HOMMAGE ZAGREBU

'ŠTO ĆE BITI S NAMA' BORIVOJA RADAKOVIĆA Roman i njegov autor endemski su primjerci svoje vrste koje treba dočekati s laudacijama

Logično je da prođe i osam godina između dvije knjige jer toliko je, otprilike, vremena potrebno ako Radakovićevu prozu želimo detaljno i na svim razinama iščitati

Kad Borivoj Radaković objavi novi roman, prva asocijacija je sigurno da to neće biti nešto uobičajeno za književni mainstream ili nedajbože nešto dosadno. Svaka njegova proza, među kojom postoje velike vremenske “rupe”, i to ne iz lijenosti nego iz očitog perfekcionizma, toliko je složena i podatna za raznovrsne (književnoteorijske, lingvističke, stilske i sociološke) rasprave, da je zapravo i logično da između jednog i drugog naslova, kao u konkretnom slučaju, prođe i osam godina jer toliko je, otprilike, vremena potrebno ako Radakovićevu prozu želimo detaljno i na svim razinama iščitati. Radaković nam, tako, daje šansu da budemo analitični, barem onoliko koliko je on u onome što piše sistematičan, no ona je tek u rijetkim slučajevima i iskorištena. Shvatili ste, dakako, da ovo nije jedna od tih prigoda, premda sam si dala nešto više vremena nego obično za druženje s romanom “Što će biti s nama” i svim njegovim razinama.

Osobna iskaznica knjige, onako marketinški upakirana, glasila bi da je Radaković napisao distopijski roman u stihu, roman o Zagrebu koji bi se mogao zbivati jednom u nekoj nedefiniranoj budućnosti, premda je njegova glavna osobina upravo to što ga obilježavaju neskrivene “kopče” sa sadašnjošću, pa i prošlošću, koja se u njega upisuje prije svega vezama s književnom i inom tradicijom.

Roman u stihu žanr je koji, vjerujem, izaziva neke posve nesuvremene asocijacije, no u ovome slučaju treba odmah reći kako je za pisanje takvog romana sigurno trebalo mnogo koncentracije i znanja, ali to nimalo ne komplicira njegovu recepciju. Dapače, čitamo ga s lakoćom, često i ne razmišljajući o njemu u kontekstu versifikacije, što samo znači kako je Radaković uspio ono što je htio - napisati zabavan i dinamičan roman, s jakim naklonom prema satiri, koji ima i svoje dodatne konotacije kojima se, ako želite i znate, možete baviti.

“Što će biti s nama” naslov je koji na svome kraju nema interpunkcijski znak upitnika, jer to nije pitanje, to je jedna od mogućih konstatacija, koja nikako ne želi funkcionirati kao odgovor. U prvom planu romana dvoje je aktera; bogata nasljednica tipičnog hrvatskog tajkuna koji se u međuvremenu sklonio na udaljeniju i sigurniju destinaciju, nježno nazvana Lili, te Tonči, profesor postmodernizma na Filozofskom fakultetu.

Njihove se sudbine fatalno i ljubavno (uz malu pomoć pripovjedača, odnosno Domaćina) spajaju nakon što Lili u svoj život poželi unijeti “nešto zbilja pravo, nešto ljudsko, toplo, visoko, a opet duboko...”, dakle običan život, te uđe u zagrebačku podzemnu željeznicu (ne zaboravimo, riječ je o distopiji) i sudari se s željenim običnim životom u svim mogućim najgorim varijantama i oblicima. U njemu se, daleko od visokog nebodera, kule bjelokosne na Cvjetnom trgu gdje Lili inače živi, događa borba za opstanak raznoraznih socijalnih skupina, s naglaskom na one manjinske, u njemu su mogući teroristički napadi vodenim bombama na džamiju koje predvodi čovjek kojeg je Lili netom prije i u vrlo neugodnoj situaciju upoznala u podzemnoj. U tom se svijetu događa i privlačnost koja ostaje nerealizirana ljubav jer je Tonči intelektualno moćan, ali emotivno prilično nemoćan.

U određenom smislu fabula romana pretvara se u bjesomučnu potrebu i potragu za spašavanjem Zagreba, tako očito nagriženog silnicama koje nisu nimalo distopijske ili fantastične, a roman u cjelini u roman o Zagrebu, vječnoj fascinaciji ovoga pisca koji će ne jednom i ne samo sada u tu svrhu posegnuti za Jurom Stublićem i njegovim Zagrebom koji je “hladan grad”.

Mnogo više od same fabule, koja je istovremeno distopijski luckasta i recentno vrlo kritična, kao i obično fascinira Radakovićevo nevjerojatno lingvističko znanje i umijeće koje čini čuda upotrebom živog jezika i slenga, arhaizama i anglizama, neologizama i dijalektalizama, jezične diferencijacije socioloških skupina i dakako stiha, dovodeći do toga da glavna priča postaje ona koja se tako strastveno odvija u jeziku samom. Istovremeno, tu su i brojne reference i citati, to bogato poznavanje tradicije, u kojem živi i nanovo mišljeni postaju i Elliot i Kolar, Cesarić i Jovanović Zmaj, rock i književnost, kao i sam pisac koji unutar ovog romana ispisuje i svojevrsni hommage vlastitom “Sjaju epohe”, poglavljem “Kolko košta život”.

Kad bismo najkraće moguće htjeli okarakterizirati ovaj roman, rekli bismo kako je riječ o prozi koju obilježava eros - pisca i jezika, čitanja i pisanja. Iako se čini da je “Što će biti s nama” djelomično zastao negdje na pola puta između potpune avangarde i danka plaćenog komunikativnosti, roman i njegov autor endemski su primjerci svoje vrste koje treba dočekati s laudacijama, čak i ako vas se uopće ne (do)tiču bilo kakvi literarni eksperimenti.

Izdvajamo