DAMIR MILOŠ: 'PISA. POVRATAK'

Roman o opasnosti simetrije traži hrabrog čitatelja i zove na igru

Matić/CROPIX

Damir Miloš pisac je koji smatra kako je fabula glavni protivnik stvaralačkog čina, pisanju nije cilj čitanje, te kako se svakako treba odreći opisivanja, što ovako navedeno možda i djeluje radikalno. No, činjenica je kako je upravo Miloš, kojeg se najčešće opisuje kao pisca i jedriličara, jedan od rijetkih autora koji nije odustao od svoga koncepta pisanja kao istraživanja i eksperimentiranja, odnosno nije se odrekao autora u korist pisara, i to već sedamnaest puta, koliko je za sada njegovih proznih knjiga. Roman “Pisa. Povratak” zaokružuje trilogiju započetu “Smetlarom” i nastavljenu “Cestom”, odnosno nakon ostajanja i nestajanja u ovome je romanu riječ o povratku.

Čitljiviji nego inače

Reći da je u Miloševom romanu o nečemu “riječ”, dakako, stoji na vrlo krhkim nogama, jer za njegove romane postoji bezbroj putova interpretacije, osim onoga koje bi se uhvatilo svojevrsnog prepričavanja. Uglavnom, koliko to god autoru ne bilo milo, “Pisa. Povratak” doista jest u neku ruku “čitljiviji” roman od svojih prethodnika, ako ni po čemu drugome onda po jezgri koju čini projekt “Simetrija” s kojim su na razne načine, direktne i posve digresivno-indirektne, povezani pripovijedanje i likovi ovog romana. Teza kako čitav svijet počiva na simetriji od koje se treba pod svaku cijenu odmaknuti, kao i od svake preslike, i to ne samo u umjetničkom činu, dakako, samo je jedan od prostora priče u kojoj se odvijaju promjene pripovjednih perspektiva, započinju i završavaju zapleti, događaju nevjerojatni obrati i čitavo vrijeme neskriveno poigrava žanrovima i mogućnostima pripovijedanja.

Tajanstveni život

Miloš je prije svega odličan kombinatorik koji u ovome romanu u kojem se autor vraća samome sebi (to je taj povratak!), nikako kao zrcalo za odbljesak svijeta, ubacuje pripovjedne fragmente koji se od samog tog projekta odmiču, ali ga i znakovito nadopunjavaju - od tajanstvenog otočkog života u izolaciji i bez verbalne komunikacije koji gotovo da podsjeća na svojevrsne reality showove, preko simetrije u umjetno stvorenoj obitelji, poremećaja govora i istraživanja neverbalnih komunikacija, do tematiziranja mora, kao glavnog i temeljnog motiva ovoga autora. Dakako, “Pisa, Povratak” nije knjiga za jednostavno čitanje, kamoli ono lagodno, no misliti kako više nema onih čitatelja koji hrabro ulaze u tekst kao igru koja se bazira i na traženju njezinih pravila, bilo bi u najmanju ruku pristajanje na potpunu predaju.

plus 5 pitanja:

Pišem svoja Sabrana djela jer me taj naslov ne obavezuje

Postoje, kažete, knjige za pisanje i knjige za čitanje. Koji je cilj ovih prvih?

- Rekao bih smisao, ne cilj, knjiga za pisanje je komunikacija autora s njemu prethodnim i njemu bitnim autorima, s njihovim načinom pisanja, sa strukturom njihovih knjiga. Kako način njihovih pisanja usvojiti, primijeniti, a ako je sreće i znanja: i unaprijediti.

Što ako čitatelji procijene da je “Pisa. Povratak” ipak i knjiga za čitanje?

- To, jednostavno, znači da nisam uspio u svojoj namjeri.

U romanu se bavite strašnom vladavinom simetrije. Zašto bi se od nje trebalo odmaknuti?

- Vladavina simetrija je lako uočljiva činjenica koja svjedoči o ustaljenom načinu percepcije svijeta. Sve teorije, sve filozofije, počinju tumačenjem ili razumijevanjem same percepcije. Kada nešto poput simetrije toliko prožima svekoliku ljudsku djelatnost, onda to bode oči. I sama struktura priče, već sam način pisanja, vekcija, vode nas u taj simetričan svijet. Ali, Barthes govori o dvije vekcije! Mislim da će time sve postati jasno, i ona prethodna podjela na knjige za pisanje i knjige za čitanje. Na estragelu (staro sirijsko pismo) pisar piše odozgor prema dolje, no da bi se čitalo rukopis valja okrenuti 90 stupnjeva udesno i čitati vodoravno. To je, kako kaže Barthes, dragocjen primjer dvostruke tjelesnosti: tijelo čitatelja nije tijelo pisatelja: jedan OBRĆE drugoga. Tako dolazimo bliže pisanju koje jest komunikacija, ali taj način “komunikacije” prolazi kroz OBRNUTOST čitatalja u odnosu na autora. A simetrija je jednostavno preslikavanje koje je temelj beskonačnog umnožavanja istog. Zato je treba izbjegavati, ukazati na nju, prognati je. Ako hoćete, simetričnost je uzrok i beskonačnog, da ne kažem besmislenog umnožavanja knjiga za čitanje.

Kako se dobiva “bolest jata”?

- Nekritičkim stavom prema vlastitoj djelatnosti. Čovjek pomisli da je postao vođa, genij, ne shvaćajući da se jato ne pokorava njegovoj volji, idejama, već leti nekim drugačijim, njemu nerazumljivim smislom.

Trilogija obuhvaća ostajanje, nestajanje i povratak. Što nakon povratka?

- Nakon ove trilogije nemam mnogo izbora, tj. pišem Sabrana djela. Jasno, time ne mislim da će mi netko na jednome mjestu otisnuti ono što sam do sada napisao, već je to naslov teksta koji je u nastajanju. Za sam početak pisanja to je jako dobar naslov, jer, nije li to zanimljivo - apsolutno ničim ne obvezuje.

Izdvajamo