Zašutio je i posljednji maestro velikog kvarteta. Teškašima američke i svjetske drame (Eugeneu O’ Neillu, Tennesseeju Williamsu i Arthuru Milleru) u petak, 16. rujna, pridružio se Edward Franklin Albee.
Umro je u 88. godini života u svom domu u Montauku, na rubu newyorškog Long Islanda, nakon “kraće bolesti”, kako je medije izvijestio njegov tajnik Jakob Holder. Umro je sam, jedanaest godina nakon što je izgubio svoju životnu ljubav, dugogodišnjeg partnera kipara Jonathana Thomasa, koji je 2005. podlegao raku mokraćnog mjehura.
Otišao je Albee za dugom kolonom svojih demona i anđela - rijetko kome je uspjelo oslikati ih tako nedjeljivo u istom ljudskom biću, pod istim krilima, pod istom bolno tetoviranom kožom, na sleđenom dnu iste prazne čaše... Nestao je s ovog svijeta ostavivši duboku, referentnu i trajnje izazovnu brazdu na tkivu globalnog teatarskog naslijeđa. Kao bebu staru dva tjedna (rođen 12. ožujka 1928. u Virginiji, od majke Louise Harvey i nepoznatog oca) Edwarda posvaja obitelj showbiz magnata Reeda Albeeja, vlasnika lanca vodviljskih scena. Iako je imao preduvjete da postane dijelom zlatne mladeži, odrastao je nošen nemirom nepripadanja i propitivanja identiteta.
Od poštara do pisca
Mijenjao je škole (skupe i prestižne, bio je čak i na vojnoj akademiji) i napuštao studije, sve dok nije definitivno raskinuo veze s adoptivnom porodicom. “Mislim da su oni htjeli nekoga tko bi bio od njihove sorte, ili možda liječnika ili odvjetnika, ili tako nešto ugledno. Oni sigurno nisu htjeli imati pisca u svojim rukama. O, dobri Bože, nikako!” objašnjavao je Edward Albee u jednom tv-intervjuu razloge svoga sukoba s posvojiteljima. Krajem četrdesetih 20. stoljeća, preselivši se u newyorško mitsko umjetničko središte Greenwich Village, uzdržava se radeći kao recepcioner, poštar, prodavač knjiga... I piše, sve više instinktivno napipavajući puls scene. Kao dramatičar Albee se doslovce predstavio big bangom, inicirajući put nove subverzivne drame. Simbolički je američki san definitivno pokopan u Berlinu, 1959. Naime, 28. rujna te godine (prethodno odbijen od newyorških producenata) na pozornici Schiller Theatera praizveden je Albeejev dramski prvijenac jednočinka “Zoološka priča” (The Zoo Story), priča o samoći i unutarnjem nasilju nad izgubljenim iluzijama, napisana u samo tri tjedna. Zanimljiva je povijesna činjenica da je dvostruki program te berlinske noći uključivao i prvo njemačko postavljanje Beckettova komada “Krappova posljednja vrpca” (Krapp’s Last Tape). Paralele nisu nimalo slučajne, ne moramo puno ljuštiti Albeeja da bismo otkrili u njemu beckettovsku svedenost i mučne dionice antivodviljskog apsurda. Godinu dana kasnije, 14. siječnja 1960., “Zoološka priča” je doživjela postavku u Provincetown Playhouseu na Off-Broadwayu, u režiji Miltona Katselasa. Drama je odmah osvojila nagradu Obie i ostalo je povijest.
Studija braka
Edward Albee se odmah preselio u šampionsku klasu, jer je na Broadwayu debitirao 1962. i to s novim uraganom zvanim “Tko se boji Virginije Woolf?” (Who’s Afraid of Virginia Woolf?) dramom koja će zauvijek obilježiti njegovu karijeru. Tjeskobna, opora, tvrdokuhana i lirična na svoj delirični način, vibrantna je to studija o sredovječnom bračnom paru Marthi i Georgeu (i njihovim slučajnim budućim kopijama, Honey i Nicku) koji su odavno spalili i pokopali sve svoje ambicije i čežnje poput djeteta kojeg nisu mogli imati. Drama je u režiji Alana Schneidera strelovito osvojila publiku i kritiku, odigrana je 664 puta, nagrađena Tonyjem i New York Drama Critics Circle Award. Ostaje gorka činjenica da joj je izmaknuo Pulitzer, kojega je kasnije Albee osvajao tri puta, za drame “A Delicate Valance”, “Seascape” i “Three Tall Women”.
Predložak filma
Ogromnu percepciju među publikom drama “Tko se boji Virginije Woolf?” doživjela je u transpoziciji u drugi medij. 1966. su redatelj Mike Nichols, scenarist Ernest Lehman i glumački gang Elizabeth Taylor, Richard Burton, George Segal i Sandy Dennis stvorili film koji je polučio 13 nominacija za Oscara i osvojio ih 5, ponajprije Liz Taylor za glavnu žensku ulogu i Dennis za sporednu žensku ulogu. Taylor i Burton su u samorazarajućim ostvarenjima zapravo donijeli svoju kratku osobnu i filmsku povijest: ono što je na setu “Cleopatre” počelo kao hollywoodska glamurozna romansa, među kulisama “Virginije Woolf” trijeznilo se u najgoru noćnu moru.
Megauspjeh remek-djela “Tko se boji Virginije Woolf” na neki je način postao Albeejeva sreća i prokletstvo, jer štogod da je kasnije napisao (recimo, sjajna “The Goat, or Who is Sylvia?”, nominirana za Pulitzera 2003.) procjenjivalo se kroz prizmu slavnoga teksta. “Visi o mom vratu poput blještave medalje, što je stvarno divno ali na jedan šašav način i štetno”, govorio je Albee o “Virginiji”. Inače, vjerujem da bi majstor tetoviranja čovjekove duše bio prezadovoljan da je mogao vidjeti kakve je snažne tragove otisnuo u nekim recentnim pješčanicima hrvatskog glumišta. Prije dvije sezone je u Istarskom narodnom kazalištu Damir Zlatar Frey režirao ovu dramu (prvorazredan cast: Nela Kocsis, Aleksandar Bogdanović, Helena Minić-Matanić/Lana Gojak i Duško Modrinić) kao ritualnu istjerivačku misu ljubavi i žudnje. A Ivica Buljan u HNK Zagreb, na sceni svoga “Vučjaka” u Horvatovom snu ima parafraziran plakat kultnog Nicholsovog filma: umjesto Woolf stoji Werewolf - vukodlak. Horor prognanosti i samoće se nastavlja.x