sastoji od nečeg velikog, čak i ono što je u našem životu veliko nastalo je od malog. Kao što je Ana Ahmatova pisala: ‘Kad biste vi samo znali iz kakvog smeća raste cvijeće ne znajuć srama’. Tako je i kod mene. Potreban je fokus, gledište. To je za mene glavno. Ne prikupljati materijal, nego prikupljati filozofiju, odnosno na sasvim nov način sagledati stvari koje se čine običnima. Znate, postavljam mnoga pitanja, dugo ispitujem ljude. Tražim čovjeka, kojeg ne samo da nosi struja života, nego čovjeka koji razmišlja o životu. Koga potresa bitak.

Umjetnost, kažete, za razliku od dokumentarne forme, ne uspijeva razumjeti puno toga o čovjeku. Gdje su limiti umjetnosti i što to dokumentarizam čini da je bliže razumijevanju čovjeka?

- Ne pišem suhoparnu, golu povijest činjenica i događaja. Pišem povijest osjećaja. To se još može nazvati i propuštenom poviješću. Što je čovjek mislio, shvaćao i upamtio tijekom događaja? U što je vjerovao ili nije vjerovao, kakve su mu bile iluzije, nade, strahovi? Što je shvatio o sebi i o svijetu... To je ono što je nemoguće zamisliti, izmisliti, barem u tolikoj količini vjerodostojnih detalja i pojedinosti. Umjetnost može lagati, ali dokument ne vara. Iako je i dokument nečija volja, nečija strast. Ali ja svijet svojih knjiga slažem od tisuća glasova, sudbina, komadića naše svakodnevice i postojanja.

Uvijek me je mučilo to što istina ne stane u jedno srce, u jedan um. Nekako je usitnjena, ima je mnogo, različita je i rasipana po svijetu. Dostojevski je rekao kako čovječanstvo zna o sebi više, mnogo više negoli je to uspjelo biti zabilježeno u književnosti. A što ja radim? Skupljam svakodnevicu osjećaja, misli i riječi. Skupljam život svoga vremena. Zanima me povijest duše. Svakodnevica duše. Ono što velika povijest obično propušta, ono prema čemu je ohola. Bavim se propuštenom poviješću. Više puta sam čula da to nije književnost, da je to dokument. A što je književnost danas? Tko će odgovoriti na to pitanje? Živimo brže nego prije. Sadržaj kida formu. Mijenja je i lomi. Sve izlazi iz svojih okvira: glazba i umjetnost, i u dokumentu riječ izbija izvan okvira dokumenta. Nema granica između stvarnosti i fikcije, jedno se prelijeva u drugo. Čak ni svjedok nije nepristran. Pripovijedajući čovjek stvara, bori se s vremenom kao kipar s mramorom. On je glumac i kreator.

Mene zanima onaj čovjek o kojem je govorio Ortega y Gasset - čovjek mase, kako on korača kroz povijest i vrijeme. Ili, bolje rečeno, kako vrijeme i povijest prolaze kroz njega.

Kako birate teme o kojima ćete pisati, s kojima ćete onda prosječno provesti tri-četiri godine intenzivno radeći na knjizi?

- Svaku svoju knjigu pišem četiri do sedam godina, susrećem se i razgovaram, zapisujem priče od 500 do 700 ljudi. Moja kronika obuhvaća nekoliko generacija. Ona počinje pričama ljudi koji pamte revolucije, koji su proživjeli ratove, staljinističke logore, i nastavlja se sve do naših dana, to je gotovo stotinu godina. To je povijest duše - ruske duše. Ili točnije, rusko-sovjetske duše. Povijest velike i strašne utopije - komunizma, čija ideja nije do kraja umrla, ne samo u Rusiji nego i širom svijeta. Ona će još dugo đavolski zavoditi i mamiti ljudske umove. Željela sam zabilježiti priče njenih svjedoka i sudionika. Živjela sam u zemlji u kojoj su nas od djetinjstva učili umirati. Učili smrt. Govorili su nam da čovjek postoji kako bi dao sebe, kako bi izgorio, kako bi se žrtvovao. Učili su nas da volimo čovjeka s puškom.

Bila sam u ratu u Afganistanu, vidjela kako smo pretvarali sela u izorana polja. Bila sam na afganistanskom groblju, dugačkom kao selo samo. Negdje nasred groblja vrištala je stara Afganistanka. Sjetila sam se kako su na selu kod Minska u kuću unosili lijes od cinka i kako je ridala majka. To nije bio ljudski vapaj, nije bio ni životinjski... Sličan je onome koji sam čula na groblju u Kabulu...

Prošlo je deset mjeseci otkako ste dobili Nobela. Jeste li dali koji intervju za bjeloruske medije, jesu li u Bjelorusiji počeli objavljivati vaše knjige?

- Bjeloruske vlasti pretvaraju se da ne postojim. Moje se knjige već 18 godina ne objavljuju u Bjelorusiji. Iako je nedavno Savez pisaca Bjelorusije potajno objavio jednu knjigu u Litvi, a potom malenu nakladu uvezao u Minsk. Ali kad izađem na ulicu, deseci ljudi mi prilaze. Znači da postojim.

Donosi li Nobelova nagrada i određenu društvenu moć vašoj tastaturi? Čini li vaše pisanje relevantnijim u očima političkih neistomišljenika?

- Otkad su javili da sam dobila Nobela, nikako se ne mogu domoći pisaćeg stola. Cijelo sam vrijeme u pokretu, na putovanjima. A po prirodi sam samotnjak, čovjek od misli, čovjek koji radi u osami.

Što vam je, kao autorici, najveća satisfakcija?

- Upravo to, rad za pisaćim stolom…

Lukašenko vlada Bjelorusijom od 1994. Kako tumačite da se tako dugo održao na vlasti, da je Bjelorusija ostala u stanju diktature dok su sve bivše komunističke zemlje Europe prošle više ili manje demokratske tranzicije?

- Bjelorusija je zemlja koja stoji na mjestu. Možemo govoriti o ispadanju iz povijesnog procesa. To je seljačka zemlja u 21. stoljeću. Čini mi se da kod nas ne postoji nijedna tvornica s naprednom tehnologijom. Bjelorusa ima svega 10 milijuna. Kontrolirati ovu zemlju vrlo je lako.

Kao i u Rusiji, čovjek se ovdje još uvijek osjeća žrtvom. Usađuje mu se ruska ideja, bjeloruska ideja, poziva ga se na domoljublje, a on u sebi njeguje ideju žrtve, uvrijeđen je, nesretan, ponižen, gleda ‘vanjskog neprijatelja’. Divim se kad pomislim koliko je danas potrebno hrabrosti nastavniku da uđe u razred i nešto govori djeci.

Koliko je Putin danas snažan u Rusiji? Možete li predvidjeti što dolazi nakon njegove ere u Rusiji? Prešli su iz komunizma u gangster-kapitalizam, što je sljedeće?

- Putin je pronašao novu nad-ideju za obmanutog i pokradenog ruskog čovjeka. Nad-ideja opravdava sav taj bijedni život, obećanja koja ne izvršava. I kao i uvijek kad postoji filozofija opkoljene tvrđave, kad je ‘neprijatelji posvuda’, ljudima se čini da znaju kako treba živjeti. Putin im je rekao: ‘Ponižavaju nas, a mi smo velika Rusija!’, i sad im više nije strašno da ponekad u bolnicama nema čak ni zavoja za previjanje rana.

Krim je i dalje okupiran, Britanija izlazi iz EU, desnica i konzervativne snage jačaju u cijeloj Europi, terorizam je stalna prijetnja, Trump je blizu Bijele kuće... Kakva je budućnost?

- Nemoguće ju je predvidjeti. Zlo je postalo prepredeno, toliko koncentrirano da se ništa što se događa ne događa onako kako smo mislili. Postaje sve teže biti čovjek. Ostati čovjekom. Ne možemo ni zamisliti kakva nas iskušenja očekuju. Ne znamo kako će se završiti naš odnos s novim tehnologijama, ili naši međusobni odnosi s obzirom na to da buja i nacionalizam i terorizam. U rukama smo nekih ludih pojedinaca koje razuman čovjek nije u stanju shvatiti.

Jesu li diktatori opsesivni, psihopatski ‘idealisti’ uvjereni u neku njihovu poremećenu istinu ili su tek zločinci koji ugnjetavaju iz prozaične koristoljubivosti i potrebe za moći? Kako to da danas raste, primjerice, kult Staljina u Rusiji?

- Staljin se izvlači iz ruševina imperija. Što više gledam život i slušam ljude, to jasnije vidim da čovjek sebe ne poznaje. Pitali su starca, krvnika iz 1937. godine: ‘Koliko ima čovjeka u čovjeku?’ A on kaže: ‘Gurneš nogu bečkog stolca u anus i od čovjeka ne ostaje ništa. Samo fizika.’ Pitanje je zašto se u zatvoru s koljena na koljeno prenosi noga bečke stolice i plastična vrećica na glavi. Zašto se ne prenosi Dostojevski? Na to nemamo odgovor.

Nakon crvene civilizacije ostao je čovjek koji je ranjiviji na Zlo. Odrasli smo među krvnicima i žrtvama i izgubili smo orijentaciju, ne znamo gdje je Zlo, a gdje je Dobro. Služenje ideji opravdavalo je svako zlo.

Ali sad je posvuda postalo živjeti strašno: i u Moskvi i u New Yorku i u Parizu. Strah se više ne može poslati na periferiju - u Rusiju, na Balkan, u Afriku. Zlo se nastanilo posvuda, i još ga manje razumijemo nego prije.

ELIPSO

Najnovije

Iz drugih medija