KNJIŽEVNOST

O čemu pišu mladi pisci čije vrijeme tek dolazi?

CROPIX

Ružica Aščić, Ivana Rogar i Darko Šeparović

Ružica Aščić, Darko Šeparović i Ivana Rogar iza sebe imaju već objavljene knjige i važna priznanja

Asja Bakić, pjesnikinja i prozaistica, nedavno je, na Londonskom sajmu knjiga, proglašena jednim od deset novih glasova Europe koji će ove i sljedeće godine zahvaljujući tome izboru dobiti bitnu promociju i vidljivost.

Hrvatskoj je publici, iako već duže prisutna na sceni, još uvijek manje poznato ime. Njezina je zbirka pjesama “Može i kaktus, samo neka bode” (2009.) bila nominirana za nagradu Kiklop kao najbolje debitantsko djelo. Sa zbirkom kratkih priča “Mars” (2015.) ušla je u uži izbor za nagradu Edo Budiša za mlade autore.

Među mladima i slabije afirmiranim imenima zanimljiv je rad Ružice Aščić, počela je pisati drame 2013., samo godinu dana kasnije za svoju je prvu dramu “Košnice” nagrađena Držićem, 2015. dobila je još jednog Držića za dramu “U meni raste”. “Mislila sam da ne znam pisati dijaloge, ali krenula sam u izazov pisanja drama jer mi je nedostajalo poetski se izraziti, a plašila sam se u prozi zaći malo dublje, da ne budem patetična. Drama omogućava poetičnost, to je forma gdje izgleda da je sve skučeno, zacrtano, propisano, ali može pružiti jako puno i meni je odlično polje eksperimentiranja”, govori autorica.

Psihičke traume

Nagradama unatoč, nije se dogodilo da se neki redatelj ili kazališna kuća zainteresiraju njezine drame postaviti na pozornicu. “Meni je taj svijet kazališnih krugova sasvim nepoznat, ne krećem se njime, ne znam kome bih to ponudila, a redatelji su imuni na te nagrade, tako da su ti tekstovi, za sada, ostali u nekom vakumu...”

Lani je objavila i prvu zbirku priča “Dobri dani nasilja”, već u rukopisu nagrađenu Prozakom za 2014. Njezine suptilno ispričane priče govore o zlu, nepravdi i nasilju koje je prisutno više u atmosferi, negoli eksplicitno, naslućuje se i čita između redaka.

“Te priče nisu nastale kao posljedice nekog koncepta, možda je nasilje kao tema među njima dominantno, ali raznih je zapravo tamo tema koje su me interesirale u mojim ranim 20-ima”, kaže.

Ivana Rogar urednica je u Durieuxu i prevoditeljica, objavljene su joj dvije zbirke priča “Tamno ogledalo” i “Tumačenje snova”. U lani izdanom “Tumačenju snova” piše o ljudima s psihičkim traumama i smetnjama. “Za svaku tu priču inspiracija je došla iz susreta s nekima koji pate od ovog ili onog psihičkog poremećaja. Progovaram o tome što nam društvo radi, što radimo sami sebi”, komentira.

U priči “Kronika obične mladosti” bavi se bulimijom, ocrtava put u poremećaj koji zahvaća mladu ženu.” O bulimiji se kod nas u javnosti još dosta i govori, svakako nešto više negoli o drugim psihičkim poremećajima, a ja se u zbirci bavim i nekim drugim poremećajima neurotske prirode koji se manje tematiziraju, opsesivno-kompulzivnim, raznim traumama...” Među ostalima, Rogar piše o ženi koja, pateći se s osjećajem manje vrijednosti, namjerno izaziva agresiju drugih prema sebi, pritom to “racionalizira” idejom da nije uspjela u životu, makar, da je u stanju vidjeti sebe iz drugog kuta, mogla bi reći i da je - uspjela. “Neurotik, kako kaže Freud, uživa u svojem simptomu. U napadu drugih ona osjeti neku vrstu olakšanja, zadovoljstva, to je ono ‘Dobro mi je rekao, niša ne vrijedim, ima pravo.’

Opsjednutost sobom

- Današnje je društvo puno neuroze. Ne tvrdim da je prije bilo drugačije, jer ne mogu uspoređivati, ali gledam ta transparentna očitovanja neuroze, ako hoćete, svaki dan na društvenim mrežama. Primjerice, ima ljudi koji u svakom svojem statusu ili komentaru na tuđi status govore jedino o - sebi. Recimo, netko na Facebook stavi informaciju da je dobio neku nagradu, završio neki projekt, a onda se javlja onaj drugi koji ne čestita i ne komentira to postignuće, već kaže ‘evo, ja sam napravio, objavio...’ Nedavno je kolegica napisala da joj je roman otišao u prijelom, i svi čestitaju, kad dođe jedna osoba i napiše ‘a moj je evo isto u fragmentima.’, tj. svakim svojim komentarom svraća pozornost na sebe, stalno o sebi govori i svojim iskustvima”, kaže spisateljica koja trenutno radi na romanu.

Što se tiče stanja na književnoj sceni dojam je, kaže, “da se puno piše, ima puno novih glasova, i ako su kvalitetni nekako nađu put da ih se objavi. Odlično je da se čuju i ti novi glasovi, a ne da se stalno recikliraju isti... “

Put Darka Šeparovića, dobitnika nagrade “Na vrh jezika”, autora zbirku poezije “Autopilot”, u poeziju i književnost općenito, ponešto je drugačiji od većine drugih autora. Počeo je pisati tek pred kraj studija arhitekture. “S obzirom na to da nisam studirao humanističku grupu predmeta, trebale su godine da nadoknadim čitalački zaostatak i nakon što sam pročitao autore koje su mi se činili važni, osjetio sam potrebu, krenuo, i sam pokušao pisati. Ono što je nastalo prijavio sam na nekoliko književnih natječaja... nagrada me ohrabrila.”

Tko čita

Pjesniku sa zagrebačkom adresom, djetinjstvo i dio mladost na Korčuli, kaže, tek minimalno je obilježilo njegovo pisanje. “Pisanje poezije i proze kakva mene zanima nije introspektivno, više je rezultat kontinuiteta čitanja i nastavljanja na neke autore koji su mi bili važni. Vela je Luka moguće tek scenografija tog mog pisanja, ali ne i motiv koji inducira to isto pisanje...”

S Andrijom Škarom i Svenom Popovićem u Galeriji zagrebačkog Studentskog centra vodi program Tko čita, na kojem ugošćavaju autore rođene nakon 1980. godine.

“Jedino što je preostalo autorima i autoricama poezije su te inicijative koje i stvaraju dio publike, ljude koji će, kad se jednog dana promijeni situacija u izdavaštvu i politici Ministarstva kulture, biti konzumenti i širiti krug dalje. I nije samo aktivna zagrebačka scena, tu su i riječki RiLit, Zapis u Zadru, pa grupa 90+ iz Zagreba koja daje prostor autorima rođenima nakon 1990. Ti ‘do it yourself’ projekt su bitni da se scena održi”, zaključuje.

ELIPSO

Izdvajamo