Najčitaniji talijanski pisac Andrea Camilleri (r. 1925.), čiji je rođendan Italija slavila u najgledanijem TV dnevniku, za visoke godine ne mari. Njegov već poslovični komesar Montalbano, usput junak cijelog niza gledanih TV serija, mlađahno kroči dalje, iako u “Na drugom kraju konca”, novom romanu, u hrvatskom prijevodu Jurja Gracina, ima već 60 godina i mlađu zaručnicu.
Ovo je stota Camillerijeva knjiga te 25. krimić o policijskom komesaru Salvu Montalbanu iz Vigate, izmaštanog mjesta na Siciliji.
Priručnici spominju da je Camilleri studirao kazališnu i filmsku režiju te da je niz godina režirao u kazalištu te pisao filmske scenarije; usput, 20-ak godina predavao je na Akademiji filmsku režiju. A prvi roman napisao je još 1978. (Kako idu stvari), pa prvog Montalbana 1994. (Vodeni oblik) - sve to danas je povijest.
Od 2003. Camillerijev rodni grad na Siciliji zove se Porto Empedocle Vigata, ili: dodao je u svoje ime njegovu maštariju. Pisac je prodao do danas više od 10 milijuna “inspektorovih” knjiga; da se druge prešute. Pišući na standardu koristio je i sicilijansko narječje, što je omogućilo prevodiocu Gracinu da u prijevod spretno uključi “čistu” dalmatinsku čakavicu.
Krimić “Drugi kraj konca” jest zabavna (napeta), čitka i šarmantna knjiga - puna detalja kojih “ne bi trebalo biti”, jer po njima se razlikuje od drugih romana istoga žanra, koje većinom prikazujem, dakle, od angloameričkih krimića i trilera. Premda i sam podvrgnut diktatu “bezličnog” narativa, skupljenog oko zagonetke, istrage i razrješenja, Camilleri s velikim umijećem i iskustvom gradi vlastitu rešetku žanra, tražeći načine da mu romani sadrže suvremenost, duhovnost i tradiciju, talijansku i sicilijansku.
I ovaj novi roman događa se na velikom i slavnom otoku, koga je “prisvojila” prvo mafija, pa zatim Hollywood. Ono što je “talijanskost” Camillerijeva krimića ovdje se zorno vidi i čini autora posebnim.
U njegovoj izvedbi, a tako je bilo i u drugog Sicilijanca, Leonarda Scascie (1921. - 1989.), krimić ima dušu. I to doslovce, pa tako i sam Camilleri, na jednome mjestu Montalbana opisuje kao istražitelja s - dušom. “Duša” je kod njega dobar ukus: za “lokalnu” hranu, za stihove, ili za dobro odijelo, od kojega roman i započinje.
Montalbanova zaručnica Livija, naime, zatraži od njega da si dade sašiti novo odijelo, zato što nema nijedno (!), kako bi nazočio ponovnom vjenčanju njezinih prijatelja. Istovremeno, inspektor je opterećen pristizanjem afro-azijskih migranata, koji brodicama pristaju u otočnim lukama. Među njima se događaju pljačke i silovanja, pa tako ovaj policajac, sa svojim odijelom, ima pune ruke posla.
Iznenada, dogodi se ubojstvo krojačice Elene, vlasnice salona, kod koje je on, pomalo nevoljko, naručio odijelo. Konačno, Camilleri je predugo bio sveučilišni profesor pa da bi u naslovu romana iskoristio “konac” kao metaforu. Premda je ubijenu upoznao na krojačkim probama, premda se “tikao” s njom, činjenice o njezinu privatnom životu doznao je tek poslije njezina ubojstva. Primjerice, da je imala tajne ljubavnike, kakvi su bili dr. Osman Cosma ili izdavač Turpia te mladog zaljubljenika u naučniku Lillu. Ali Salvo Montalbano doznaje, u istrazi, i da je Elena imala i predživot na dalekom sjeveru Italije: muža i dijete.
Kako Andrea Camilleri ubacuje “bombice” u zadano krimić-štivo lijepo pokazuje slučaj Elenine pomoćnice, Meriem, koju je jedan od Montalbanovih pomoćnika prozvao i zvao: Marianna Ucria. I to, zapravo, po zvučnosti.
U fusnoti je prevoditelj objasnio da je tu riječ o romanu Dacie Maraini (Dugi život M. U., 1990.), jednom od najprodavanijih i najnagrađivanijih u Italiji. “Kako lijepo! Pomisli komesar, Catarella je postao literat.”
Marainin roman govori o gluhonijemoj grofici iz XVIII. st., a napisala ga je - sicilijanska grofica, što Maraini jest. Tako na poticaj puke aliteracije Camilleri ubija nekoliko “muha” jednim lakim i zabavnim udarcem, slaveći, opet, rodnu Siciliju i njene velikane. (Otac Maraini bio je jedan od najvećih talijanskih sinologa.) Istini za volju, Camilleri je okrenut umjetnosti i kulturi u svakom času svoje “fah” istrage, pa tako već u samom početku povezuje stomatologa Osmana s veličanstvenim Muzejom Bardo, u Tunisu. No je li krojačicu ubio Osman ili tko drugi, to čitatelj mora sam otkriti.