Pripremajući se za intervju, naišla sam na nečiju tvrdnju da je Tahir Mujičić “nepravedno gurnut u stranu”. Tahir?! Ma, dajte.
Pa, za Tahira znam, zaumno, desetljećima, još s onih kazališnih plakata “Senker-Škrabe-Mujičić” po cijelom Zagrebu - baš 2017. slave 45 godina postojanja. Zatim sam, pri punoj svijesti, s njim i Čoporhordom bila 1998. u Pečuhu, slikala se s tadašnjim mađarskim predsjednikom Árpádom Gönczom koji je došao u Hrvatsko kazalište vidjeti hrvatsku izvedbu svoje drame “Medeja”, a Tahir je bio, ma, nezaustavljiv, i tu i tamo, svugdje, s onom uskopišćenom frizurom... Lijepe sam aperole popila kad je dobio za roman “Budi Hamlet, pane Hamlete” nagradu T-portala.
Pa, Tahir čak sudjeluje na splitskom Pričiginu!
Ali onda, nekako, razmišljam, idući prema “Papici”, gdje ćemo razgovarati i papati, a poslije će Tahir reći “ma previše sam pao u sevdah, ublaži to malo, ipak sam u životu bio fajter”, da, razmišljam… Tahir Mujičić se u životu bavio kazalištem, osnovao ili suosnovao nekoliko kazališnih trupa, recimo Histrione, pa erotsko-lutkarsko-sadističko-politički teatar Lec Manipuli, ad HOC teatar, i još njih nekoliko, pa objavio desetak zbirki poezije, pa napisao, u ménage à trois ili samostalno, čudo drama, od kojih neznatan broj nije izveden…
Mislite da ste skrajnuti?
- Priča ima više nivoa. Mi smo bili prvi koji su počeli kao trojac. Pa kak’ oni pišu kao trojac, kaj je to? A bili su to najslobodniji tekstovi u to vrijeme. Predložio sam televiziji da naprave seriju o najvećim kazališnim ekscesima u Hrvatskoj, od Matkovićeve drame “General i njegov lakrdijaš” do Frljića, šest-sedam ekscesa. Nitko se nije usudio.
Sočnih ekscesa?
- Slasnih…! A mi smo sudjelovali u najmanje dva. Ekscesi su vodili zatvoru, zabranjivanju. Nas trojica smo tih sedamdesetih bili ne mladi, nego europski ljudi, današnja Europa je fraza u odnosu na to. I moja europskost je bolna…
Bolna europskost… ma, samo dajte, moram čitateljima napraviti malu pauzu, eksplikacija će, slutim, biti zahtjevna.
- Da sam se ja rodio 30 godina prije, ja bih bio u Europi i dijelio sudbinu Rushdieja, Kureishija, Yasmine Reze… Međutim, ja sam se rodio u jednom prostoru u kojem je od početka moja pozicija bila negirana sa svih strana, političkih, nacionalnih, konfesionalnih. Ja sam to znao, još kao dijete… mada sam bio duboko uvjereni Hrvat, što sam i dan-danas, i ne pada mi na pamet ne biti. Ne pada mi na pamet da se ravnam po onima koji kažu - Hrvatska je katolička zemlja…
Ali jest katolička, u zadnje vrijeme tako besmisleno agresivno katolička, pozivam se i na osobno ništavno iskustvo.
- Ma, ona jest katolička većinski, ali nitko nema pravo zabraniti Hrvatima da budu i židovi, i muslimani, i pravoslavci. Ja se nisam borio prije 1971., a od siječnja 1972. i Karađorđeva ja se borim za hrvatstvo koje funkcionira na način koji sam opisao. Antipartijsko, multikonfesionalno. Danas svi padaju u nesvijest, vidi, kako lijepo tolerira Europa Rushdieja. Je, tolerira, ali on je dao svoj svijet toj Europi…
Bili biste u rangu Rushdieja… na što mislite?
- Ne mislim u kvalitativnom smislu, neee, sunce moje, nisam lud, ali zamišljam: u smislu starta. Mene su sasijecali sa svih strana, od 1972., kad oficijelno počinjem pisati, do danas. Nekad partijski, a onda suptilno, nježno, nemojte, gledajte, to nije naš čovjek, on je jedan muslić... U poeziji, kojom se bavim, meni najveća nagrada izmakne jer netko veli - joj, to jest sjajna knjiga, briljantna, ali on je ipak dramski pisac. Onda neka druga nagrada, pa je opet knjiga “briljantna”, ali on nije hrvatski pisac, i ja u tom trenutku, na jeziku na kojem pišem, kažem, dobro, ali jezik na kojem pišem je jezik muslimana od početka 20. stoljeća u Zagrebu, taj jezik je ravnopravan komiškom, bednjanskom… A u isto vrijeme u Bosni kažu “joj, vidi divne poezije… al’ to nije bosanski jezik”, a ja im kažem - gledajte, ja sam se rodio u Zagrebu, kraj Petrove crkve, ja sam Hrvat…
I što na to Bosanci?
- Pitaju me “bi li mi mogli napraviti tebi knjigu”? Objave me u najvažnijoj njihovoj ediciji, “Sto najvećih djela bošnjačke književnosti” uz Mešu Selimovića, Maka Dizdara, Abdulaha Sidrana. U isto vrijeme, u Hrvatskoj, moja posljednja knjiga, “Maksum”, nije dobila nijednu recenziju, u Bosni ju je recenzirao veliki Enver Kazaz. Izdavač je nije dao na recenziranje, bojeći se jer je napisana jezikom… ali, to je jezik moje ulice, Vlaške 99.
Toliko znam i ja! I uvijek kažete da ste “vlaškovuličanec”.
- Tvrdi…! Ja sam do svojih vrata živio život jednog plemenitog muslimanskog svijeta u Hrvatskoj, a kad bih izašao kroz ta vrata, postajao sam obrazac onoga što se zove multikulturalnost, integracija - ne asimilacija. Ja pripadam europskom integracijskom procesu. Znate tko je moj predsjednik? Angela Merkel. Ja sam politički merkelovac. Ja sam merkelovac.
Kakva strast u izgovoru te riječi!
- To je jedina osoba kojoj u ovom trenutku vjerujem. Sve drugo apsolutno prezirem. Merkel je učinila nešto fascinantno. Koliko god ona rekla da je multikulturalnost umrla, odmah je svojim djelima pokazala da nije tako.
Vaša etničko-vjerska pozicija, teško bi to kod vas bilo izbjeći, obilježila je i vašu literaturu.
- Je. Pripadam literaturi kojoj generacije mlađe od mene, pogotovo 10-20 godina mlađe, nikada neće pripadati. Oni ne pripadaju književnosti istine, samootkrivanja, poeziji kojom struji glazba, misao koja dolazi iz tebe, autentično, jer oni pričaju živote drugih ljudi, a ja pišem o životu samoga sebe uvlačeći se u živote drugih ljudi. Jer, jedino što možemo pisati, možemo pisati svoje živote…
Najtočnije! O pjesnicima bismo mogli polemizirati, ali nisu tema. No, vi ste ipak objavili sve što ste željeli. To je najveća stvar.
- Jesam, ali ja govorim, recimo, o nagradama. Po kojoj logici da jedan Mujičić dobije nagradu Tina Ujevića? Strah od toga da se moje ime pojavljuje, a počelo je to 1993/94. godine, da ne govorim da sam bio dragovoljac Domovinskog rata, osnovao prvo ratno kazalište u povijesti, duboko iza toga stajao … ali sad imaš situaciju da netko kaže, e neee, imamo mi svoje domoljube…
Je li vas sve to ogorčilo? Na vašem mjestu ja više ne bih htjela biti Hrvat.
- Nije me ogorčilo. Ja sam cijeli život radio. Sve što imam, a nemam… nikad ni od koga nisam ništa trebao.
Vi ste cijeli život radili što ste voljeli, a danas, u doba kapitalizma sa svinjskim licem, to je nemoguće.
- Jesam. Ali molim, to je povlastica koju mi nije dao nijedan sistem, to sam si ja napravio. Radio sam što sam volio, i ono što sam volio je radilo sa mnom. Ja imam 70 godina, koliko ću još bit, toliko ću bit, i ja se sad pitam, je li moguće da ja koji sam napravio to, to, to i to imam takvu mirovinu da jedva mogu “prolaziti”? Ali, da te prevari jedan sistem, u kojem si 40 godina radio za plaću, po 30 godina bio član društva pisaca, pa redatelja i dramaturga, pa likovnih umjetnika… to je 130 godina!
Dobro se držite za 130 godina.
- Ali se osjećam poraženo i poniženo. Osjećam se kao smeće. Osjećam se kao Grčka. Ta uvreda koju Hrvatska doživljava kroz mene, Hrvatska u kojoj se razbojnici i pljačkaši nama smiju kao najvećim idiotima…
Nismo im ni na pameti.
- Dušo moja, nema takvih razbojnika s kojima se ja do 1990. nisam normalno družio, koji nam se danas ne smiju kao majmunima. Samo, činjenica je i to da nitko sa sobom ništa nije u grob odnio. Ja sam cijeli život poštovao talente, i izvorne ljude, bez obzira na njihove pozicije. Mene su odgojili pokojni Veselko Tenžera i živi Igor Mandić. Dva čovjeka koja su otvorili vrata slobodnom hrvatskom novinarstvu i vama, novinarima, dali da budete osobe. Bez njih, vi biste bili agencija…
Vi ste i plodan likovnjak, crtač, slikar, scenograf, kostimograf… Kako vi, što imate likovno oko, doživljavate ljude kad ih upoznate? Vizualno ili, ipak, čekate da popričate, onjušite famoznu “energiju”?
- Što me sad pitate, da li vas procjenjujem ili vas želim naslikati?
Ne, ne, ja vodim intervju s kojim debelo kasnim. Odgovorite više!
- Ovo što govorite je potpuno točno. Ja pripadam jednoj literaturi koja ima ugrađen vizualni element. … Iako, moja likovnost je prestala kad sam odlučio ne ići na Likovnu akademiju, mada sam bio primljen. Duboko sam vezan uz likovnjake jer su oni dio nečega što ja nisam napravio.
Kostimograf, scenograf, činjenično to znači…
- Činjenično - pred vama stoji čovjek koji se deklarira kao književnik. Jer ništa mi drugo nije preostalo. Ja nikad nisam htio biti književnik, ja sam htio raditi kazališne predstave, da li ih režirati, glumiti, nacrtati, u određenom trenutku skupio sam ljude, a imao sam neku karizmu…
Možda zato što ste isti Fidel Castro… I to i potencirate.
- To mi je rekla i pokojna Vida Jerman…
Ja sam jako na životu, pardon. Dobro, imali ste karizmu. I?
- I želio sam da predstava izgleda onako kako sam je ja vidio, napravio sam kostime, scenografiju… Radeći, pozvao mog dragog Borisa Senkera, i Ninu Škrabu, koji su počeli raditi sa mnom. Premijera je bila fantastična…
Govorite o Maliku Tintiliniću, “Sveboru”?
- Da, to je bila premijera tri-četiri dana poslije Karađorđeva. Svi oni u kulturi koji su nastradali, došli su. To je bilo tako našpanano, skupilo se sve, od pokojne Marije Grgičević i Petra Brečića do Mani Gotovac, Mire Santine, dramaturginje iz Beograda.
Marijan Hanžeković, odvjetnik i ostalo, glumio je Diva. Je li bio sugestivan glumac?
- To je vrlo zanimljiva priča. Marijan Hanžeković je bio jedan vrlo marljiv glumac, koji je završio klasičnu gimnaziju i bio je u grupi klasične gimnazije u kojoj je profesor Vinja radio s njima klasične komade na grčkom. On je tu bio među 12-13 đaka, od kojih su dvojica danas akademici, dvojica sinovi akademika, I jedan je unuk prvog predsjednika JAZU poslije rata.
No, je li dobro “stajao” na sceni?
- Sasvim pristojno.
Što je s Čoporhordom?
- Čopor Horda… ali to je nešto što dođe kasnije, stoji na vrhuncu… prije toga sam htio reći nešto o mojoj monografiji koja je napravljena da bi zaustavila to moje posvemašnje prešućivanje. A zahvaljujući nakladniku koji se oko nje potrudio i divnim ljudima koji su to meni predložili i u njoj pisali. Znam svoje vršnjake koji već imaju svoje ulice, spomenike nacrtane i ucrtane… a ja sam htio sam govoriti o jednom vremenu, kroz usta ljudi s kojima sam radio, radnih ljudi, ljudi iz različitih svjetonazora, etničkih i konfesionalnih prostora, od Jergovića do Zlatka Viteza, pa Arsen, Fiamengo, Paljetak. Moj multikulturalni portret napisalo je 50 ljudi iz Hrvatske, Bosne i Mađarske. Neki su rekli - gle kaj se producira…!
Pa da, u monografiji je sila vaših portreta.
- Ali ja nisam kriv što cijeli život hodam s ovom nosinom i bradom, i što je svaki slikar rekao, gdje stari, narisal sam te. On bi me pital - mogu ti to pokloniti, ja sam rekel - možeš. Imao sam gomile toga, i uvrijediti te ljude koji su slikali moju ružnu gubicu, akademski slikari, karikaturisti… oni su htjeli mene risati, jer je mene lakše narisati nego Alaina Delona. Ja sam portret karikaturist i ne mogu narisati Alaina Delona, ali Belmonda mogu žmirećki. Ta knjiga je moj svijet nastao iz fantastičnog druženja.
Tako je nastala i Čoporhorda. Orgijastička druželjubivost.
- Tako je, Čoporhorda čiju bit nitko nije shvatio.
Bit je bila u kuhanju na osam šporeta u mađarskom pejzažu.
- Sunce moje, to je minimum. Osim šporeta i različitih vina koja smo popili postojala je i galerija sa 160 izložbi, deseci kazališnih predstava, knjige… evo, danas, u subotu, u Mađarskom institutu Balassi bit će riječi o drami doktora Istvana Sarosyja, moje godište, koji je vrhunski dramski pisac, vrhunski kardiolog i član Čoporhorde, šarmer nad šarmerima… I to je Čoporhorda. To je bizarna priča o jednom prijateljstvu koje se ne želi zatvoriti u nacionalne okvire. Snimljen je dokumentarni film o Bobas Marci, koja je jedan gastro-anđeo. I to je jedan od kulturoloških aspekata druženja. S Barbierijem smo je vodili na front, pa onda u atelijer kod Petra Barišića, i ta je emisija reprizirana u Mađarskoj toliko puta… Čoporhorda je priča o tome kako žive bećari, i kako se sljubljuju muškarci sa ženama i vino s hranom. To je diplomacija, a ne naša službena hrvatska diplomacija koja je u zadnjih 20 godina najtužnija priča.
Jeste li vjernik?
- Nisam prakticirajući vjernik, od djetinjstva sam pokušavao odvojiti ono što je bitno od nebitnog. Slijedio sam mog pokojnog oca u svemu, pa i u tome, i nisam, kao ni on, kolektivni vjernik. Moja vjera, i moj odnos s Bogom, i za njega i za mene su bili - ako me hoće, hoće. A ako netko drugi hoće da ovakvog nikakvog muslimana poput mene natjera da se pokuša odreći islama, dovoljno je da mu kao u Hitlerovoj Njemačkoj spuste hlače. Danas bi taj proces svijet mogao ponoviti da vide jesi li musliman, a jesi li pri tome i židov? Tko će to prepoznati? Jedino nacisti. Nadam se da se to neće dogoditi, ili kad se dogodi, da mene neće biti, ali da će se uz jednog obrezivača naći i jedan koji se bavi obrnutim postupkom.
Nikad ne idete u džamiju?
- Kao dijete išao sam u jednu malu zabranjenu džamiju u Tomašićevoj ulici, a nova, kad je izgrađena, ja sam već bio čovjek koji nije vozio auto i nikad i neće, i rijetko se miče iz centra grada. I to mi je bilo kao da mi netko kaže - dođi u Ivanić Grad u džamiju. Valjda malo i iz komocije - ne idem. Važno je vjeru nositi u srcu, oni koji vjerske dužnosti obavljaju pretjerano temeljito trebaju se zapitati zašto to rade. Ja sam uvijek bio uvjeren da dragi bog postoji, premda su mi 1945. komunisti strijeljali strica, a otac mi je dvije godine bio skriven kod doktora Vranešića, i po čitavu noć su Krleža, braća Hegedušić, Milan Sachs i on igrali karte. Pišem o tome pod naslovom “Karten-Partei na Zelengaju”, u svojoj posljednjoj knjizi “Maksum”.
Da, što znači “maksum”?
- Maksum je malo dijete koje ništa ne razumije, jer jebeš taj život koji ja razumijem.