Šest je godina prošlo otkako je objavljen "Adio, kauboju" Olje Savičević Ivančević, godina u kojima je taj roman doživljavao svoje nove živote - kao kazališna predstava, nagrađivani roman ili onaj koji može čitati i američka publika. Njegovu slojevitost, upisivanje poetskog u prozno, poigravanje žanrom vesterna i tu nevjerojatnu Ruzinavu koja svakako ostaje jedan od the likova suvremene hrvatske proze, sve je to doista teško ponoviti ili nadmašiti u sljedećem romanu. To je jednostavno ona jedna knjiga koja se dogodi u životu svakog dobrog pisca, s kojom ćemo ga poistovjećivati bez obzira što i koliko poslije pisao.
No, Olja Savičević Ivančević očito je spisateljica posve izvan i iznad toga klišeja, endemska vrsta koja svakom novom knjigom nadograđuje samu sebe i piše onda kad joj je potpuno jasno što i kako nešto želi reći. Njezin novi roman "Pjevač u noći" svakako je jedan od važnijih naslova koji se pojavio u posljednje vrijeme, roman koji bi mogao, ako smo barem malo proroci, ponoviti sudbinu svoga sjajnog prethodnika.
"Pjevača" s "Kaubojem“ povezuju neke, meke "kopče"; jedna je od njih svakako motiv povratka, a druga korištenje žanrovske matrice u svrhu ispitivanja i proširivanja njezinih mogućnosti i granica. Glavna junakinja romana Naranča Peović, uspješna scenaristica sapunica, izvana glamurozna, bogata i poznata, a iznutra "crna naranča puna pakla", suočena s prijetnjom amnezije nakon prometne nesreće, vraća se u ulicu svoga djetinjstva u potrazi za izgubljenim vremenom ljubavi. Njezina potraga, jer u kodu romana potrage cijela će priča i započeti, vodi je u splitsku Ulicu Dinka Šimunovića kojom se otvara pregršt mogućnosti oslikavanja mediteranske atmosfere i tipičnog duha grada sa svim prošlim i sadašnjim pričama, što autorica (kao i u "Kauboju") uvelike uspješno iskorištava.
Narančina potraga, koja je u međuvremenu zadobila i obrise romana ceste, preko Splita i Bosne do Detroita, za Slavujem, uličnim umjetnikom i performerom, koji za razliku od nje nije prodao svoj talent za novac, za starom i neprežaljenom ljubavlju, nastaje na matrici ljubića, kakve i glavna junakinja ispisuje. No, to ispipavanje terena jednog žanra, koje svakako ide i u smjeru propitivanja kako i je li danas uopće moguće pisati o ljubavi a da to ne bude "klasičan" žanr, niti njegovo parodiranje i ironiziranje, baš kao što je to u prošlom romanu bilo s vesternom, samo je jedna od traka kojom autorica vozi u ovom pripovijednom tekstu koji juri i puni se na sve strane, glavnim i sporednim ulicama, kao i posve zakutnim puteljcima koji i maju svoju funkciju. Jedan su od tih puteva pisma, obrisi epistolarnog romana, književnopovijesno gledano tako bliskog s ljubićem, no premda su na početku pisma motiv od kojeg potraga kreće i unosi nemir u ulicu, ona će prerasti u jedan od temelja romana jer se kroz njih u glavnu fabulu upisuju drugi, različiti glasovi, ali i otvara mogućnost skretanja prema lirizmu.
Olja Savičević Ivančević, također, vrlo dobro zna u čemu je važnost sporednih likova i kako njihove, makar i sporedne dionice učiniti kompleksnim i znakovitim. Tako, osim Naranče i Slavuja, svoje briljantne uloge, koje izlaze iz glavne žanrovske matrice ali je istovremeno i jačaju, igraju osebujna prijateljica Hela, njezine kćeri, Djeduh i Baćeha kojima se otvaraju neki posve drugi svjetovi. No, "Pjevač u noći" ionako je satkan od brojnih svjetova, kako onih koji se iskazuju na fabularnoj razini, tako i onih koji su upisani u stil i jezik ove autorice.
Rijetko, naime, imamo prigodu čitati nešto tako "čisto" u izbrušenosti rečenica i pojedinačnim slikama, a tako šaroliko na razini atmosfere, fabule i njezinih rukavaca, romana kao cjeline. Osim ljubavi, jer "ljubav je jedini vrhunski spektakl, ako ne volite rat", ovaj je roman i velika posveta sjećanju, kao mehanizmu koji nije ključan samo kako bismo se borili protiv zaborava, nego i da bismo ikada mogli ispričati priču.
I, dakako, posveta dobrom pisanju.