To je čovjek koji je u zalasku sunca nad istočnim Oslom, nedaleko od brda Ekeberg vidio krvavo nebo i plamene jezike iznad fjorda i grada ("Krik"). Anksioznost se, tvrde stručnjaci, iščitava u većem dijelu njegova opusa; daleko od toga da je imao jedino morbidnu, umornu dušu temeljito nagrizenu duševnim poremećajima i samoćom; nije Munch, jasno je, bio tako plošno jednoznačan kakvim ga danas vole prikazivati. Tu drugu, manje poznatu stranu Edvarda Muncha nakanio je pokazati njegov sunarodnjak, poznati norveški ilustrator Steffen Kverneland upustivši se u vrlo zahtjevan rad na umjetnikovoj biografiji.
Ilustrirani životopis Muncha na kojem je Kverneland radio sedam godina i za koji je nagrađen Brageom (bio je to prvi put slučaj da je važna nacionalna nagrada, u kategoriji za publicistiku, dodijeljena stripu!) odnedavno se, u prijevodu Bekima Sejranovića (VBZ), može čitati i na hrvatskom. Istina, traži vrijeme da se naviknete na to da Kverneland, koji se s kolegom crtačem Larsom Fiskeom također pojavljuje kao lik u stripu, govori kao da je rastao podno Marjana... U originalu Norvežanin govori jednim od norveških dijalekata; Sejranović je zdvajao i kako prevesti razne druge dijelove stripa koji su pisani različitim norveškim idiomima.
Autor, zaljubljenik u Muncha, biografiju je gradio od citata, što će reći da tekst u stripu nije plod njegove fikcije, nije izmišljao, već je izdvojio i posložio citate koje je pronalazio u Munchovoj korespondenciji s rođacima, prijateljima, njegovim raznim zapisima i dokumentima...
Proveli ste godine proučavajući Muncha, istražujući sve što je o njemu napisano, studirajući njegova djela, konačno o njemu ste puno znali i prije no što ste se upustili u taj projekt. Na što ste naišli, a da vas je posebno iznenadilo?
- Stvarnost me, za razliku od fikcije, nikad nije prestala iznenađivati.
Zapravo me najviše iznenadio Muchov karakter. Taj stari mit o slikaru geniju koji se muči, izgladnjelom, progonjenom, neshvaćenom, napola ludom, uvijek tužnom, usamljenom, punom tjeskobe i strahova tek je jedna strana njegove osobnosti. On je bio, kao i većina ljudi, puno kompleksniji od toga, u sebi je nosio konfliktne, kontradiktorne strane ličnosti. Pokretala me želja da dadem novu, vjerodostojniju verziju Muncha. Primjerice, među prijateljima je bio na glasu kao jako zabavan i duhovit čovjek, pričao je viceve, pisao im zabavna pisma, na razglednicama bi crtao prilično surove karikature sebe sama. Oko njega je uvijek bilo ljudi, okružen je bio prijateljima i znatiželjnicima, imao je ogromnu količinu samopouzdanja i bio prilično inventivan, agresivan čak, u promociji sebe i svoje umjetničke karijere.
Naravno, ništa od toga nije novo stručnjacima, te podatke sam i pronašao čitajući njihove radove. Ali u filmovima, dokumentarcima, romanima, člancima za široku publiku i dalje živi taj stari mit o mračnjaku Munchu.
Nedavno sam dao intervju za dokumentarni film "Let the Scream be Heard" indijskom redatelju Dheeraju Akolkaru, koji je bio i još je uvijek veliki obožavatelj moje knjige, a ipak je izrezao i "uredio" sve što sam o Munchu kazao, a što je protivno tom starom, jednostranom mitu o slikaru. Bio sam bijesan. No, to samo pokazuje da će taj mit o Munchu mračnjaku valjda zauvijek ostati široko rasprostranjen. Jer, ta stara holivudska srcedrapajuća priča o patnji, gladi, samoći, neshvaćenosti, poluludom umjetniku genijalcu se gotovo na isti način priča o svakom umjetniku, bilo da je to Munch, Van Gogh, Toulouse-Lautrec ili netko drugi. Uvijek isto, valjda je to ono što publika traži.
Vjerojatno je norveškog ilustratora suvišno pitati otkud mu fascinacija Munchom, ali eto... kažite.
- Još u ranoj mladosti slušao sam o Munchu kao o najvećem norveškom umjetniku. Intrigirao me, jako sam želio vidjeti to što je on radio, i bio pomalo razočaran, nisam baš razumio njegove apstrakcije i taj 'manje je više' stil. U to doba mislio sam da genijalne slike i crteži trebaju biti realistični poput fotografije i sadržavati što više detalja. Čak sam vjerovao da je ono što ja radim bolje od Muncha! To je valjda bila ona mladalačka oholost što se bazira na neznanju i čistoj gluposti. Tek kasnije sam počeo polako razumijevati Muncha, to i danas traje. I danas sam jednako nestrpljiv vidjeti neku novu izložbu Munchovih djela, kupiti nove knjige o njemu. Kad uzmete kombinaciju njegova karaktera i priča o životu kakav je vodio, uključujući te ljude s kojima je prijateljevao, poput Strindberga, fatalne žene i sotonista, bila je to neodoljiva građa. Jednostavno, morao sam napraviti strip o Edvardu Munchu.
Znam da vam je ostalo puno materijala koje naposljetku niste uvrstili u knjigu. Kako ste birali što će u strip, a što ne?
- Nije me zanimalo napraviti klasičnu biografiju koja prati Muncha od rođenja do groba. Bilo bi to dosadno, predvidljive kompozicije, a i morao bih unutra staviti puno toga što me zapravo uopće nije interesiralo, barem ne toliko koliko su me intrigirali neki vrhunci njegova rada i života. Plan je bio koncentrirati se na te njegove grozničave godine u Berlinu za vrijeme 1890-ih. Praktički svi njegovi najpoznatiji, ikonički radovi datiraju iz tog doba. To su godine kad je on postao Munch kakvog danas poznajemo. Zato i jesam napravio knjigu koja se bavi samo tim, berlinskim godinama. Jer, to je značilo da neću morati zauvijek istraživati, pisati i crtati, a i obećavalo je jaku, povezanu kompoziciju, koja će se protezati na nekih 50 do maksimalno 100 stranica. Naslov je trebao biti "Munch – berlinske godine" ili možda samo "Munch – Berlin". Trebalo je početi Munchovim dolaskom u Berlin i završiti njegovim odlaskom iz tog grada – jednostavno, logično i bez besmislica.
No, problem je da Munch nije imao život koji se odvijao po uobičajenoj striktnoj 'kronologiji'. Skakao je uokolo cijelo vrijeme. Njegov credo – “Ne slikam ono što vidim, nego ono što sam vidio” – kaže sve o njemu. Slike su mu, kako je i sam govorio, vrlo autobiografske.
Pa kad u njegovim ranim tridesetima slika o svojoj prvoj ljubavi i gubitku nevinosti prije deset godina u Norveškoj, morao sam govoriti i o tom vremenu i o tom okruženju, objasniti priču koja je iza tih slika. Na takve sam dijelove stalno nailazio i bio 'prisiljen' jako proširiti priču, a to je onda učinilo da mi je, umjesto jedne, trebalo više od sedam godina da završim knjigu.
Je li Munch apsolutna umjetnička ikona Norveške, što je s Ibsenom?
- Mala je Norveška, nemamo mi, osim fjordova i Vikinga, puno toga čime bismo se globalno hvalili. Imamo Ibsena, imamo kompozitora Edvarda Griega i imamo Muncha. On je naša jedina međunarodno poznata i priznata umjetnička zvijezda. Njegova 'prisutnost' u Norveškoj je golema, imamo njegov muzej, a njegov je portret i na novčanici od 1000 kruna. I danas non-stop stižu nove vijesti o Munchu: rekordna cijena koju je neko njegovo djelo ostvarilo na audiciji, izvanredno posjećena neka njegova izložba u inozemstvu, nova izložba u Norveškoj, i stalne kontroverzije i svađe oko novog muzeja koji je izgrađen u zaljevu nedaleko od Osla.
Radeći strip vi ste, među ostalim, radili minijaturne akvarele, preslike velikih Munchovih ulja na platnu. Obiman i studiozan posao. Što vam je studirajući ta platna najviše upalo u oči?
- Da bih tako radio, morao sam proučiti, zapravo detaljno analizirati svaki njegov potez kistom. Kod ulja radite od tamnog prema svijetlom, slikanje bijele dolazi na samom kraju. Kod akvarela to je obratno, svjetlo na slici je bijela boja papira, tako da ju morate čuvati, slikati oko nje. Morao sam 'prevesti' njegova ulja u akvarel. To je bio ne samo vremenski nego i misaono dugotrajan proces za kojeg sam kontemplirao nad svakim potezom kista što ga je Munch napravio – gledao sam što je nastalo slučajno, a što namjerno, koliko je realističnih detalja, a koliko apstrakcije u svakoj slici. Puno sam naučio u tom procesu, njegovi naizgled grubi ili nasumični potezi su zapravo vrlo pedantni i precizni, kolikogod da djeluju spontano. Imao je apsolutnu kontrolu nad baš svakim potezom kista.
Svašta ste o Munchu dokučili, kopajući po arhivima, raznoj građi. Koja vam je omiljena 'anegdota'?
- Ključna scena koju sam baš jako htio nacrtati i prije nego što sam uopće krenuo s tim stripom bio je događaj sa zabave u vili njemačkog pjesnika Richarda Dehmela, kad se jedan od Munchovih najboljih prijatelja, poljski pisac i sotonist Stanislaw Przybyszewski, poludio od alkohola, skida do gola i usred hladne zimske noći odlazi u drvarnicu pretvarajući se da je sotona. Ta relativno slabo poznata anegdota iz njegova života, komična i šokantna u isti čas, sama me vukla da ju pokažem u stripu, jer ona sigurno ne ide uz onu uobičajenu priču o Munchu, uz taj imidž kakav su oko njega izgradili.
Da idete ponovo raditi ilustriranu biografiju, koga biste sad odabrali?
- Više nego jednom razmišljao sam da napravim Strindbergovu biografiju, no ipak je sve ostalo samo na razmišljanju. Ne želim se ponavljati, ne želim upasti u taj obrazac da radim sličnu knjigu samo ovaj put o drugoj osobi, a upravo bi to bio slučaj kad bi se uhvatio još jedne biografije. Radije ću raditi nešto sasvim drugačije, a to je upravo ono na čemu sad radim, no još je prerano da o tome govorim u javnosti.
Koji je vaš dojam o tom poznatom prijateljstvu Muncha i Strindberga? Konačno, ni za Strindberga slikanje nije bilo tek običan hobi. A, ni Strindberg nije bio jednostavan čovjek...
- Strindberg je, u najmanju ruku, bio vrlo težak, imao je psihičkih problema, s vremena na vrijeme hvatala ga je i paranoja.
Bio je kompliciran, promjenjiva raspoloženja, recimo mogao je tjedan dana biti vrlo obazriv i velikodušan, a potom bi vas proglasio smrtnim neprijateljem koji ga pokušava ubiti. No, uvijek je prema Munchu bio jako pažljiv i to je jedna od stvari koju pokušavam naglasiti u knjizi. Njihovo je prijateljstvo za Muncha bilo jako značajno. Deset godina stariji Strindberg bio je Munchu i neka vrsta mentora i inspiracije, poput muze, mislim da je imao doista veliki utjecaj na Munchov rad.
Napravili ste i veliki mural Muncha na zidu kuće nedaleko od Munchova muzeja u Oslu.
- Tamošnji stanari su htjeli dekorirati veliki protupožarni zid, zvali su me, bilo je to na neprofitnoj osnovi, zvučalo je baš zabavno napraviti mural poput jednog od mojih crteža. Sugerirao sam im da to bude onaj s naslovnice “Muncha”, oni su to prihvatili. I zapravo su angažirali nekoliko profesionalnih slikara da naprave taj mural, ja sam samo nadgledao taj proces. Mislim da je ispalo odlično.