ŽENSKI PROZNI BLOK

NOVE BESPLATNE KNJIGE Daša Drndić, Maša Kolanović i Antonija Novaković o sudbinama u ratnim i tranzicijskim vremenima

AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 25.09.2017. u 15:52

  • HANZA MEDIA

    Društvo za promicanje književnosti na novim medijima [DPKM] objavilo je u okviru projekta Besplatne elektroničke knjige [BEK] (elektronickeknjige.com) tri prozna naslova nagrađivanih i prevođenih hrvatskih autorica: novele „Doppelgänger“ Daše Drndić, roman „Sloboština Barbie“ Maše Kolanović i zbirku kratkih priča „Birali ste broj koji se ne koristi“ Antonije Novaković. Novele Daše Drndić očekuju svoje englesko izdanje, zbirka priča Antonije Novaković nagrađena je Prozakom, a roman Maše Kolanović objavljen je i kod uglednog njemačkog izdavača Prospero Verlag.

     

    Novele Daše Drndić aktualiziraju prije svega, kako u svom osvrtu tvrdi Zdravko Zima, pitanje odnosa povijesti i individue: „Čovjek je neprestano u situaciji u kojoj je prinuđen birati između vlastitih uvjerenja i stereotipa koje nude pravila društveno nametnutog pragmatizma. Drukčijim rječnikom, stiješnjen je između slobode i nužnosti jer je sučeljen s vlastitom sviješću i kolektivnom sviješću, koja se onoj prvoj podmeće kao korektiv. U takvom rasporedu snaga pojedinac rijetko kad izlazi kao dobitnik, a sve što donose epohalni prevrati potiče u njemu ionako virtualne strahove i dvojbe.“

     

    Roman Maše Kolanović tematizira Barbie generaciju, koja još pamti Jugoslaviju i socijalizam, kako u pogovoru tiskanom izdanju ističe Miljenko Jergović, ali je stvarno odrastala i formirala svoje stavove i interese u devedesetima: „To je i zadnja generacija koja se sasvim ozbiljno igrala lutkama. Kasnije su prevladale igračke na struju, raspala se obitelj kao temeljna ćelija društva i dječje igre, lutke su postale neuvjerljive kao što su, nekoliko desetljeća ranije, neuvjerljive postale bajke. […] Sloboština Barbie strašna je, smiješna i mračna kao djetinjstvo. Ona je posljednje djetinjstvo u Jugoslaviji i prvo u Hrvatskoj.“

     

    Kratke priče Antonije Novaković klone se bilo koje važnosti, primjećuje u svom prikazu Ivica Prtenjača, to su priče „koje su toliko dovedene do ruba da cijelo vrijeme dok ih čitate osjećate nedostatke. O kakvim je sad pak nedostacima riječ? Kako znamo, nije baš najbolje da neka proza ima nedostatke, i ova ih, da se razumijemo, i nema, ona je u svojoj prešućenosti, u tome da nema namjeru zavođenja čitatelja te da ga cijelo vrijeme drži na 'kruhu i vodi' jednostavno precizna i čista, ona je suočavanje s nemogućnošću prelaska mnogih granica. Jedna od tih nevidljivih, a čvrstih jest ona komunikacijska, ono što želimo reći, ono što želimo čuti, ali nažalost prečesto za tu svrhu biramo broj koji se ne koristi.“

    Izdvajamo