Iznad zagrebačkog Dolca, tamo gdje se prodaje cvijeće, stoje u nekom grču, bore se s olujama povijesti i silom zemljine teže groteskne figure naših prethodnika. Reklo bi se da su to borci za slobodu, mučenici u jednom od ratova iz kojih se uzdizala domovina i u kojemu je naš narod zadobio odliku vječne žrtve nikad zločinca, ali jedan od njih drži gitaru ili tamburu u rukama, i nešto svoje tambura. On je Petrica Kerempuh.
Najprije je bio pohrvaćeni Til Eulenspiegel ili madžarski junak Matijaš Grabancijaš, kojega je našim naravima i govorima priveo još Tituš Brezovački. Dakle, bje Petrica naše ime, ali bez ikakva našeg sadržaja. Opjevao je nepravde koje se čine malome čovjeku i seljaku, rugao se bogatima i vlasti, pravio budalu od sebe jer, shvate li ga ozbiljno, mogao bi i glavu izgubiti, i zapravo - nije ni postojao. Petrica Kerempuh bio je fantom, nastao iz čežnje nekoga pismenog i nacionalno svjesnog našijenca koji je poželio da i Hrvati imaju ono što imaju Nijemci ili Madžari, pa im je izmislio Petricu, uzaludno ga pokušavajući ucijepiti u narod. Petrica Krempuh tako nikad niti nije postao lik iz naroda i iz narodne predaje, nego je nastao iz imaginacije intelektualaca, kao figura njihove čežnje za nekim malo drukčijim selom i seljaštvom, koje će sijati poučne pripovijesti i proizvoditi veliku narativnu tradiciju.
A onda se takvoga Petrice Kerempuha dočepao Miroslav Krleža, koji ne samo da je stvorio Petričin svijet i njegovu pjesmaricu, nego je stvorio i jezik Petričinih pjesama. Od prostih i jednostavnih seljačkih narječja, na kojima se i ne može bogzna što reći, osim kakvo je vrijeme, kako je rodilo žito, kako je bilo sinoć u krčmi i kakve su guzice u krčmarice, Krleža je stvorio jezik koji je već mogao sve i kojim je Petrica u svojim pjesmama mogao izreći sve ono što mu oči vide i uši čuju. Krleža nije stvorio imaginarnog junaka, ali mu je dao jezik. Samoga Petricu trebali su stvarati oni koji su poslije došli. Jesu li to učinili? I postoji li uopće igdje Petrica Kerempuh, osim u imenu jednoga zagrebačkog kazališta?
Putujući tamburaš, luda i veseljak, koji se pjesmama ruga vlasti i vlasteli, bogatima, njihovoj modi i običajima, figura je koja još od srednjega vijeka postoji u kulturama zapada. Podbunjuje narod, ali mu istovremeno vlastitim primjerom pokazuje koliko je visoka cijena pobune i koliko mu se, narodu, nijedna pobuna nikada neće isplatiti. Krleža mu je u Baladama sagradio spomenik koji je bez premca u europskim književnostima, ali i koji tim književnostima ništa ne može značiti jer je utisnut u mali i zapušteni, slabofrekventni, u se zatvoreni hrvatski jezik. A Vanja Radauš, koji je vajao spomenik na Dolcu - inače, jedan od najupečatljivijih i najljepših komada zagrebačke javne plastike - Petrici Kerempuhu našao je savršenu fizičku i likovnu formu.
Petrica je lakrdijaš. Njegova lakrdija rađa se iz narodne nesreće i neprosvijećenosti. Iako se ruga bogatima, vlastodršcima i Crkvi, Petričina smijeha ne bi bilo da nije narodnoga jada, uzalud prolivene krvi, vjere u idole i toteme. I to je, možda, glavni razlog što Petrica Krempuh zapravo ne postoji ni kao imaginarni prijatelj naroda.