Holden Caulfield glavni je lik i narator romana “Lovac u žitu”. Sedamnaest mu je godina. Zatočen je u duševnoj bolnici negdje daleko od kuće, na zapadnoj obali Sjedinjenih Država. I pripovijeda svoju priču. Postoji nevidljiv netko kome se Holden, pripovijedajući, obraća. To čini jezikom slenga - čega baš i nema u Kršićevom hrvatskom prijevodu, a vrlo je loše i nakaradno provedeno u srpskome prijevodu Dragoslava Andrića - i u duhu pedesetih godina prošloga stoljeća u Americi. Doba u kojima je “Lovac u žitu” postajao mladalački bestseler u Europi i u Jugoslaviji, kraj je šezdesetih i sedamdesete godine, kasna je faza hipi pokreta, bujanje omladinskih supkultura.
Slava “Lovca u žitu” u nas koincidira s modom “proze u trapericama”, kako ju je imenovao Aleksandar Flaker, tako da su Salingerova izabrana djela u izdanju Znanja iz 1978. bila opremljena u imitaciju traper platna. I sve to sasvim neprikladno, jer je Holden svoj životni slom doživio prije nego što se znalo za rock’n’roll.
Holden mnogo priča o svojoj sestri Phoebe, a u brata Allieja gleda kao u dragoga boga. Alliejeva smrt jedan je od vjerojatnih razloga Holdenova sloma. Iako, tih razloga je više, i svi pripadaju emocionalnom i mentalnom repertoaru svakoga iole inteligentnijeg adolescenta. To je ono što nas je i privuklo “Lovcu u žitu”, i doživotno nas prisegnulo na ovu neobičnu knjigu. Identificirajući se s Holdenom Caulfieldom, identificirali smo se s vlastitim hormonalnim olujama, s razmaženošću generacije koja je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih odrastala u Jugoslaviji, bombardirana nevjerojatnom količinom kulturnih sadržaja, glazbe, knjiga i filmova, koji su osim obrazovne proizvodili još jednu, prilično neželjenu posljedicu: uvjerenje da ništa drugo nije važno, i da ničega drugog u životu neće ni biti osim glazbe, knjiga i filmova. Kroz identifikaciju s Holdenom, čiji se život nalazio na rubu, i mi smo se, njegovi čitatelji, trajno našli na rubu. Bila je to naša poza i naš životni stav. Danas teško za objasniti.
Nakon što su ga izbacili iz škole, Holden odlazi u New York.
To je mjesto njegove inicijacije, prvoga seksualnog iskustva - s prostitutkom, naravno - i njegova sloma. Cilj mu je da se sretne s Phoebe, da joj kaže nešto što je dugo smišljao, i što je silno važno, nešto što govori nama, čitateljima, spriječen da se obrati njoj. Holden je uvjeren da je lud. Samoubojstvo je njegov način da se obračuna sa svijetom. Tako misli, na to se fura. Užasno je mršav, visok je, ima nekoliko sijedih u kosi. Ili sebe i nas uvjerava da su to sijede. Osjeća se starim. Ima previše iskustva. Dosta mu je svega. I to umije sjajno ispričati.
Holden Caulfield prezire trivijalnost, prijetvornost i lažljivost današnjega svijeta. Bio bi sretniji da živi u nekoj prošlosti. Njegov današnji svijet je, međutim, već bio naša daleka prošlost. Holden je svoje proživio i doživio prije nego što smo se rodili. Ali nam se svejedno činilo da je Holdenovo vrijeme i naše vrijeme. Čak smo ga razumjeli i dok je govorio o bejzbolu. A vrlo često se u “Lovcu u žitu” govorilo o bejzbolu. Prezirali smo trivijalnost, prijetvornost i lažljivost, jer smo bili pri vrhuncima svojih puberteta. Zamišljali smo da smo pacijenti psihijatrijske ustanove, pa smo to u određenom smislu i bili. Jedan od nas koji smo se identificirali s Holdenom Caulfieldom ubio je Johna Lennona. Valjalo bi pročitati “Lovca u žitu” da bi se znalo zašto je to učinio. Inače, srednje Holdenovo ime bilo je Morrisey.