Slobodan Šijan deveti je pobjednik Nagrade Jutarnjeg za najbolju publicistiku, a priznanje mu je pripalo za knjigu “Kino Tom - Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda”. Slavni redatelj filmova “Ko to tamo peva”, “Maratonci trče počasni krug”... u knjizi se prije svega bavi filmskim dijelom opusa Tomislava Gotovca, ali i opisuje atmosferu u beogradskom krugu filmaša na prijelazu iz 60-ih u 70-e godine. Šijan koji, inače, trenutno pokušava realizirati projekt prema scenariju “Diskopatija” Svetislava Basare, hommage Gotovcu dosad je izrazio u različitim medijima, a knjizi je posvetio godinu dana intenzivnog rada.
Fragmenti sjećanja
U knjizi balansirate između memoaristike i tzv. filmske arheologije. Kako je išao taj proces i kako ste “sužavali” sjećanje?
- Prvi dio knjige “Kolaž o Tomu u 24 kvadrata” sastavljen od fragmenata sjećanja, rekonstrukcije nestalih ili izmijenjenih Tomovih radova, nastao je direktno pod dojmom vijesti o Tomovoj smrti. U drugom dijelu, pak, odlučio sam se fokusirati na određene elementa iz Tomove biografije; poput relacija Sombor-Zagreb, Beograd-Zagreb i kako se oni reflektiraju na njegov rad. Htio sam, nadalje, istražiti korijenje njegovih uvjerenja, fiksaciju na lik i djelo Glenna Millera, u svjetlu “Remakea”, velikog filmskog projekta koji je radio u Beogradu potkraj života, kad je u videoformatu napravio remake svojih čuvenih ranih filmova “Pravac”, “Plavi jahač” i “Kružnica”. Tako da sam ipak suzio tematske preokupacije. Nisam ulazio previše, primjerice, u analizu njegovih aktivnosti kao performera izuzev tamo gdje su ti performansi bili hommage Glennu Milleru, što je opet bilo u sklopu te šire analize Tomove opsesije američkim muzičarom.
Unatoč trudu filmologa i kritičara, njegova beogradska faza, a time i filmovi, u Hrvatskoj su široj javnosti nepoznanica, svojevrsna fusnota u biografiji likovnog umjetnika, u prvom redu poznatog kao performera. Kako ga vi vidite?
- Danas već postoji izraz intermedijalni umjetnik kojim se opisuju oni koji svojim kreativnim aktivnostima prelaze iz jedne oblasti u drugu, što u Tomovo vrijeme nije postojalo. Svejedno, mislim da je neosporna činjenica da su i Tomovi radovi u vizualnim umjetnostima uvijek bili vezani za film; njegovi performansi i kolaži spadaju u kategoriju koju je beogradski teoretičar i profesor na Stanfordu Pavle Levi nazvao “Kino drugim sredstvima”. Tomovi performansi bili su produžetak njegove filmske aktivnosti, promišljanje filma bez obavezne upotrebe kinematografskog aparata ili videokamere. To je tijelo u akciji koje misli film. No, jedan od razloga zbog kojih sam se upustio u pisanje ove knjige jest upravo ta presječenost njegove karijere. On poslije odlaska iz Beograda 1976., kada počinje živjeti sa Zorom Cazi, započinje novu karijeru umjetnika performansa, u javnim prostorima, čemu pristupa ne samo vrlo originalno nego i vrlo smišljeno; svjesno se služeći javnim medijima za objavu svojih radova, pa tako objavljuje u dnevnim i studentskim novinama, časopisima; snima se na javnim trgovima, što onda završi u nekoj televizijskoj emisiji. Sve je to zanimljivo za daljnju analizu, jer je to specifično upravo za bivšu Jugoslaviju, zato što bi ti radovi u ostatku Istočnog bloka bili zabranjeni za objavljivanje u novinama i drugim medijima zbog političkih razloga, a na Zapadu bi bili smatrani previše provokativnima ili alternativnima za mainstream medije.
Problemi s filmovima
Vi ste nedvosmisleni - Tom Gotovac jest gigantska figura svjetskog filma?
- Da. U svijetu je on već sad prilično poznat i prihvaćen kao veliki performer Istočne Europe. Međutim, njegovi filmovi, zbog kod nas nikada dovoljno savladane tehnološke komponente kvalitetne konzervacije, ali i odnosa prema autorskim pravima, Tomovog slobodnog korištenja inserata iz tuđih filmova ili pak muzike američkih jazz muzičara, otvaraju niz problema koji otežavaju njihov lak put prema vani, jer već samo omogućavanje prava na njihovo prikazivanje ili umnožavanje na DVD postaje prava noćna mora. Naravno, ne sumnjam da će se nekako, jednog dana, i to pitanje srediti. Zbog toga su ti filmovi slabije dostupni na Zapadu i manje poznati nego njegovi performansi i ostali radovi. Ipak, ne sumnjam u rast Tomove međunarodne reputacije, pogotovo ako Institut Tomislav Gotovac, koji zasad sjajno radi, nastavi sa svojim aktivnostima. Riječ je o značajnim i pionirskim radovima, pogotovo filmovima nastalim 1963. ili 1964. Također, njegovi filmovi nastali u razdoblju od 1969. do 1973. u Beogradu smjela su istraživanja prikazivanja seksualnosti, naročito u kontekstu kinematografija Istočne Europe.
Vi ste bili snimatelj “Obiteljskog filma 2”. Kakvo je bilo iskustvo snimanja prijatelja dok vodi ljubav?
- Suština je bila sljedeća: to su bila specifična, postšezdesetosmaška vremena; vremena u kojima su slobode bile velike i svi smo bili iznimno otvoreni prema svemu što nam je dolazilo sa Zapada kao kontrakultura, uključujući hippie pokret i seksualnu revoluciju. Sjećam se diplomske projekcije “Plastičnog Isusa”, nitko od nas nije očekivao da će biti zabranjen, a kamoli da će Lazar Stojanović biti osuđen na robiju. Jugoslavenski filmovi tada su bili vrlo smjeli, politika i seksualnost u njima bili su nešto očekivano. I onda je došao taj rez, negdje 1972. ili 1973., kad je nastupilo jedno prilično mračno vrijeme. “Obiteljski film 2” sniman je upravo u vrijeme najvećih represija, poslije poznatih čistki na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, i godinama se vjerovalo da je izgubljen. Čak je i privatno razvijan jer se nešto što prikazuje eksplicitni seks nije smjelo dati u laboratorij. Što se tiče samog snimanja, Tom i ja smo se u to vrijeme dosta družili, on je znao da imam kameru i pitao me bi li to snimao i ja sam, naravno, pristao. Sjećam se da mi je rekao; ti snimaj, a to što se događa, pusti meni.
Preteča reality showa?
- Nisam to još uvijek vidio na reality showu, kad bude javite mi (smijeh). Nije to bio jedini takav film, Tom je recimo 1969. snimio film “Slani kikiriki” u kojem se muškarac i dvije žene, svi goli, zezaju u jednom stanu, iscrtavaju razne ideološke znakove po tijelima, napuhuju prezervative. Tada je sniman i Tomov happening u ateljeu Marine Abramović. Sve su to bili prilično radikalni filmovi s eksplicitnom golotinjom, u isto vrijeme ili čak i nešto prije, recimo, najsubverzivnijih filmova Makavejeva. Istina, to jesu bili underground filmovi, koje je u to vrijeme vidio mali broj ljudi, ali i kao takvi su bili radikalni.
Kakva je bila reakcija sredine prema toj “socijalističkoj seksualnoj revoluciji”. Koliko se radilo o “antirežimskoj” provokaciji?
- Eksplicitnost seksa, kako u našoj tadašnjoj sredini tako i drugdje, uvijek je bila problem i nailazila na kritike i otpor. No, sama scena bila je otvorena prema djelima koja su se time bavila. Doista smo imali prilike vidjeti najzanimljivije, najznačajnije filmove takvih opredjeljenja, kako iz francuskog novog vala, tako i drugih kinematografija, naročito američke undeground scene. Sve je to bilo praćeno i filmskom literaturom, a Tom je pratio sve što se događalo. Sad, što je on osjetio intuitivno, a čime je bio potaknut - teško je reći. Takva estetika mojoj je generacija bila nešto sasvim prihvatljivo, krajem 60-ih i početkom 70-ih mi smo doista bili uvjereni da će budućnost izgledati tako da će se ljudi snimati u različitim ljubavnim situacijama, pokazivati to prijateljima, i u jednom trenutku izgledalo je da stvari idu u tom pravcu. Onda je, početkom 80-ih, dijelom i zbog AIDS-a, nastupio val novog konzervativizma koji je sve to srušio.
Guru scene
Nisu li osamdesete one godine koje se zabilježene kao godine dekadentnog, raskalašenog socijalizma?
- Ne znam baš, osamdesete su zanimljive zbog pojave novog vala, autentičnog domaćeg rocka. Sam sam tada prvi put počeo slušati domaći rock. Te su godine donijele nešto novo u glazbi. AIDS, o kojem se kod nas saznalo tek kasnije, svugdje u svijetu je pomrsio račune. Sjećam se prijatelja, filmskog kritičara koji je sanjao da ode u Los Angeles i doživi tu seksualnu revoluciju na vrhuncu. Stigao je u Los Angeles 1983. Već tad je sve bilo gotovo i to mu je ostala životna trauma.
U jednom od posljednjih intervjua Gotovac je izjavio kako si intimno daje neke “zasluge za utjecaj kod dvoje umjetnika ...jedna je Marina Abramović a drugi Slobodan Šijan”. Iz vaše je knjige očito da se nametnuo za gurua scene u Beogradu. Koliko je uživao u tome?
- Nama nije bilo toliko bitno je li netko uspio ili ne. Mi smo bili drugari kojima je bilo važno postojanje onog drugog. Meni je već samo Tomovo postojanje bilo strašno važno. Imao sam s kime podijeliti neke sadržaje, neke vrijednosti, neke dojmove, malo je takvih ljudi. Gledate, recimo, retrospektivu filmova redatelja do čijih je filmova teško doći i unaprijed se radujete što imate nekoga kome ćete prenijeti dojmove i znate da će im to biti važno, kao što je bilo važno Tomu. Radeći na jednoj drugoj knjizi razgovora o filmu, koju sam posvetio Tomu, shvatio sam koliko svojih stavova o filmu, proizašlih iz dugih rasprava i gledanja filmova, dugujem isključivo njemu. Njegove stavove upisao sam i prihvatio kao svoje.
Što mislite o političkom neokonzervativizmu prisutnom u obje naše države, stavom koji stalno izražava strah od onog drugog, drugog koji ugrožava “naš” kulturni identitet?
- Uvjeren sam da će s vremenom nestajati. Taj neokonzervativizam možemo usporediti s pozicijom koju je u Jugoslaviji imala “tvrda linija” Saveza komunista. Nemojmo zaboraviti kako se cijela jedna underground kultura u Jugoslaviji odvijala uporedo ili u sjenci službene dozvoljene, da ne kažem režimske, kulture. Mila Turajlić je u filmu “Cinema Komunisto” vrlo lijepo pokazala kako je ta službena kinematografija funkcionirala i što je zaista bila službena jugoslavenska kinematografija - partizanski filmovi. Ali postojali su otvori, niše, prolazi kroz koje ste mogli uputiti drugačiju poruku. Uvijek će postojati konzervativne snage koje će se zaogrtati u različita ruha - ideološka, politička, vjerska, nacionalna ili koja već budu potrebna - ali uvijek će postojati i ona kultura koja gura naprijed, ona kultura koja traži i pronalazi svoje mjesto i prostor, kultura koja komunicira s drugim kulturama.
JUGOSLAVENSKA KINEMATOGRAFIJA
'Bio sam uvjeren da smo najbolji'
Početkom 70-ih bio sam uvjeren da je naša kinematografija najbolja na svijetu. Bila je raznolika, filmovi su bili jako bogati, formalno interesantni i imali su neku čudnu korespondenciju s tim eksperimentalnim nabojem koji je dolazio od snažne scene ponikle oko filmskih klubova. Uvjeren sam da nije došlo do te nesretne političke sječe, početkom sedamdesetih, da bi ta kinematografija bila i međunarodno priznata kao vodeća u tom razdoblju. Jugoslavenska kinematografija bila je vrlo vitalna, mislim da je i ona danas takva ali, možda, zbog toga što je izgubila to veliko tržište, usmjerila se previše prema festivalima koji patronizirajuće tretiraju male kinematografije i primaju ono što odgovara onome što oni smatraju da se kod nas treba raditi. Nekoć se filmovi nisu snimali po kriterijima festivala, već su se brusili u domaćoj raspravi koja je znala biti prilično žestoka.
O POZNATIM FILMOVIMA
'Važnije mi je kako je nešto napravljeno '
Fraze iz vaših filmova “Vozi Miško”, “I tata bi, sine”, “Laki je malo nervozan” postale su dijelom leksika svih postjugoslavenskih naroda, mlađe generacije ih upotrebljavaju, a da možda nisu ni svjesne odakle su.
- Pisac tih replika je scenarist Dušan Kovačević, a ja sam kao redatelj učinio da one odlično funkcioniraju, čak toliko dobro da se uglavnom citiraju ta dva filma koja sam ja režirao. Ali to su pitanja za sociološka istraživanja. To mi je ok, drago mi je da to funkcionira na taj način te obnavlja sjećanja na filmove koji su ipak snimljeni prije više od 30 godina. No, to nisu najbitnije činjenice za vrijednost nekog filma. Ja pripadam onima koji misle da je važnije kako, a ne što. Važnije je kako je nešto napravljeno, znači stil određenog filma ili književnog djela, jer ako je bitno samo što, onda je dovoljno čitati i novine. To je bilo i ono najznačajnije uvjerenje koje sam primio od Toma, i razlog koji me je motivirao da napišem ovu knjigu, ili bar jedan od važnijih razloga.