PIŠE JAGNA POGAČNIK

U POTRAZI ZA POČETKOM KRUGA Novi naslov pisca mračnjačke poetike s mnoga toga ironičnog

Marko Todorov / HANZA MEDIA

Susrećemo tipične likove većine Koščecovih romana - nezadovoljnike, žrtve vlastitih zabluda i krivih procjena

Na nekakvom imaginarnom kvizu u kojem bi trebalo pogoditi o kojem se autoru radi samo na osnovu budućeg naslova njegovog romana, vrlo bih vjerojatno bez imalo kolebanja odgovorila da iza “potrage za početkom kruga” stoji upravo Marinko Koščec. Pisac koji nas je svojim romanima, a ovo je njegov sedmi, iznenađivao i deprimirao, odmicao daleko od zbilje i u nju nas vraćao kad bismo i kako bismo to najmanje očekivali, a sve to skupa poprilično “nabildao” svojom specifičnom ironijom i stilom (koji daleko nadmašuje razinu školskih zadaćnica, na kojima su, na žalost, neki suvremeni pisci stali), zastupnik je mišljenja kako je najveći mogući optimizam u tome da se nađeš - centimetar od sreće, kako glasi naslov jednog njegovog ranijeg romana. Ok, možemo ga nazvati cinikom, neoegzistencijalistom i svemu tome dodati podatak da se, kao sveučilišni profesor francuske književnosti, u svojoj akademskoj i prevoditeljskoj karijeri, više puta pozabavio Houellebecqom, što definitivno na čovjeku ostavlja neki trag, no Marinko Koščec od onih je pisaca koji vjeruju kako stvaranje književnog teksta i njegova recepcija spadaju u nešto zahtjevnije djelatnosti.

“U potrazi za početkom kruga” unutar autorova opusa pojavljuje se nakon “Četvrtog čovjeka”, romana u kojem je karikaturalni prikaz hrvatske zbilje doveden do granice apsurda u kojem su poznata imena političkog života toliko “otključana” da je roman funkcionirao kako neka vrst parodije romana s ključem. Ukoliko bismo “Krugu” i trebali tražiti najbližeg srodnika unutar autorova opusa, onda bi to možda bio “To malo pijeska na dlanu”, ali samo na prvoj, tematskoj razini jer je u oba slučaja riječ o razotkrivanju jedne ljubavne veze i njezina rasapa. U “Pijesku” je ta nemogućnost zadržavanja ljubavi bila prezentirana monološkom formom, jedinom mogućom u odnosu dvoje ljudi koji sve manje postaje dijaloški, dok “Krug” otvara prostor nešto širem planu u kojem ima mjesta za druge i drugo.

“Ovo je tvoj život“ uvodna je rečenica kojom započinje unutarnja i vanjska borba protagonista ovog romana s privatnom, ali i društvenom svakodnevicom u koju se, nekom greškom, svakoga jutra treba probuditi. On, pisac koji zapravo ne voli pisanje, a osobito njegove vanjske manifestacije poput promocija ili festivala, i ona koja je seosko djetinjstvo i disfunkcionalnu obitelj zamijenila životom i profesionalnim napredovanjem u gradu, našli su se u situaciji kad im je jasno da je njihova veza gotova i iznimno teška, ali će i dalje ostati u njoj, kao besmisleni stoici unutar začaranog kruga kojem nema ni početka ni kraja. To i jesu nekako tipični likovi većine Koščecovih romana - nezadovoljnici, žrtve vlastitih zabluda i krivih procjena, vrlo inteligentni pa u razgovorima sa samim sobom sjajno elaboriraju i detektiraju vlastito stanje i njegove uzroke, stanja drugih, kao i društvenih silnica oko njih koje dovode do kriznog stanja primjetnog i izvan prostora njihove svijesti. A one su itekako prisutne u ovome romanu, koji jednom svojom dionicom, onom o “poduzetničkoj” ideji o pokretanju restorana, prelazi u prostor kulinarskog i satire njegove trendovske i medijske percepcije.

Ovoga puta Koščec se odmiče od isključivo individualnog; “tvoj život” nije samo život dvoje ljudi u klopci vlastitog odnosa, već proširuje galeriju likova na one sporedne koji dodatno usložnjavaju i označuju generalni ton kojim je obilježeno pripovijedanje. Među njima, svakako treba izdvojiti lik kćeri glavnoga lika, djevojke koju besmisao i nezadovoljstvo urušavaju već u nježnim godinama, kao i ekipu koja se odlučuju na gastronomsku avanturu. To prokletstvo suočavanja vlastitih ambicija s ograničenošću mogućnosti da se one doista i ostvare, bez obzira radilo se o privatnom ili profesionalnom planu i o vlastitim limitima ili onima koje postavlja netko drugi, u samom su epicentru ovoga romana, čiji likovi opetovano tragaju za početkom kruga, premda su svjesni da ne postoji druga mogućnost nego njegovo stalno izmicanje. Samoća, frustracija i iluzije, od njih je načinjen taj Koščecov krug.

Koščec jest pisac “mračnjačke” poetike, no u njoj je mnogo toga duhovitog ili barem ironičnog, a koliko god njegove priče bile na neki način hermetične i fokusirane na pojedince, u njima se na posredan način iščitava mnogo toga o općim obrascima suvremenog svijeta, ne samo onog domaćeg nego i globalnog. Refleksivnost kao odlika stila se u takvom okruženju, dakako, podrazumijeva.

ELIPSO

Izdvajamo