Otkako sam pročitala “Vješticu” makedonskoga pisca Venka Andonovskog, pitam se kako uopće pisati o romanu kojem je predgovor za francusko izdanje napisao Milan Kundera?
Taj nesvakidašnji podatak, barem za pisce koji dolaze iz “ovih” područja, velika je čast i ulaznica u svjetski kontekst koji treba zaslužiti, prije svega dobrim pisanjem. Venko Andonovski, prozaik, dramatičar, esejist i sveučilišni profesor, pisac uspješnica u Makedoniji prodavanih u za naše uvjete vrtoglavim brojkama koje prelaze desetak tisuća, doista jest taj - dobar pisac.
Čitan, nagrađivan, prevođen, a opet, s druge strane, nimalo sklon podilaženju niskim čitateljskim strastima. Čudo iz Makedonije, rekli bismo. Hrvatski se čitatelj u to mogao uvjeriti kada je prije pet godina objavljen “Pupak svijeta”, roman koji je, nadam se, ipak postao “vidljiv” među svim tim, često bezveznim uspješnicama kojima nas bez prave svrhe obasipaju domaći nakladnici, vođeni poretkom na raznoraznim ljestvicama čitanosti. U “Pupku svijeta”, velikom makedonskom bestseleru, naime, upoznali smo Andonovskog kao romanopisca vjernog postmodernističkom pripovjednom iskustvu, koji postupcima mistifikacije autorstva, kolažiranja, citiranja, fantastike, spajanja različitih diskursa, prošlosti i suvremenosti, uspijeva stvoriti roman koji je istovremeno vrlo čitak i vrlo intelektualan.
“Vještica” u tome smislu fukcionira vrlo slično i moglo bi je se opisati istim odrednicama, zbog kojih nije čudno što Kundera poseže za usporedbom s Brochom ili Fuentesom.
No, ona posjeduje još jedan “triger”, zbog kojeg je doista riječ o romanu kojega ti, dragi čitatelju, ne bi smio propustiti. Radnja je, naime, smještena u Zagrebu i na samom se početku otac Benjamin, pripadnik reda Male braće, iskrcava “na pola puta između Medvedgrada i Gradeca”. Godina je 1633., a piščev je interes fokusiran na sudske procese protiv žena proglašenih vješticama i spaljenih na lomači.
Prema dostupnim podacima, kojima se i sam Andonovski pozabavio, takvih je slučajeva u europskoj povijesti bilo do pola milijuna.
Jedan od užasa povijesti, pomno proučene arhivske građe s autentičnim lokacijama, u “Vještici” nije prerastao u povijesni roman pisan u tradicionalnoj formi, premda pojedini dijelovi funkcioniraju i na taj način. Ljubav svećenika i “vještice”, razgovori mladog i starog svećenika o vjeri, inkvizicija, masovne scene, veliko finale… sve je to moglo stajati samostalno u klasičnom romanu, onakvom kakve ne potpisuje Andonovski. Jer, roman je podnaslovljen kao “bilježnica jednog pisca” i to je knjiga o knjizi, a u tako zamišljenom romanu sve je moguće - da pisac u svome stvarnom životu proživi isto što i otac Benjamin, samo u drugoj formi, da se od pisca stvori književni lik, od čitatelja pisca, od romana bilježnicu.
Roman ima karakterističnu postmodernističku strukturu u kojoj se prelijevaju granice između zbilje i fikcije, uspostavljaju paralelizmi i interaktivan odnos s čitateljem. “Vještica” bilježničkom strukturom otvara prostor za dionice koje se tiču privatnog, obiteljskog i profesionalnog života pisca, za kriminalističke priče koje piše pod pseudonimom, e-mailove i grafičke priloge, kao i mistifikaciju autorstva i demistifikaciju pisanja. “Uživam zaplitati niti jer mrzim savršen red”, zapisat će pred kraj romana, koji je istovremeno tragičan i happyendovski, pisac koji piše roman o konkretnom vremenu, nepravdama prema ženama kroz povijest, svojoj svakodnevici, ali i zabavnoj strani pisanja koje ide prema kombinatorici i ludizmu i u kojem polifonija glasova svjedoči o tome kako jedna priča nije dovoljna, kao niti roman ispripovijedan linearno. Dijalog s europskom poviješću, baš kao i dijalog s čitateljem i samim sobom, međuprostor je u kojem se mogu ispričati priče.
S Venkom Andonovskim doista treba ući u dijalog čitanja, jer nakon tog iskustva shvaćate kako je još uvijek moguće pisati velike romane, na način 21. stoljeća. I, dakako, završimo s Kunderom, on je ionako sve već rekao: “Ali dosta. Ne želim da prepričam ovaj neprepričljiv roman. Molim vas pročitajte ga. S ljubavlju koju zaslužuje.”