Je li Nobel velikom Saramagu 1998. bio dovoljan da anglo-američki čitatelji odobre portugalski jezik, pa da krene, preko njih “poplava” sjajne portugalske književnosti, koja jednim dijelom sliči na novi žanr, na naturalizam Europske Unije, i njene književne nagrade, koju Portugalci predvode skupa s Grcima.
Inês Pedrosa radila je i napravila puno stvari – a bila je ili je još uvijek novinarka, romanopiskinja, kratkopričaš, dječji pisac i dramatičarka – ali od predmetnutog romana “Bespomoćnost” (prev. Tanja Tarbuk) ona je nešto nezaobilazno. Koliko je na to utjecao Pessoa, jer bila je i direktorica njegove Kuće, teško je znati. Ali, mogla je, zapravo, poput njega mijenjati pseudonime za svoje tako razne i toliko različite spisateljske aktivnosti.
“Bespomoćnost” potvrđuje da su mnoge privlačne i tečne knjige jednostavne. Prvo tema: Brazil i Portugal, odnosno Mozambik i Portugal, dakle usporedne nade Portugalaca s Iberskog poluotoka, kako u zavičaju, tako u bivšim, napuštenim kolonijama. A radnja romana sažeta je u svega nekoliko tjedana, od srčanog udara, koji doživi Jacinta Sousa (89 godina), do njenog posljednjeg ispraćaja, koji organizira njezin mlađi sin, arhitekt Raul. No istovremeno, u tu su jednostavnu radnju uključena protekla desetljeća, gotovo cijelo stoljeće spomenute stare gospođe i Portugalaca.
Središte svijeta ovdje je selo Arrifes, odakle je gospođa Sousa krenula u Brazil i život, da bi mu se, na kraju vratila. Nasuprot nje je sudbina novinarke Clarisse, koja je poslije svijeta odabrala isto selo za život, zahvaljujući spletu okolnosti. U njemu, u istom okrugu od 30-ak km, sabrala se cijela galerija živopisnih ženskih likova, primjerice: Vanessa, sluškinja koja voli ples i disko, a pogiba od ruke zaboravljenog ljubavnika, bivša zvijezda, slavna pjevačica Ema de Castro, čiju je papigu pojeo mačak “glavne” Jacinte, pa jedna dobra bolničarka, prijateljica od Isabel, bivše žene Raula Souse i druge.
Opisujući pojedine situacije – posljednji ispraćaj pokojnice, što uključuje cijenu lijesa, odnosno staračkog doma i kućne njege – Pedrosa je delikatno precizna. Ona jasno razlikuje “obični” socijalni lijes, po cijeni od 390 eura, od onog skupljeg, od 1750 eura. Autorica (r. 1962) inzistira na tome koliko je skup avionski let od Portugala do Brazila, u kome živi drugo dvoje djece Jacinte Sousa (sin Rafael, kći Rita).
(Njen sin arhitekt sada radi u call-centru, zato što nema posla u struci. A novinarka je dospjela u Ariffu zbog istine, zato što se suprotstavila udruženoj laži političko-stranačkih moćnika. Naime, u susjednom gradiću Lagaru stranke grade knjižnicu i mijenjaju arhitekte i direktore po slobodnoj volji. Demokracija je, ukratko, tuga i jad, kao i u mnogim drugim zemljama, u Grčkoj, pa nerijetko i u nas.)
S opservacijama prethodne naravi, novi europski naturalizam upravo kritički razmatra demokraciju na djelu i na terenu, daleko od Bruxellesa. Previše je nevaljalosti slično da bi sve bilo u redu. I slično je to da je političarima dobro a stanovnicima, bez obzira na visoko ili nisko obrazovanje, daleko lošije.
Spisateljica Inês Pedrosa onoliko je novinarka koliko je to bio i Balzac, jer za nju je to, navodno, negativna deskripcija. Ona strastveno slijedi svoju priču i uopće se ne zamara literarnim načinima pomoću kojih će je izreći. Već spomenuti glavni protagonisti dobivaju pero za “vlastite” dionice romana, u kojima bilježe doživljaje o drugima i svijetu. Prvo ili treće lice Pedrosi je svejedno, ona samo ispunjava jednostavnu zadaću: što bolje ispričati priču.
Sudbina onih koji su tražili sreću između Europe i Južne Amerike, pa je nisu našli, postaje sudbina većine, da ne velim općenita. Trebalo bi slijediti Jacintu, koja “propovijeda” da je jedna velika ljubav dovoljna i da je radost ono zbog čega dišemo, u prvo vrijeme zdravi, a kasnije bolesni. A to što je sama odabrala “nekog” trećeg da bude “tajni” otac njene kćeri Rite, umjesto voljenog muža Ramira, znak je njene doživotne ljubavi za njega, koji ju je napustio. Ženska tajna je, jednostavno, ispred svake muške.
Dakako, da se nije desila ljubav između Clarisse i Raula Souze, “Bespomoćnost” bi ostala bespomoćna. Ona mu je pomogla spremiti majku za posljednji počinak, pa ih je smrt, tako reći, odvela u novu ljubav. Jer, Clarissa se prisjetila arhića iz davnog vremena kada je imao prvu izložbu slika, a kada je nije ni vidio, zato što je ljubio drugu (Isabel).
I prošlost je, tako, motiv jedne velike ljubavi, u koju se samo za kratko umiješala Kalifornija. Pored bračnih nevjera, nesreća i jalovih ljubavi, Pedrosi je trebala ova Raulova sreća s Clarissom da završi roman i obilježi vlastiti opus i njenog čitatelja.