Nema tome dugo da je u nas preveden “Vrtlar iz Očakova” (Ivo Alebić, Edicije Božičević), poznatog, u svijetu vjerojatno najviše prevođena ukrajinskog pisca, Andreja Kurkova. Kurkov, autor 19 romana, brojnih dokumentarnih filmova i više scenarija, ukrajinski Rus kojem su dugo nakon osamostaljenja zamjerali što piše na ruskom, nekad novinar, a i danas čest komentator političkih zbivanja u Ukrajini, čije mišljenje traže globalni mainstream mediji, posljednjih je godina, ipak, vjerojatno čitaniji na ukrajinskom negoli na ruskom. Makar u Ukrajini popis stanovništva nije rađen od 2001., računa se da je Rusa između 10 i 17%. I dok su ranih 1990-ih malobrojni govorili ukrajinski, danas u zemlji nešto više od 50% stanovnika govori nacionalni jezik, osobito popularan među studentima i mladima. Popularnosti ruskog nije pridonijela ni ruska aneksija Krima i rat u Donbasu, dio društva naziva ga “jezikom neprijatelja”.
Moj jezik
“Ruski je moj materinski jezik, moj kulturni, a ne politički identitet. Kao što tatarski pisac s Krima ima pravo pisati na svom jeziku, tako i ja imam pravo pisati na ruskom. Govorim ukrajinski, pišem na njemu eseje i knjige za djecu, ali romane ću nastaviti pisati na ruskom jer taj jezik najbolje poznajem. Većina mojih knjiga su prevedene na ukrajinski”, kaže u razgovoru za Jutarnji list autor, majstor grotesknog humora i satire. U jednom od svojih romana predvidio je i trovanje ukrajinskog predsjednika, u drugom obustavu slanja ruskog plina Ukrajini, i tako postao pisac kojeg na razgovor zovu tajne službe. “Ljudi koji su otrovali predsjednika ne čitaju knjige poput mojih, ali puno je stvari koje izgledaju nevjerojatno, a kasnije postanu, ako ne normalne, onda barem manje abnormalne.”
Hrvatskoj je publici poznat po romanu “Živjeti s pingvinom” (Edicije Božičević, 2005.) koji ga je proslavio u svijetu. U “Vrtlaru iz Očakova” Igor Vozni, Kurkovljev junak koji živi nedaleko Kijeva u 2010., putuje kroz vrijeme, i prelazeći iz 2010. u 1957., vraćajući se i uspoređujući, govori o dvije različite zemlje, SSSR-u i Ukrajini. Ljudi što ih gleda i susreće u 1957. djeluju mu puno sretnijima i energičnijima negoli njegovi suvremenici iz 21. st.. “Ovaj sam roman napisao nakon mnogobrojnih razgovora sa studentima po ukrajinskim sveučilištima. Sovjetsko je razdoblje ukrajinske povijesti na sveučilištima ograničeno na učenje glavnih ukrajinskih drama - poput gladi između 1932. i 1933., kad su otimali hranu od ukrajinskih seljaka i slali u industrijska područja, a selo preko zime ostavili da skapa, te još jedne slične epizode gladi iz 1946. i 1947.; potom deportacije ukrajinskih seljaka u Sibir i antisovjetskog pokreta otpora u zapadnoj Ukrajini koji je trajao do 1960-ih. Sve ostalo je izostavljeno i zaboravljeno. Mislim da je to krivi pristup, zato sam i napisao roman u kojem se putuje kroz vrijeme da pokažem čitateljima razlike između života u SSSR-u za najboljih sovjetskih godina i života u društvu koje je gotovo potpuno materijalističko i cinično. Puno sam puta na različitim sveučilištima pitao po čemu se 1957. razlikovala od drugih sovjetskih godina. Nije bilo niti profesora, kamoli studenta, koji je mogao na to odgovoriti. A to je bila godina najvećih nada, tada su učinjeni ozbiljni koraci ka demokratizaciji zemlje, objavljen prvi Solženjicinov roman, lansiran Sputnjik 1, prvi iz niza sovjetskih satelita iz programa Sputnjik... Sve to se dogodilo samo 12 godina nakon završetka rata. Život je bio jako težak, ali su se ljudi iskreno i silno nadali pa su zato mogli i ignorirati teškoće i siromaštvo. 2010. je drugačija vrijeme, drugačija su očekivanja, nade ljudi nisu povezane s budućnošću zemlje već samo s individualnim planovima.”
Otvoreni egoizam
Uspoređujući pak Ukrajinu 2017. s onom iz 2010., godinom kad se događa dobar dio romana, prije tih sedam godina u kojima se dogodilo niz prevrata u političkom reljefu današnje Ukrajine, autor kaže: “Ljudi su 2010. godine bili samouvjereni i otvoreno egoistični. Zemlja se doimala vrlo korumpiranom, ali i vrlo stabilnom. Jer, svatko tko je bio u biznisu znao je s koliko mora podmititi nekoga, bila su to pravila korupcije koja su, paradoksalno, držala ekonomsku stabilnost. Mnogi mladi ljudi su dobar život povezivali samo s ilegalnim prihodima. Gradovi su već tada izgledali kao zapadni, ali sela su i dalje bila poput sovjetskih. Jaz između bogatih i siromašnih je bio veliki, ali u sredini je stajala srednja klasa s europskim vrijednostima. 2017. Ukrajina je zemlja u kojoj je manje korupcije, ali nestabilnija je, i politički i financijski. Puno korumpiranih dužnosnika je u bijegu, u Rusiji, posao u državnoj službi postao je manje privlačan zahvaljujući antikorupcijskoj kampanji. Puno je i upražnjenih mjesta u javnim službama, ali nikom se ne žuri doći na njih. Rat na granici s Rusijom mnoge je ljude učinio fatalistima i radikalima. Civilno društvo je ojačalo, aktivnije je, ali u isto vrijeme i više podijeljeno.”
Otac jednog od junaka Kurkovljeva romana u SSSR-u je optužen da je klevetao sovjetski poredak, kažnjen je zatvorom. Bio je neobičan disident, autor “Knjige prehrane” u kojoj tvrdi da radničke kantine pripremaju neprijateljsku hranu koja porobljuje narod čineći ga bezvoljnim i pasivnim. U zatvoru su procijenili da može pokrenuti zatvorenike na pobudu, pa su ga se riješili strpavši ga u psihijatrijsku bolnicu od kud izlazi tek nakon Staljinove smrti. Hrana je, i ne jedino u fikciji, u SSSR-u bila jedna od linija podjele između klasa i političkih neistomišljenika, dok su cijene votke, učinkovita sedativa za narod, namjerno držane nisko.
Ono si što jedeš
“Od Oktobarske revolucije komunisti su cenzurirali i kontrolirali život aristokracije i bogatih u Rusiji. U to je doba neka od hrane proglašena ‘klasnim neprijateljem’, pa su i neki sovjetski pjesnici, poput recimo Vladimira Majakovskog koristili svoj talent da progovore o nekoj od omiljene i obično skupe hrane vladajućih klasa. Poznati stih Majakovskog kaže: ‘Jarebice žvači, ananase jedi/ Kraj ti, buržuju, uskoro slijedi’.
Ideja ‘ti si ono što jedeš’ zaživjela je još od početka sovjetske ere. Bilo je povrća koje je micano s lista sovjetske hrane, poput artičoka i šparoga. Ideologija je diktirala menu, jelovnik sovjetskog čovjeka morao je biti skroman i ograničen. No, na koncu kriterij normalnog života nije bio vezan uz kvalitetu hrane već uz kvantitetu, uz to koliko si imao a da ne budeš gladan. Kasnije, osobito poslije Drugog svjetskog rata, sovjetsko je društvo podijeljeno na obične ljude i članove nomenklature - komunističku ‘aristokraciju’. Moja je baka bila ravnateljica dječje bolnice, pripadala je komunističkoj ‘aristokraciji’ i hrana je bila jedino u njezinoj kući što je ukazivalo na privilegije. Kod nje je bilo crvenog i crnog kavijara kakvog obično ne biste našli u dućanima. U isto vrijeme u sovjetskim su filmovima crveni i crni kavijar jeli negativci... U posljednjih nekoliko godina su i ruske vlasti učinile da su cijene votke smanjene, da je votka dostupnija svima, a to je koincidiralo i s Putinovom zabranom uvoza europskih prehrambenih proizvoda.”
Rat u Donbasu i aneksija Krima donijeli su bitne promjene na ukrajinskom tržištu knjiga, do nedavno preplavljenom ruskim izdanjima, kaže pisac. “Posljednja je vijest, evo, da je uvoz knjiga iz Rusije praktički zaustavljen, imamo zakon koji brani uvođenje antiukrajinskih knjiga iz Rusije, traži se da svi koji uvoze imaju dozvolu za svaku knjigu koju pak mora potpisati posebna komisija koja još nije ni uspostavljena. Uvozilo se na stotine naslova s malim nakladama. Ne mislim da je realno da sad možete dobiti dozvolu za stotinu različitih naslova, jer trebaš nekoga tko će to sve pročitati i napisati stotine dozvola! Ali, to je stimulativno za ukrajinske izdavače.”
Ni u Rusiji, kaže, neće ukrajinske knjige. “Nema niti jednog ukrajinskog autora koji se dobro prodaje u Rusiji. Poneke knjige tamo izdaju mali, nezavisni izdavači, ali to je naklada od 500 do 1000 primjeraka. Najpopularniji autor je trenutno Serhiy Zhadan, ali s obzirom na to da su ga nedavno ruske vlasti optužile da je ‘terorist’, ne mislim da će mu nove knjige objaviti tamo.”
Šala s mirovinama
Komentirajući situaciju na okupiranom Krimu, Kurkov kaže: “U početku su im ruske vlasti povisile mirovine, a kako su umirovljenici većina na Krimu, bili su u nekoj vrsti euforije. Ali cijene su narasle i postale kao u Rusiji, pa to povećanje mirovina sad djeluje kao šala. Puno je nesretnih ljudi na Krimu, ali boje se izraziti nezadovoljstvo. Poluotok je preplavljen novim ruskim vojnim bazama. Ruska tajna služba je vrlo aktivna, obično usmjerena protiv krimskih Tatara, ali ne samo protiv njih. Prevladava atmosfera straha. A ni ruski turisti nisu došli u broju koji bi pomogao lokalnoj ekonomiji da preživi. S druge strane, puno poslova na Krimu za vrijeme ukrajinske vlasti rađeno je ilegalno. Sad su ti ilegalni hoteli i kuće uz more uništeni, svi su prisiljeni plaćati poreze. Danas je tamo život bitno različit, i nema optimističnih izvještaja ni od lokalnih novinara niti od lokalnih dužnosnika.”