ALTERNATIVNA POVIJEST

ROMAN O USTAŠAMA I ČETNICIMA IZ DRUGE DIMENZIJE Srpski pisac Marko Vidojković napisao je SF priču o Jugoslaviji 2017.

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 25.09.2017. u 12:59

  • HANZA MEDIA

     

    “E, baš vam hvala”, roman srpskog pisca Marka Vidojkovića, SF priča u kojoj Jugoslavija nije nestala i koja se događa u 2017., izašla je jučer, 24. rujna, paralelno u Hrvatskoj i Srbiji, u izdanju zagrebačkog nakladnika Jesenski i Turk te beogradske Lagune.

    Vidojković je za roman “Sve crvenkape su iste” dobio Vitalovu nagradu za najbolju knjigu objavljenu u 2006, a “Kandže” su osvojile Kočićevo pero i Zlatni bestseler. “Kandže” i “Sve crvenkape su iste” prodani su svaki u po više od 20.000 primjeraka. Njegov roman “Ples sitnih demona” bio je adaptiran u kazališnu predstavu, koja je dugo izvođena u beogradskom Dadovu.

    U novom romanu “E baš vam hvala” Marko Vidojković nudi neku vrstu alternativne povijesti. “Još 2008. pala mi je na pamet ideja da spojim bezbrižno jugoslavensko djetinjstvo, kakvo je makar bilo tokom osamdesetih, i horor koji je uslijedio kasnije. U međuvremenu, mnogo toga se promijenilo u odnosu na 2008. Svjetska ekonomska kriza razobličila je globalni neokolonijalni sistem, a u čitavom svijetu, pa i zemljama bivše Jugoslavije, došlo je do revizije historije i povampirenja fašizma.

    To su savršene okolnosti da se opredijelim za SF kao osnovni žanr i radnju romana smjestim u sadašnjost, ali u paralelni univerzum, u kome se Jugoslavija nije raspala. Glavni junak je četrdesetogodišnjak, nekadašnji mali pionir, koji je odrastao u istraživača natprirodnih pojava u Saveznom SUP-u. Natprirodna pojava s kojom se susreće jesu stanovnici univerzuma u kome žive vaši čitatelji. Kada sam sklopio sve osnovne kockice, počeo je stvaralački pakao.”

    Pukovnik Mićka

    Pisao je, priča Vidojković, od 29. studenog 2015. do 29. svibnja ove godine. “Naracija je u prvom licu, što je značilo da sam pred sobom imao izuzetno težak zadatak - da se neprekidno ubacujem u jedno gotovo čedno socijalističko muško biće mojih godina. Tek pišući ovu knjigu sam shvatio koliko su mi posljednja tri desetljeća puno otela od te socijalističke čednosti”, kaže.

    Roman ima puno zapleta, raspleta, obrta. Osim urednika Igora Marojevića, Vidojkoviću je pisati dijaloge na hrvatskom te uredničkim opservacijama pomogao Kruno Lokotar. Renato Baretić je, pak, kaže autor, “drugarski uletio s lekturom teksta koji u knjizi izgovara jedan dalmatinski ustaša”.

    Evo kako, otprilike, ide priča: Mirko Šipka je istraživač u Upravi za neobjašnjive fenomene SSUP. Kako jugoslavenski znanstvenici imaju objašnjenje skoro za sve, on svoj prvi slučaj dobiva tek nakon više od desetljeća radnog staža. Neobjašnjiv fenomen koji istražuje Šipka su lica koja se pojavljuju širom Jugoslavije, a pojedincima se otisci prstiju čak poklapaju s otiscima pripadnika neprijateljske emigracije, onih koje je jugoslavenska tajna služba likvidirala još početkom devedesetih. Ispostavlja se da ti neobični četnički i ustaški elementi zapravo dolaze iz druge dimenzije, one u kojoj se, kako će drug Šipka kasnije saznati, Jugoslavija krvavo raspala.

    Jugoslavenski znanstvenici otkrivaju da dolazi do paranja šava između dva univerzuma, te da stanovnici obaju tih univerzuma nekontrolirano prolaze kroz portale, koji se otvaraju na sve strane i sve većom brzinom, prijeteći dovesti do potpunog kolapsa 3. lipnja 2017. Jugoslavenski superkompjutor je, brojeći učestalost otvaranja portala, izračunao da je taj proces počeo 3. lipnja 1989, na dan kad se srušio avion kojim su putovali članovi predsjedništva SFRJ i svi predsjednici jugoslavenskih republika i pokrajina. Jugoslavensko političko rukovodstvo zaključuje da raspad mogu zaustaviti jedino likvidacijom vodećih ljudi u svim državama nastalima na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Taj zadatak prepuštaju tajnoj, specijalnoj jedinici JNA, koju vodi misteriozni pukovnik Mićka. Uspije li plan, portali će se prestati otvarati, oba univerzuma bit će spašena, a jedinica koja je ostala “zarobljena” u našoj realnosti imat će zadatak podići socijalističku revoluciju, ponovo ujediniti Jugoslaviju.

     

    Vođa ustanka

    Kao tajno oružje, budući ustanici sa sobom u ovu realnost dovode i Josipa Broza Tita 2.0, klona jugoslavenskog maršala. Mirko Šipka, zaintrigiran snovima u kojima mu se javlja sin iz druge dimenzije, nastavlja istragu na svoju ruku, nehotice postaje jedan od vođa ustanka.

    Sam proces pisanja, komentira autor, nalikovao je “čaroliji, koja je u ovom slučaju išla do granica bizarnog. Primjerice, u jednom trenutku, maskirani pripadnici specijalne jedinice JNA prolaze kroz portal i naprave egzekuciju srpske vlade. I to na sjednici, uz direktan prijenos na internetu. U prvoj verziji, ubili su premijera usred konferencije za novinare, ali mi smo, u pravom životu, u međuvremenu dobili premijerku, koja nema običaj držati konferencije za novinare, pa sam morao naknadno promijeniti način, mjesto, pa i žrtve egzekucije. Zanimljivo je i to da je tokom prvih desetak stranica moj junak imao sina, ali sam shvatio da će, kako sam nisam otac, biti gotovo nemoguće uvjerljivo pisati iz tog roditeljskog ugla, pa sam sina izbacio iz njegovog univerzuma i smjestio ga u naš, spojivši ih na način, koji u ovaj SF ubacuje i elemente fantastike. Odnos mog junaka s njegovim sinom iz druge dimenzije bit će ključan za skrivenu i krajnje nekomunističku poantu ove knjige.”

    Je li, baš u ovom romanu, književnost poslužila kako idealan bijeg od - stvarnosti? “Da, ali tek kada sam ga čitao”, zaključuje autor. “Bilo je silno zabavno raditi na njemu. Osjećaj bijega od stvarnosti nije postojao za vrijeme pisanja, nego kada je pisanje bilo završeno. Nadam se da će ovaj roman čitateljima biti kratkotrajno utočište, mali predah od nagomilanih i nerješivih problema. Pokušao sam nas nakratko skloniti pod okrilje svemoćne Jugoslavije, koja se nikada nije raspala i kakva nikada neće postojati. Svi naši kolektivni tripovi o tome kakva bi ta zemlja bila, našli su se u ovoj knjizi. To je najbolja zemlja na svijetu, sa savršenim zdravstvom i školstvom, legalnom marihuanom, turisti iz zapadnih zemalja nam zavide, gospodarstvo je dobro razvijeno, a Jugoslavenskom narodna armija nepobjediva. Oni su toliko superiorni da njihova moć u mojoj knjizi prodire i u drugi univerzum, usput ga spašavajući od kolapsa”, reda Vidojković.

    Jugolicemjeri

    Kakvu recepciju romana očekuje? Misli li da će ga jednako čitati i Hrvatskoj i u Srbiji? “Vjerujem da će oni koji pamte socijalističku Jugoslaviju ponovo se moći sresti s tom zemljom i s tim iščezlim duhom, a da će one koji su u njoj odrastali sedamdesetih i osamdesetih moj glavni junak inspirirati da razmisle kakvi bi bili da su svih ovih godina živjeli u SFRJ, koja je nadživjela Sovjetski Savez. Mislim da su to teme koja prelaze naše državne granice. I u Srbiji i u Hrvatskoj ima ljudi koji na spomen Jugoslavije dobiju osip, ova knjiga je prije svega za one kojima je žao što se ta zemlja raspala.”

    Zašto naslov “E baš vam hvala”? Kome to hvala?

    “Naslov knjige je izvučen iz poglavlja u kojem beogradski taksist psuje glavnog junaka koji mu se našao na putu nakon što je upravo prošao kroz portal i našao se u ‘našem’ univerzumu. Naslov knjige je i moja poruka nekadašnjim jugoslavenskim komunistima, prije svega onima koji su moju generaciju odgajali u duhu socijalizma, a onda su, kada nam je bilo petnaest godina, skinuli petokrake sa čela i izazvali rat. Ta zemlja očito nije valjala, čim se na takav način rasturila.

    Imajući u vidu cijelu priču o Jugoslaviji, od njenog nastanka do njenog raspada, jasno je da je ta ideja doživjela veliki poraz. Jugolicemjeri, koji su i danas svuda oko nas, jedva su dočekali pad Berlinskog zida ne bi li se preko noći preobukli i pohrlili u krvavu tranziciju ka poznom kapitalizmu. U takvoj realnosti nema mjesta za jugonostalgiju, jer to je nostalgija prema nečemu što je suštinski bila laž. Jugoslavenski su komunisti najprije izdali svoje ideale, a onda i generacije koje su na tim idealima odgajali. E, baš im hvala na tome. E, baš im hvala i na tome što postoje još samo u našim fantazijama. Temu Jugoslavije mogu eventualno obnavljati neke buduće generacije, kada više ne bude živih svjedoka njenog sramotnog kraja.”

    Izdvajamo