ADISA BAŠIĆ

PRIČE O LJUBAVIMA I BRAKOVIMA Tema ljubavi ni nakon 2000 godina nije potrošena

Zoran Lešić

 

"Priče o ljubavima i brakovima” stoji u podnaslovu prve zbirke novela “A ti zaključaj” sarajevske autorice, prvenstveno pjesnikinje, poeziju objavljuje dvadesetak godina, Adise Bašić. Ljubav, makar u književnosti privilegirana tema barem 2000 godina, ni izdaleka nije potrošena, zanimalo ju je, kaže Bašić, “gdje je ljubav danas”. “Brak mi je, pak, interesantan kao žilava institucija koja, iako se jako transformira, ipak ustrajava. Htjela sam propitati brak kao kliše, predrasude o braku, poput one da su supružnici uglavnom jedan drugome smrtno dosadni, gledala sam gdje to ljubav u braku još uvijek opstaje; a ima je, itekako. Interesira me ostvariva ljubav koja se živi, koja je ovozemaljska, a ne neka idealizirana koja vječito ostaje u nagovještaju, nedostižna.

Zagledala sam se u neke pojedinačne slučajeve, primjerice kako to da se ponekad razvedu ljudi koji se još uvijek vole, a ostanu zajedno oni koji se na jedvite jade podnose, poželjela sam ‘ući’ u te kuće, u te spavaće sobe, u intimu takvih.”

Bašić tako, među ostalima, opisuje par koji, makar razvod niti jedno ne želi, na koncu završava - razveden; opisuje i razne druge brakove gdje se dvoje, više ili manje šutke, muče jedno pokraj drugoga, pristajući na (pre)veliki kompromis sa životom koji, doduše, ponekad, nakon desetljeća zajednice, a zapravo samoće, na koncu, u nekoj dramatičnoj situaciji, često baš kroz bolest jednog od supružnika iz onoga drugog iznjedri suptilne emocije i nježnost za koju ni sam nije znao da ih ima.

Tako u priči “Turban” pokazuje što se sve dade pronaći unutar braka koji desetljećima ne ide dalje od pukog međusobnog podnošenja. Dotad uglavnom osoran Ramo, nakon što supruga teško oboli, možda prvi put u 49 godina braka pokazuje dirljivu brižnost čovjeka kojemu su nježnost i uopće pokazivanje emocija strani. Njihov ustajao brak Bašić opisuje sljedećim pasusom: “Nisu oni za sebe mislili da imaju loš brak. Izrodili su djecu, pristojno živjeli, dočekali i unučad. Ali nikad među njima nije bilo stvarne nježnosti, razumijevanja ili želje da zaštite jedno drugo. Uvijek neke sitne nevidljive bodlje kojima su se štitili, uvijek trzavice i nadmudrivanje, kao da je zajednički život borba u kojoj treba biti oprezan jer neprijatelj nikad ne spava”.

Autorica komentira: “Tragično je da brojni u brakovima gotovo ne komuniciraju, prestanu razgovarati ponekad samo zato što potonu u rutinu, a i u neku vrstu dopuštene neiskrenosti...” Dopuštene neiskrenosti? “Da, to je ona razina podrazumijevanja i trpljenja u bračnoj komunikaciji do koje dođu dok se međusobno usklađuju, tražeći isprva možda i zdrave kompromise u zajedničkom životu. Potom neke partnere preuzme rutina, postane im jednostavnije živjeti napamet, nestane autentičnosti i njih, a djeca i imovina postanu posrednici preko kojih se prelama kakva-takva komunikacija.”

U priči “Bračni razgovori” piše o Faruku, iznutra bijesnom, na pragu toga da postane fizički nasilan prema supruzi koja ga iznuruje dosadom, “melje o beznačajnim i predvidivim stvarima”, on godinama šuti, no pitanje je je li ona to i zamijetila. Doduše, ni on ne primjećuje da joj je dosadan barem koliko i ona njemu. Mašta, tako, da odlazi od nje, olakšava se masturbirajući, dok njihovi “razgovori” izgledaju kao nadmetanje u ispraznosti. “Živiš s nekim, naizgled dijelite najdublju intimu, a zapravo je jaz koji imaš s njim najdublji”, sažima Bašić.

Njezine su priče, daje naslutiti, nastale kao posljedica želje da posebno pomno gleda ona mjesta kojih nas je stid ili koja izazivaju nelagodu.

U priči naslovljenoj “Kurban” govori o majci koja ne prihvaća zeta jer pripada drugoj etničkoj zajednici, a zbog toga siječe veze i s vlastitom kćeri. “Tu ženu bih ja, kao osoba, osudila, ali kao pisac, trebam je razumjeti, shvatiti tu njenu krutost i ispitati mogućnost njezine transformacije, ‘opraštanja’ kćeri, prihvaćanja da je svijet različitiji negoli pravila koja smo ustrojili.”

U poetskom ju je, ali i u autorskom smislu općenito, formirao i sokolio opus Wisławe Szymborske.

“Čitajući je, shvatila sam da se ima pravo pisati o stvarima koje su naizgled sitne, a zapravo krucijalne.

Kao tinejdžerica sam preživjela opsadu Sarajeva i poslije rata željela o tome pisati, a nisam se imala u što ugledati jer me herojski historijski narativi nisu zanimali, zanimala me je pozicija djeteta, žene, nikako heroja koji osvaja neku kotu, prije osobe koja tog heroja nahrani, opere, čeka, tješi. Szymobrska mi je otvorila oči da se i velike historijske tragedije mogu pisati kroz detalj, kroz intimu, kroz kućnu, obiteljsku, a prije svega, žensku vizuru.”

Likovi Adise Bašić opipljivi su, autentično životni, možda proizvod i njezina ponešto naivna, a dojam je tvrdoglava uvjerenja da književnost, naposljetku, ipak mijenja svijet. “Mijenja ga, ali književnost stvari erodira tiho i skoro nevidljivo, nisu to eksplozivne promjene, sitne su, ali nepovratne. Književnost omogućava zadobivanje slobode od koje je kasnije teško odustati. Primjerice, kad pišem priču o ženi umjetnici koju ne zanima majčinstvo, ona mi treba kao životna mogućnost jer žena koja ne želi djecu u ovom društvu nije popularna, takav stav o majčinstvu je tabu. Religija i kapitalizam podjednako guraju nos u ljudsku intimu, hoće u nju intervenirati, svatko iz svog interesa. No, postojanje jedne takve junakinje kao što je žena umjetnica iz moje priče nekoj čitateljici daje signal da je moguće i legitimno ne željeti djecu. Književnost je tiha, podzemno subverzivna, ohrabruje i poziva na razne slobode, poručuje ljudima da u svojim uvjerenjima možda nisu sami, mijenja u smislu da osnažuje.”

Novo joj je iskustvo, sad kao prozne spisateljice, da “ljudi bitno drugačije reagiraju na prozu negoli na poeziju. Vezano baš uz priču “Kurban” o toj ženi koja je na početku rigidna nacionalistkinja, doživjela sam komentare neiskusnih čitatelja koji su na neke vrlo provokativne i neugodne rečenice te žene odgovorili, ljuteći se na nju, dapače pogrešno čitajući taj lik kao neku vrstu mog stava.”

Takve reakcije kao pjesnikinja ne pamti.

”Prozu neki ljudi drugačije doživljavaju, odjednom kao da su likovi posrednici, imate neka bića između sebe i čitatelja, čak čitatelja koji se na ta bića ljuti, a autor dolazi u poziciju da o njima također raspravlja, ti likovi žive neki svoj život, odvojeno od autora.”

“A ti zaključaj - Priče o ljubavima i brakovima” izdao je sarajevski Buybook, a knjiga se može kupiti i u knjižarama po Hrvatskoj.

 

ELIPSO

Izdvajamo