Tko je od njih dvojice imaginarniji lik: Mark Twain ili Tom Sawyer? Do danas mi je ostalo uvjerenje da je u ovom slučaju lik zbiljskiji od svoga stvaratelja. Twainova biografija, i ona namijenjena djeci i ona namijenjena odraslima, kao da je pisana da zabavi, utješi i pouči, i da pokaže kako je u svijetu bajke i Amerike moguće sve, pa onda i to da mašta nadigra život. A Tom? Tom je stvaran dječak, balavac od krvi i mesa, od crnih noktiju i žuljavih tabana, sa životom koji je izvan svake imaginacije. “Pustolovine Toma Sawyera” stoje nasuprot djetinjem svijetu bajki. Twain je majstorski umio stilizirati svoju prozu, tako da ona čitatelju djeluje savršeno nestilizirano. Dakle, istinito u elementarnom, činjeničnom smislu. I stvarno kao što su nekada bili stvarni novinski članci.
Prvu smo stranicu romana napamet znali. Na njoj je koncentrirano sve. Twainov pripovjedački genij, ali još i više od toga, genij glavnog junaka. To je ono, sjećate se, kad tetka Polly otkrije da je Tom kradomice jeo pekmez iz smočnice - Bože, lijepe li riječi, otkrili smo je u književnosti, i zauvijek je ostala postojati samo u književnosti, budući da se u zbilji smočnica nazivala špajzom - i onda ga kazni tako što ga pošalje da okreči tarabe. Osim što je posao smrtno dosadan, ima nekog vražjeg poniženja u tome da te svi vide kako krečiš tarabe. Ali Tom je poslu pristupio fićukajući, veselo i spremno, pa kad su naišli klinci da ga zezaju zbog ropskog rada, našli su se u nezgodi, jer ih je on u tren oka uvjerio da na svijetu ima malo tako zabavnih i ugodnih stvari kakva je krečenje najdužih taraba u Petersburgu. I ne samo da su mu povjerovali, pa su krečili umjesto njega, nego im je to i naplatio.
Tako su započinjale najveličanstvenije pustolovine u cjelokupnoj našoj čitateljskoj povijesti. Takvim ih je, veličanstvenim, činilo to što su bile i najzbiljskije, najstvarnije. Mark Twain naprosto ništa nije izmišljao. I danas bi svaki čitatelj te knjige prošao na poligrafu odgovarajući na pitanje je li sve bilo baš tako kako je pisac opisao u svojoj knjizi. Bezbeli da jest. Twain je imao takvu maštu da je čitatelja mogao uvjeriti kako uopće nema mašte.
Ali nije on važan, nego je važan Tom. Pouka s krečenjem taraba jedna je od najvažnijih koje su se u tim mladim danima dobile od književnosti. Njezina se suštinska veličina sastojala u nečemu što je, zapravo, paradoksalno: znali smo to i bez Toma, da bi se ovo sve nekako preduralo i preživjelo, ljude bismo najprije trebali uvjeriti da nam je ugodno ono što nam je neugodno, da nam je zabavno ono što nam je dosadno. Ali to saznanje u životu je verbalizirano tek na prvoj stranici “Pustolovina Toma Sawyera”. I sve dalje što on bude radio, postojat će već negdje u nama. Ništa tu neće biti novo. I sve što mu se bude događalo s Huckleberryjem Finnom, onim prezrenim odrpancem i sirotanom, Tomovim najboljim drugom, sve to smo odnekud već znali, ali su nam oni priveli svijesti, i s vrha jezika preselili u definirane i dovršene misli. Čarolija Twainove književnosti sastojala se u tome da bi nas njegovi junaci omađijali, i uvjerili u to da smo i sami nekad sve to doživjeli.
I danas mi se, ako u društvu prepričavam anegdote iz djetinjstva, dogodi da zastanem i upitam se: ama je li se to dogodilo meni ili se dogodilo Tomu Sawyeru…