AUTORICA INTIMNO

OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ Neki će biti razočarani, ali ja sam i ona pustolovka koja piše o seksu

    AUTOR:
    • Sandra Bolanča

  • OBJAVLJENO:
  • 26.05.2015. u 14:54

Ante Čizmić/CROPIX

Iako je još prije par godina odbijala govoriti o svom alter egu, danas otvoreno i službeno priznaje i taj svoj drugi i drukčiji glas. ‘Glupo je razotkrivati svoj heteronim jer onda prestaje biti uvjerljiv, no ljudi su bili previše znatiželjni’, kaže

Nakladnička kuća iz Londona Istros Books nedavno je objavila engleski prijevod romana “Adio, kauboju” splitske spisateljice Olje Savičević Ivančević, a utjecajni dnevnici, britanski The Guardian i irski The Irish Times, popratili su ga odličnim kritikama.

Nije prošlo ni mjesec i pol, a izdavač je rasprodao prvu nakladu od dvije tisuće primjeraka.

Suzi Curtis, izdavačica i urednica u Istros Booksu, čita hrvatski i svidjela joj se priča. Ona je inače objavila i Koščeca, Perišića, Spahića, Nikolaidisa, Selvedina Avdića… Roman je prevela Celia Hawkesworth, divna dama i sjajna prevoditeljica. Njima dvjema mogu zahvaliti što je samo mjesec dana nakon izlaska prijevoda na engleskom objavljeno nekoliko zbilja dobrih kritika, u Irskoj, Britaniji i Kanadi. Usto, Ivan Sršen, pisac i književni agent, prodao je prava popularnom američkom izdavaču McSweeney’su, tako da će “Adio, kauboju” početkom veljače iduće godine izaći i u SAD-u. Pa što bih više poželjela od jedne knjige?”, kaže nam spisateljica.

“Adio, kauboju” opisuje tranzicijski Split i njegovu periferiju, za što autorica kaže da je to “golema pjesma koja se otela kontroli”.

Dalmacija kao vestern

Njezini likovi su junaci i antijunaci, dobrim pripovijedanjem i filigranskim opisima, poput grafita “Stranče, ovdje te zakon ne štiti”, Olja citira grad i oslikava dio mentaliteta koji podsjeća na atmosferu iz vesterna.

“Dalmacija se odlično uklapa u vestern matricu, nekad nažalost, a nekad na veselje, ali nije to samo dalmatinska privilegija. Uostalom, špageti vesterni su vezani uz Mediteran: snimani su uglavnom u Španjolskoj, a radili su ih talijanski redatelji i glumci. Ako Mediteranu dodamo Balkan, eto ti Divljeg Jugoistoka. Meni su italo-vesterni dragi zbog stripovskog štiha, realizma, strasti i okrutnosti, i dakako karizmatičnih junaka. Vestern je i Amerika, ne onakva kakva jest ili kakva je bila, nego Amerika, tvornica naših snova”, kaže autorica.

Iako je nedavno gostovala na Londonskom sajmu knjiga, nije luda za sajmovima. Dobro je, kaže, prošetati između štandova, odraditi predstavljanje i pobjeći na svjež zrak.

“Donedavno, pisci su bili samo pokriće za činovničke šoping izlete po Europi, pa mi je drago vidjeti da su se stvari ipak promijenile. Najbolji dio je izvansajamski program, tako smo u Londonu Ana Brnardić, Damir Šodan i ja zajedno s britanskim pjesnicima čitali u jednom dobrom pubu na Hammersmithu. A u kazalištu Tristan Bates na West Endu glumci Marko Cindrić i Nataša Janjić imali su javno čitanje romana, uz asistenciju redatelja Buljana. Naplaćivala se i ulaznica, sve je bilo dobro posjećeno.”

Mjesec u Istanbulu

Kao autorica srednje generacije dobitnica je brojnih nagrada: Prozak, Ranko Marinković, Kiklop, Tportala… Nagrade su joj, kaže, drage. Ima ih puno, u svim žanrovima, dobila ih je pošteno, ne shvaća ih preozbiljno, no, pomogle su joj u životu.

“Ali, ne volim dodjele, izbjegavam ih. Teško je ne upitati se kakve veze sve to ima s tvojom knjigom ili s nekom ranom iz koje je izrasla”, kaže.

Mjesec dana provela je u Istanbulu na književnoj stipendiji. Živjela je sama u velikom, lijepom starom stanu na Galati i pretresla gotovo cijeli grad, stekla prijateljstvo, kupovala odlične turske filmove s engleskim titlom kod pirata i gledala ih onih noći kad nije pisala, a ujutro bi sišla na ulice i hodala do iznemoglosti, vozila se busom ili brodom, vidjela najljepše i najtužnije zamislive prizore, a kako ih na večer nije imala s kim podijeliti, pisala je, kaže, da ne poludi.

“Uskoro će mi izaći knjiga u Istanbulu, odem li na predstavljanje, bit će to na neki način kao povratak kući.”

O mistifikaciji

Ima plodno pero; uz poeziju i prozu, piše za kazalište, adaptacije, predstave za djecu, songove…

“Naruče mi ponekad priče, neki esej, nije mi to nikad predstavljalo problem, to je moj zanat. Jednom su me, kad sam bila dosta mlađa, zamolili da napišem epitaf, a jednom prilikom ljubavno pismo koje je trebalo spasiti posrnuli brak. Pa, kako to odbiti, bez naknade, naravno”, priča.

Što je tjera na pisanje - godinama, kaže, pokušava smisliti pametan odgovor. I nema ga. I onda se vraća na početak, “na mistifikaciju”: piše jer mora, jer na taj način sebi objašnjava stvari, pretvara demone u nešto antidemonsko, ljekovito i slične, rekao bi cinik, gluposti.

“Dobar dio vremena obožavam ovaj svijet, ali s druge strane svaki dan stiže i potvrda da je moralno zaostao. O tome su pisali Adorno, Keretsz, Kiš, Sebald… i mnogi naši suvremenici: roditi djecu, stvarati djela, ne ubiti se na licu mjesta, a znati za holokaust, logore, za Jasenovac, Ovčaru, Srebrenicu, Loru, i da će se sve to negdje i nekad ponoviti, možda i uskoro s obzirom na popularnost nacionalizama i fašizama…

Snaga dijalekta

Pisanje je i pokušaj da se uspostavi ravnoteža. Umjetnost ima utjecaja, samo se svojim utjecajem ne razmeće. Neki mediji, primjerice, imaju utjecaj i moć pokrenuti rat, ali nitko ne može izmjeriti koliko ratova ili nasilja su zaustavile knjige. Ili glazba ili film i teatar. A zasigurno jesu, jer su oblikovali čovjeka po čovjeka, intimno, a ne masu. Čak su i loši ljudi pisali dobre knjige, toliko je književnost pošten posao”, tumači spisateljica.

U pisanju koristi dalmatinski dijalekt. Unutar pripovjedačke književne štokavice, likovi govore dalmatinski, koriste žargone, što im daje život i uvjerljivost.

“To je moj jezik, drugačiji je od hrvatskog standarda, bogatijeg kolorita, to je jezik kojega su puna usta. Ima tu i arhaizama, turcizama, talijanizama i srbizama i svega čega se budale groze, a kako ljudi, u stvari, govore.”

Stoga i dodaje da se divi prevoditeljima.

“Adio, kauboju” već je preveden na njemački i španjolski jezik. Znam da ga nije lako prevesti, jezik romana je šporak, skače iz registra u registar. Svaka čast mojim prevoditeljima, i prevoditeljima uopće, oni su znalci i zaljubljenici, oni grade mostove preko granica.”

Iskustva u teatru

Prije tri godine roman je dramatizirala za istoimenu predstavu koja je okupila odlična imena naše glumačke scene, u režiji Ivice Buljana i s glazbom Darka Rundeka. Ipak, kritika ju je ocijenila kao blijedu, nepovezanu. “Bilo je i dobre kritike, dio publike je volio a dio mrzio predstavu, što je, meni se čini, dobro za teatar. Bilo je to nezaboravno ljeto, jedino mi je žao što je izuzetno posjećena predstava skinuta s repertoara nakon prve sezone, s puno buke i u atmosferi linča, iz razloga koji nemaju puno veze s estetikom - i to svi znaju. Ali ima i gorih stvari, evo u Dubrovniku zabranjuju ‘Elementarne čestice’ jer, očito, ne znaju razliku između autora i pripovjedača. Koji je to vrag?! Tome se ozbiljna osoba može samo smijati.”

Najavljuje da je za adaptaciju “Adio kauboju”, koju je na engleski preveo Filip Krenus, ozbiljno zainteresirano jedno kazalište u Londonu.

O Saški Rojc

Upravo piše i novi roman, u uskoro će i premijera dječje predstave, no, ne stigne, kaže, pisati i čitati koliko bi željela.

“Ali, nije ni važno, moja kći ima trinaest godina, sin godinu i pol, oni me trebaju, a trebam i ja njih. Uostalom, sve što se događa u životu, sve je to rad na tekstu, gomilanje dragocjenog materijala.”

Kada sam Olju Savičević prije par godina kao pjesnikinju upitala “Tko je Saška Rojc?’, ozbiljno se lecnula. Danas, međutim, Sašku je priznala kao svoj alter ego i uvrstila je u svoju službenu biografiju.

“Saška je moj heteronim. Onaj genijalni ‘freak’ Pessoa koristio je 74 heteronima, mogu ja bar jedan. Krenula je iz igre, revolta, feminizma, iz želje da se bude bezobrazan. Inspirirala me biografija Naste Rojc ... Htjela sam stvoriti pustolovku koja otvoreno govori o seksualnosti i razbija predrasude. Neki čitatelji vole Sašku i razočarali bi se da upoznaju Olju. Stilski su slične, emotivno različite. Ona ima svoju energiju i svoj glas.”

Vrijeme leti, industrija šiba, okrenem se, javni prostor prepoznao je Sašku Rojc. Kad se to službeno dogodilo?

“Glupo je razotkrivati svoj heteronim, jer onda prestaje biti uvjerljiv. Međutim, ljudi su bili previše znatiželjni, pa sam bez ikakve pompe jednostavno u svoju biografiju stavila i rukopis “Puzzlerojc”, ne bih li ih otkačila. Ali, Saška je u antologijama samostalna i neovisna. Ona je moja idealna pjesnikinja. Mnogi su bili razočarani kad su shvatili da baš i ne postoji. Mislim da je pravi trenutak da proizvedem nekog novog autora ili autoricu, to je zabavno, a zanimljivo je, bogme, i pratiti reakcije.”

NAGRADE 68. CANNESA

Zlatna palma: Dheepan (Jacques Audriard, Francuska)

Grand prix: Saulov sin (Laszlo Nemes, Mađarska)

Nagrada žirija: Jastog (Yorgos Lanthimos, Grčka)

Najbolja režija: Hou Hsiao Hsien (Ubojica, Tajvan)

Najbolji scenarij: Michel Franco (Chronic, Meksiko)

Najbolji glumac: Vincent Lindon (Zakon tržišta, Francuska)

Najbolje glumice: Emmanuelle Bercot (Moj kralj, Francuska) i Rooney Mara (Carol, SAD)

Najbolji kratki film: Valovi 98 (Ely Dagher, Libanon)

Zlatna kamera (najbolji debitant): Zemlja i sjena (Cesar Acevedo, Kolumbija)

Najčitanije