MIROSLAV MIĆANOVIĆ

Pripovjedač koji je s hrvatskom prozom ‘u neuhvatljivom odnosu’

U novoj knjizi Miroslav bilježi detalje grada iz pozicije prolaznika koji hvata ono nevažno

ZAGREB - Lijepo je i ugodno pročitati knjigu kao što su “Dani” Miroslava Mićanovića. Šire gledano, to je jedna od onih važnih knjiga koje svojom nenametljivošću i kvalitetom svjedoče o postojanju posve različitih proznih praksi koje zemljovidu hrvatske proze ne dozvoljavaju da se pretvori u recikliranje istog, dok uže gledano “Dani” prezentiraju svoga autora kao suptilnog promatrača i zapisivača nevidljivog kalendara u kojem se prizori svakodnevice transformiraju u tekst, kao “jedinu mogućnost za djelovanje”.

Barthes i Dragojević

Mićanović gradi svoje male hibride spajajući lirsko i narativno, ponaša se u njima kao pripovjedač, ali i kao pjesnik i esejist, dnevničar i kroničar koji ipak i prije svega želi napisati priču, ali ona, ta priča, stalno negdje izmiče, otima se i bježi, svjedočeći svoju živost i nepristajanje na ulazak u lanac “proizvodnje”.

Kao što pripovjedač na jednom mjestu zapisuje kako je “s hrvatskom prozom u neuhvatljivom odnosu”, takav odnos uspostavljaju i autor i njegova priča i u toj neuhvatljivosti, tim praznim, ali još uvijek dovoljno zajedničkim mjestima nalazi se sama bit Mićanovićevog načina pripovijedanja koje nije ni u šta posve sigurno, osim u to da se pisati treba.

“Dani”, znakovito započeti citatima R. Barthesa i D. Dragojevića, rezultat su promatranja detalja, krhotina, nepostojanja, bilježenja “ožiljaka” koji su možda nevidljivi, ali istovremeno i vječni.

Kao i u prethodnim proznim knjigama (“Trajekt”, “Zapadni kolodvor”) u Mićanovićevim se proznim tekstovima prepoznaju neki stalni motivi (more, trajekt, odlasci, ljeto...), kao i bilježenje detalja grada iz pozicije prolaznika koji promatra i zapisuje ono što bi drugima možda promaklo, jer ga ne obavezuje aktivno sudjelovanje već pozicija u kojoj nije jasno tko je glavni junak, a tko tek slučajni prolaznik.

Zapis ‘Utrina’

U tim “ožiljcima” dana prepoznaju se zametci ljubavnih i obiteljskih priča, čitaju zapisi o prolaznosti, raznim i raznolikim prostorima i vremenima, izmjenjuju sjećanja s onim netom doživljenim/promatranim, “razgovara” s prijateljima, pa i naraštajnim kolegama (zapis “Utrina” čita se kao dijalog s “Tržnicom u Dubravi” K. Bagića, npr.), a djelomice i prizivaju ona književna vremena kada poezija nije bila “kućna radinost”, a pravo na priču omeđeno strogim pravilima koja su sve samo ne privatna.

Mićanovićevi “Dani” nastaju u procjepu između ideje o savršenoj priči i njezinoj neuhvatljivosti i neukalupljivosti u samome tekstu.

Premda ćemo u njima pročitati autopoetičnu rečenicu “Plivam uzvodno i nizvodno, samo da ne traže lijepe figure”, stvar je u tome da u takvom stilu plivanja upravo takve figure nastaju.

Životne nedaće i gubitke nadomještam pisanjem

Kad su i kako nastajali “Dani” - u njima je i priča koja je iz '84?

Provjeravani su i redigirani do jučer, objavljivani u različitim kontekstima i sravnjivani s drugim tekstovima više od desetak godina. Nastajali su iz uvjerenja da je pisanje bolji dio mog života i da s više samopouzdanja govori o ženama i muškarcima, izgovorenim i prešućenim rečenicama, o melankoliji, prolaznosti, ali i strasti za onim što se lako ne izgovara i ne priznaje. Sebi i drugima.

Je li bolje šutjeti ili se uključiti u književnu “proizvodnju”?

Pametni znaju da je bolje šutjeti i motriti, biti štedljiv i škrt spram drugih, usmjeren na sebe, svoj lijevi i desni palac... Ali teško je ne biti dio književnog života, svijeta za koji i ne znaš koliko voliš, ili koliko se u njemu dobro osjećaš, dok ga ne izgubiš. Lijepo je dok govoriš zbogom ženi koja odlazi, ali trenutak prije nego ti nestane iz vidokruga, žališ za propuštenim. Šutjeti je lijepo, biti voljen i pisati poželjno.

Priča vam se stalno otima, ne dozvoljava da je se uhvati, napiše... Što joj je?

Što je tebi?, pita me, nerijetko, moja priča. Odustaje od stvarnosti kakva se nudi i piše. Riječ je o uvjerenju da je čudo jednostavnoga, svakodnevnoga, odustajanje od kronologije bliže onomu što živimo i što nam se događa. Dani su u svojoj unutarnjoj, prostornoj i vremenskoj, različitosti, ljubavnoj uznemirenosti potpuni i u onome što su napisali drugi, kad su dio intimne povijesti njegovih čitatelja.

Kako ide Quorum u ova nezgodna vremena?

Quorum sa svojim autorima i tekstovima radi za one koji još ne znaju da su njegovi čitatelji i budući suputnici.

Pitat ću kao vi u jednoj priči - gdje je vaš sretni sat, gdje je vaš sretni dan?

Tražim ih pisanjem, spašavam se od ludosti vjerovanja da je prijelaz s jedne na drugu stranu mračne Palmotićeve ulice hrabrost i kad sam na hladnom Zrinjevcu, pokraj bijelih šatora, prodavača i glazbe koju s promenadnog podija slušaju pokisli ljudi. Nestanak izloga s knjigama na Cvjetnom trgu, prešućena mjesta za ljubav ili sreću i daleko strašnije životne nedaće i gubitke, nadomještam radošću pisanja priča i svjetlima nevelikog dometa sudjelujem u otkrivanju prešućenih mjesta suvremenosti - tu je moj sretni sat, moj sretni dan.

Izdvajamo