Oduvijek je knjižara sa stranim knjigama nalikovala strancu, bila nam je izazovna, zagonetna i gdjekad prijeteća. Okupljala je ljubitelje knjiga, putovanja i daljina.
Svejedno nalazila li se u Parizu, pa se zvala Shakespeare ili Village Voice, ili u Rimu, tamo negdje u trokutu što se širi od Piazze Venezia. Usput, prva strana knjižara u Zagrebu bila je u Gundulićevoj, nedaleko Posrednika ili komisijske radnje. A vješto ih je objedinio - te dvije trgovine - prevodilac i urednik Zlatko Crnković, dakako u traper-opremi ili izdanju izabranih djela J. D. Salingera.
Ovdašnji uzdisaj za Zapadom bio je poput uvoznih traperica i poput jednako uvoznih knjiga. Pod naslovom: goli i načitani. Ali, sada je to pradavna prošlost. Daleko je svježija Algoritmova knjižara sa stranim knjigama, novinama i mnogim drugim proizvodima, u Gajevoj ulici broj 1. Između ostalog, pratila je ondašnji nalet kompjutera, PC-ja i njegovih dijelova.
Pamtimo je, prije svega, po redovima kupaca koji su pred njom čekali novu J. K. Rowling, odnosno Pottera, pa zatim po sljedećim redovima u kojima su naši klinci čekali “Gospodara prstenova”. Bili su to oni sretni momenti kada je izdavačka i knjižarsko-trgovačka djelatnost Algoritma djelovala “sinergijski”. No, ta je knjižara bila među rijetkima, ako ne jedina, u kojoj su očevi mogli na miru listati “papire”, dok su djeca birala CD-ove. A mame su doma kuhale. Usporedni koraci u inozemno i u tehnološki novo dogodili su se baš ovdje, na policama ovog “Bookshopa”, kako se nazivao.
Ako nam je prva zapamćena čitanka “Sunce na prozorčiću”, onda je uvjerljivo druga: “Zapad na prozorčiću”. Knjižara na početku Gajeve bila je, u tom pogledu, sretno smještena i ispunjena. Pojavila se iz ruševina i pepela rata, otvarajući gradsko podzemlje pokraj “starog” Marićevog prolaza. Bilo je prikladno ući unutra, na toplo, i razgaliti se nad naslovnicama stranih novina i knjiga. Na neki način, bila je duhovna interpolacija, smještena u arhitektonskoj.
Za novu sam knjižaru, uostalom, prvi put čuo od društva s kojim sam prethodnih godina nastojao pratiti inozemnu književnost i kulturu, prije svega angloameričku. S nekima sam se i nalazio u susjednim kafićima, čekajući dogovoreno vrijeme u podrumu Algoritma. Bila je utjelovljenje horacijevskog pokliča: ugodno i korisno. Ondje su bile, glavninom, staromodne knjige, ali i ti famozni novi mediji.
Trebao bih popisati s police sve naslove što sam ih kupio “u Gajevoj”, misleći samo na tu jednu jedinu knjižaru u gradu. Bila je namijenjena za tolike različite interese, specijalizacije i zanimanja. Ili, za sve one znance i neznance koje smo sretali tražeći nešto što smo prije toga kupovali jedino u inozemstvu. Zagledani u sebe, nismo ni stekli uvid u širinu opskrbljenosti ove knjižare.
Kada sam se, nekoliko godina, bavio vanjskom politikom, Algoritam mi je postao dvostruko važan. Nisam ni znao koliko je dobro opskrbljen inozemnim i specijaliziranim časopisima. Doduše, nije tada - 1998. - 2004. - bio jedini s takvim izdanjima, ali bio je jedini koji je imao Foreign Affairs, Die Zeit, New Yorker, Le Monde etc. pored novih knjiga o kojima se u spomenutima pisalo. Poput, primjerice, kakve knjige Henryja Kissingera ili generala Wesleyja Clarka, koji je pisao o “našem” ratu. Dolazeći u ovo prizemlje, posjetitelj je imao dojam da ovdje netko za ozbiljno vodi računa o “znanju”.
Bila je to, istovremeno, knjižara u kojoj su se kupovale dječje knjige na stranim jezicima, knjige s “ludim” grafičkim rješenjima koja su domaći crtači i dizajneri tek naukovali. Poznavao sam, uostalom, dječaka koji je ovdje, mimo spomenutih knjižnih izdanja, tražio filmove o istim junacima, ali i one druge, o Jamesu Bondu. Tražio je i dobivao džeparac kako bi odlazio baš u Gajevu po nove svjetske filmske hitove. Od crtića, u početku, do ratnih i akcijskih filmova, kasnije.
Velim, bilo je istih proizvoda i drugdje, ali ova je lokacija zauzela poziciju provjerenog i pouzdanog mjesta. Možda su diskovi s glazbom bili nešto slabiji, možda sam opere trebao potražiti malo dalje, u Bogovićevoj, ili bivšem Varteksu. No, mjesta ovako širokog “kulturalnog asortimana”, ipak, u Zagrebu nisam poznavao.
Brojeći ove i one artikle zaboravio sam na onaj najbolniji, zbog kojeg sam jedno vrijeme često navraćao u Gajevu. A nije baš imao veze s knjigama, sudbom knjiških moljaca. To su bile igrice za PlayStation. Naime, tvrtka je 1998. odlučila prestati s distribucijom računalnog hardvera; prešla je na tržište videoigara i kućnog softvera.
Bila je to jedna od sretnih odluka što su učinile Algoritam uspješnom tvrtkom. A nas starce igrice su dovodile ovamo s djecom, čak više nego knjige.
Kako god bilo, kupcu se bijeli svijet, s takvom knjižarom, činio bližim i lakše dostupnim. Više se ne sjećam kada, ali primijetio sam da nekih novina i časopisa više nema. Više mi nisu trebale za svakodnevni posao, nego za taj dragocjeni osjećaj dostupnog svijeta, njegove neposredne nazočnosti. A moglo je to biti još 2010. ili 11.
Premda, još nedavno sam našao u istom prostoru Le Monde, ali ne i New Yorker ili Foreign Affairs. Pojedinačni naslovi nisu ni toliko važni, kao ni konkretna roba koja fali, ali užasan je taj osjećaj opipljive propadljivosti, koja je svekolika i svakolika. (Kao u Konzumu.) Taj nedostatak koji nas, starce, vraća u ona socijalistička vremena opće žudnje za vešmašinom, kada je o knjigama malo tko razmišljao. A našu dojučerašnju djecu, danas mlade žene i muževe, u one dane kada su na početku Gajeve bili na početku svijeta.