Prozaik, dramatičar, scenarist, esejist Gore Vidal preminuo je u utorak u 86. godini u svom domu u Los Angelesu od posljedica upale pluća. Nakon objave vijesti o smrti slavnog prgavca, dvostrukog kandidata za Senat, aktivista ali i povremenog glumca, društvene mreže preplavili su njegovi brojni aforizmi o društvu, politici, kolegama i umjetnicima. U nekrolozima se ističe da je s njegovom smrću otišla i posljednja legendarna figura zlatnog doba američke književnosti. Gore Vidal, baš kao i mrski mu suparnici, Truman Capote i Norman Mailer bio je jedan od onih čije su ime poznavali i oni neskloni knjigama. Aristokrat duhom, ali i rođenjem, kako piše New York Times, naime, bio je ujedno intelektualac koji je uživao u ulozi javne figure, gostovanju u talk-showima, ali i tome da bude zvijezda trač-rubrika. Materijala za pisanje o “osobi koja je voljela vidjeti i biti viđena” nikada nije nedostajalo.
Mlada zvijezda
Paradoksom sudbine, budući žestoki protivnik američkog militarizma rođen je 1925. na West Point, gdje je njegov otac Eugene, bivša sportska zvijezda i pionir avijatičarstva, držao lekcije iz letenja. Majka Nina bila je glumica, kći demokratskog senatora zbog kojeg je dječak i zavolio politiku.
Za razliku od djeda, majku, koja se poslije preudala za poočima Jacqueline Kennedy Onassis, Vidal je prezirao često je opisujući kao nasilnu alkoholičarku sklonu samosažaljenju.
Talentirani mladić prvi roman “Williwaw” objavio je s dvadeset godina. Pohvale kritike promovirale su ga u mladu književnu zvijezdu.
Američki Montaigne
No, stvarni proboj dogodio se 1948. godine, kad izdaje “The City and the Pillar”, roman o zgodnom mladom atletičaru koji otkriva da je homoseksualac. Roman je bio posvećen J. T. - ili Jimmieju Trimbleu - školskom kolegi kojeg je Vidal redovito navodio kao svoju najveću životnu ljubav. U odrednicu homoseksualac sam Gore Vidal nije vjerovao objašnjavajući kako je u ljudsku narav ugrađena biseksualnost, ali da je on sam “skloniji istospolnom seksu”.Više od pedeset godina, inače, živio je s istim partnerom - Howardom Austenom, od čega dobar dio u Italiji. “Tajna našeg odnosa jest u tome što nikad nismo zajedno spavali”, ponavljao je pisac koji se u svojim memoarima hvalio da je do 25 godine imao više od 1000 seksualnih odnosa i s muškarcima i sa ženama. Njegov treći roman izazvao je javnu sablazan koja mu je onemogućila objavu drugih romana. Neko vrijeme pokušavao se probiti pišući pod pseudonimom, ali ubrzo se okrenuo pisanju scenarija te radu za televiziju, kazalište i filmove, u čemu je bio poprilično uspješan. Šezdesetih se vraća pisanju proze, kad izdaje povijesni roman “Julian” (1964.), te bestseler “Myra Breckenridge” (1968.), crnu komediju o transrodnoj glumačkoj zvijezdi.
U sedamdesetima, pak, postiže velikim uspjeh romanima smještenim u američku povijest, od kojih je “Burr” preveden na hrvatski.Za te je romane slavni kritičar Harold Bloom napisao kako je “Vidalova mašta takva da izaziva strahopoštovanje”.
Ipak, najbolje iz opusa, suglasni su kritičari, bili su eseji, mahom objavljivani u novinama, zbog čega su mu redovito tepali da je “američka suvremna verzija Montaignea”.
Slavnom piscu sasvim sigurno nije odmogla ni sklonost da kaže što misli, ulazi u konflikte, provocira kolege i građane svoje zemlje, izbjegavajući ustaljene putanje i stavove većine. Tako je, primjerice, pišući o 11. rujnu ustvrdio da je Amerika sama kriva zbog svoje imperijalističke vanjske politike. I to 2002. godine. Nemalo je prašine podigao i svojim blagonaklonim odnosom prema Timothyju McVeighu, odgovornom za pokolj u Oklahoma Cityju. Na pitanje o odnosu prema Americi jednom je prigodom ustvrdio: “Kako je ne bih volio, pa ja sam njezin biograf”. U nekrologu u The Nationu, pak, ističu da je “volio Ameriku na način na koji su je voljeli najbolji od njezinih osnivača”. No, prezirao je njezin puritanizam i vjersku zatucanost, ljubav prema ratovima, neprincipijelnost političara.
Društvo slavnih
Samopouzdanja i pompoznosti živopisnom Vidalu nije mu nedostajalo: “Ne postoji nijedan problem društva koji se ne bi riješio ako bi ljudi jednostavno radili ono što im savjetujem”. Volio se družiti s bogatima i slavnima iz svijeta filma i politike, što ga nije priječilo da ih potom kritizira pomno pazeći da njegova pozicija “neovisnog autsajdera s insajderskim informacijama” ostane sačuvana.
Književni establišment ga nije volio, ali osjećaji su bili obostrani. Nagrade su ga uglavnom zaobilazile. Sam se opisivao kao hladna i distancirana osoba: “Točno sam onakav kakvim se činim. Nema tople, drage osobe unutra. Ispod hladne vanjštine, nakon što se razbijete led, nalazi se hladna voda”. Tu se možda i prevario jer pamtit će ga kao humanista, osobu koja je istinski vjerovala u to da “sve što je krivo u društvu, ljudska akcija može ispraviti”. Ili, kako su to napisali u agenciji AP, Gore Vidal bio je osoba koja je duboko vjerovala u staromodan osjećaj časti i moderno pravo ljudi da žive kako žele. Ljepši kompliment teško se može dobiti.