U jednom trenutku, nakon što je spomenuo riječ “pauza”, poludjela sam i završila u bolnici - sjajna je prva rečenica romana “Ljeto bez muškaraca” Siri Hustvedt, jedne od najboljih američkih spisateljica srednje generacije. Treći hrvatski prijevod autorice koja i kod nas ima vjernu bazu čitatelja priča je o nagrađivanoj pjesnikinju Miji Fredricksen i raspadu njezinog 30-godišnjeg braka. Slomljena žena nakon izlaska iz bolnice odlazi u rodni grad gdje ljeto provodi vodeći radionicu pisanja skupini tinejdžerica.
Iz ženske vizure
Roman, koji je kod nas izašao u prijevodu Davorke Herceg-Lockhart i izdanju Profila, dobio je pohvale kritike. No, zbog naslova koji upućuje na neki drugi,lakši tip literature, Hustvedt su počeli, kako je pričala, nazivati poznanici koje je zanimalo i je li sve u redu s njezinim gotovo 30-godišnjim brakom s Paulom Austerom. “Što vam je, naravno da je”, odgovarala im je.
- Za naslov sam se rano odlučila, kad sam shvatila da želim napisati roman u kojem neće biti nijednog muškarca na središnjoj pozornici. A poriv da napišem takav roman došao je od toga što sam prethodno napisala dva romana čiji su pripovjedači bili muškarci. Njih sam pisala gotovo deset godina i htjela sam ponovo pisati iz ženske vizure. Doduše, fascinantno je kako se likovi pojavljuju u našim glavama. To, naravno, nije moj glas i glupo ga je poistovjećivati sa mnom, ali Mia je bila tako živa, tako ironična i ljuta da nisam mogla odoljeti da se njom ne pozabavim - objašnjava Hustvedt.
Roman ste definirali kao feminističku komediju. U kojem ste se trenutku odlučili za komičnu notu?
- Zapravo, roman je doista izrastao iz te prve rečenice, koju sam tjednima prevrtala u glavi. Ona je odredila ton, glazbu mog romana. Tragedija i komedija, o čemu i raspravljam u ovom romanu, nerijetko su jako bliske. “San Ivanjske noći” i “Romeo i Julija” slične su priče koje se različito raspliću. Sve ovisi o tome gdje će se pisac odlučiti za kraj. Humor mi je u ovom romanu bio potreban jer on Miju štiti od patnje, omogućuje joj distancu, mogućnost izmještanja u neku drugu ulogu. To nas može izvući iz depresivnih i neurotičnih ponavljanja od kojih svi ponekad patimo.
Patološko stanje
Vašu junakinju povrijeđenost dovede do kratkotrajnog psihotičnog poremećaja. Tuga i patnja drugih obično nam brzo dosade. Kako vi gledate na suvremene mantre o oplakivanju i tuzi, koje kažu da te emocije trebamo što prije racionalizirati i zaboraviti?
- Da, istina je, lako nam dosadi tuga drugih. Možda i prelako. Nedavno je izašla knjiga u kojoj dvoje psihijatara pišu o tome kako je suvremena psihijatrija pretvorila tugu u patološko stanje. Vode se pritom svojim dijagnostičkim Biblijama u kojima stoji da tuga nakon šest mjeseci prelazi u patološko oplakivanje. To su gluposti. Za početak, postoje gubici, poput gubitka roditelja ili još strašnije, gubitka djeteta, koji se nikad ne mogu preboljeti. Naravno, s vremenom postaje lakše, ali postoje praznine koje je nemoguće popuniti. Apsurdna mi je ta američka sintagma o “zatvaranju”. Kako ćeš zatvoriti poglavlje koje je nemoguće zatvoriti? Ljudi su produkti svojih gubitaka i radosti. Misterij je zašto se neki lakše nose s gubicima, a drugi teže, ali nametati norme i pravila o trajanju tuge ili bilo koje druge emocije, besmisleno je.
Trajna opsesija
Izjavili ste kako se u prozi volite baviti vlastitim lošim fantazijama, pri čemu se rado poigravate autobiografskim elementima. To se može protumačiti kao neka vrsta terapije pisanjem. Kako se čuvate od toga da ne ostane samo na tome?
- To pitanje i jest moja trajna opsesija, na tragu onoga “sve je autobiografsko i ništa nije autobiografsko” kad je proza u pitanju. Nedavno sam pisala esej o tome kako pisac zna da je neka rečenica “istinita”, ispravna, da ne laže. Dio toga proizlazi iz naše predodžbe o tome kakva bi književnost trebala biti. Ja ne upotrebljavam, primjerice, George Eliot da mi kaže kako bih trebala pisati, ali njezini tekstovi žive u meni i utječu na moje pisanje. Ali, kad sudim svom tekstu, sudim mu s pozicija te unutrašnje, emocionalne ispravnosti. To ne znači da moram proživjeti sve o čemu pišem: nisam muškarac, nisam Mia, suprug me nikad nije ostavio, ali dok pišem, želim čuti ono što ja smatram ispravnim. Sve sam svjesnija kako se u književnosti lako može lagati, pogotovo ako ste iskusni, znate trikove i, budimo realni, taj proces može biti zabavan. Problem je u tome što vam je to kao da plešete na krovu, zabavno je, a vjerojatno ćete nekog zavesti i impresionirati. Nije poanta književnosti u tome, to je tek hvastanje. Imam ja i tih dijelova, neke svoje opsesije, ali se trudim da ih je što manje.
Prijateljica s Nicole
Karijeru ste počeli kao pjesnikinja. I dalje pišete pjesme za svoje likove, ali razmišljate li o samostalnoj zbirci?
- Pišem poeziju, ali samo za sebe. Doduše, neprestano je čitam i mislim da je čitanje poezije neophodno za bilo kakvo pisanje. Nekoliko puta tjedno, primjerice, čitam Emily Dickinson, dijelom i zbog toga da se podsjetim što je sve moguće u engleskom jeziku i koliko je ona predivna u toj svojoj uzbudljivoj jezičnoj radikalnosti. Nemam iluzija da se to može prenijeti na mene, ali već je dovoljno imati te divne konstrukcije u glavi.
Spisateljica Nicole Krauss izjavila je kako je prestala pisati poeziju i zato što je shvatila da ona za razliku od romana mora biti savršena. Slažete se?
- Nicole i ja smo prijateljice, oni i žive nedaleko od nas. Divim joj se i zbog njenih romana i sposobnosti da bude tako precizna s opisima. Naravno da se slažem. Postoje savršeni romani koji nisu nužno veliki, a postoje i oni poput romana Dostojevskog koji su nesavršeni, ali veliki. Upravo zato ih i volimo.