Remington Rip Kirby, predratni profesor kriminalistike, i demobilizirani marinac, počeo se 1946. baviti detektivskim poslom. Moglo bi se reći da se radilo o lakšem slučaju PTSP-a. Kirby, naime, nije imao koncentracije ni mira da se odmah, s krvavih plaža Iwo Jime i Normandije, vrati za katedru i nastavi s poslom za koji je školovan. Ali i dalje sebe doživljava kao sveučilišnog predavača, i često da bavi mišlju o povratku na fakultet, samo da još riješi slučaj na kojem radi. Pritom, on niti ne izgleda kao detektiv, a još i manje kao bivši marinac. Tipičan je akademski tip svoje epohe, elegantan, dobro obučen, pomalo ukočen, s naočalama crnih, rožnatih okvira. (Onakvim kakve je krajem osamdesetih nosio Vanja Hajduković, frontmen i vođa Torpeda. Jeste li znali Vanju?)
Kirby je veliki ljubitelj i poznavatelj ruža. Samac, s vječitom, neformalnom zaručnicom, imena Honey Dorian. U ljubavi je težak, neprilagodljiv, ali priča tako teče da se na kraju sluti brak. Do njega, nesretnim spletom okolnosti, nikada neće doći.
Kirbyjev najbolji prijatelj, pomoćnik i čest pratitelj u detektivskim avanturama bivši je sitni džeparoš i provalnik, kojeg je zaposlio kao svog batlera. Desmond fizički podsjeća na Predraga Milinkovića, najslavnijeg epizodista u povijesti jugoslavenskog filma. Desmond ima još jednog prijatelja, također batlera, s kojim se nadmeće u koječemu. Svome šefu vrlo često spasi živu glavu, iako sam baš i ne posjeduje neke izrazite tjelesne ili mentalne sposobnosti. Jedino za što je zbilja sposoban- osim što dobro igra bilijar- jest da Ripu spasi život. U tom spašavanju, ne možemo si pomoći, ima neke fine muške erotike, u elegantnim engleskim odijelima, s mirisom duhana za lulu i korektnošću džentlmena zakletih na zajedničku tajnu.
Rip Kirby veliki je američki novinski strip. I kod nas je katkad - pedesetih i šezdesetih - izlazio po novinama, ali u naše je vrijeme objavljivan, mahom, u Politikinom zabavniku i Stripoteki. Ripa je kreirao Ward Green, urednik King Featuresa, ali ga je odmah kao crtač preuzeo Alex Raymond, koji će ga crtati sve do rujna 1956, kada gine u prometnoj nesreći. Sljedećih četrdeset godina Ripa Kirbyja crtat će drugi crtači, sve do 26. rujna 1999, kada se junak napokon povlači u anonimnost, i ispunjava svoj dugi san - da se vrati fakultetskim predavanjima.
Prvi je detektiv našega naraštaja. Sherlock Holmes, Hercule Poirot nisu nam značili mnogo. Ta dvojica dolazila su prije i poslije nas. Osamdesetih, kada je na nas dolazio red da se bavimo kriminalom, žanrovska se književnost smatrala gorivom lošeg ukusa. Čitali smo Gombrowicza i Becketta, usporedo sa Stripotekom i Strip Artom. Rip Kirby nas je dočekao dok smo još išli u niže razrede osmoljetke, da bi nas desetljećima kasnije ispraćao u život. Bio je jedan od onih najrjeđih junaka koji nisu bili generacijski definirani, niti se naš odnos prema njemu razvijao i mijenjao. Osim što smo u jednom trenutku dolazili u godine bismo mu poželjeli biti fizički slični. Nekima je to i uspjevalo. Drugi su u njega nastavljali gledati s onom desmondovskom čežnjom u pogledu. Zaljubljeno.