ZAGREB - Jedan od bolje sačuvanih povijesnih slučajeva, a koji je Zagorka u velikoj mjeri iskoristila u svom romanu, crpeći iz njega niz likova, dogodio se na Gradecu između svibnja i rujna 1743.
Misterij nastanka Gričke vještice: Kako je književnica upoznala Josipa Jurja Strossmayera koji ju je zauvijek promijenio?
To je slučaj Barice Jurković Benšek, zvane Cindekovica, zagrebačke pekarice koju je konkurent pekar Andrija Palčić optužio da joj zanat prosperira zbog čarolije. Zagorka Palčića stavlja kao jednog od svojih aktivnijih likova, a spominje ga već na prvim stranicama drugog romana:
“Pod Kamenitim vratima ureduje svoj dućančić hljebopek Andrija Palčić. On je hranio purgare svježim kruhom i pojio ih komovicom na koju su ljudi navraćali već u rana jutra. Palčić se postavio na vrata i čekao da prodavači s Kaptola, što dolaze na Grič, navrate k njemu na čašicu. Hans Baldung Grien,Protegnuo se, pa se stao ogledavati i žmigati svojim očicama na prolaznike, ne bi li koga namamio u dućan.”
Suzbijanje problema
Cindekovici je Zagorka dala jedno od glavnih mjesta u romanu i njezin je slučaj glavni slučaj-pokretač mnogih radnji. Njezin proces povijesno su vodili gradski notar Ladislav Sale, plemićki sudac zagrebačke županije Petar Krajačić i Đuro Dragovanić, plemićki sudac zagrebačke županije.
Njemu je pak Zagorka namijenila ulogu spletkara i ženskara koji se ne libi upotrijebiti svoje ovlasti kako bi došao do onog što želi. Barica odbija Saleova ljubavna nastojanja.
Petar Krajačić u ovom se slučaju u povijesnom dokumentu javlja samo kao ime, sudac koji je zadužen za Baričin slučaj. Iz povijesnog slučaja Zagorka u romanu koristi i podatak o traženju mita od 400 forinti koje Ladislav Sale traži od Barice, a o čemu je inače sačuvan čitav zapis.
Svećenik kojeg Zagorka spominje vrapčanski je župnik Imbro Perković koji traži pomoć u suzbijanju problema s vješticama. Njega je Zagorka oblikovala prema pismu Mirka Perkovića, katoličkog svećenika iz Vrapča koji je 1757. tražio pomoć velikog župana zbog problema s vješticama.
Za razliku od književnog slučaja Cindekovice koja je u romanu oslobođena u Beču pred kraljicom, povijesni završetak ovog slučaja nije nam poznat prema dosadašnjim spoznajama.
Nepoznata sudbina
Barica Benšek povijesno je procesuirana od svibnja do rujna 1743. godine. Kraljica Marija Terezija, koja je također jedan od bitnih likova koje prema povijesnoj osobi Zagorka stavlja u svoj roman, na vlast dolazi 1740. Tek 1745. počinje raditi prve reforme unutar hrvatskog dijela kraljevstva i one su tek teritorijalnog ustroja. Teško da bi se Marija Terezija na početku svoje vlasti i za vrijeme rata za opstanak bavila manjim pravnim unutarnjim pitanjima koja usto i zadiru u lokalno pravo te mogu izazivati pobune. Nadalje, i sami slavni kraljičini liječnici Van Swieten i De Haen, također i likovi u romanu, dolaze u njezin krug nešto kasnije.
Ključni liječnici
Gerhard van Swieten (1700. - 1772.), također lik u Zagorkinom romanu i povijesna osoba, bio je učenik i pomoćnik velikog liječnika Hermanna Boerhaavea. Studirao je u Louvainu i Leidenu gdje je postao liječnikom 1725. Osobnim liječnikom kraljice Marije Terezije postaje 1745. i reorganizira medicinsko obrazovanje u Austriji.
Anton de Haen (1704. - 1776.), bio je austrijski liječnik nizozemskog porijekla koji je također studirao u Liedenu pod Boerhaaveom. Na Sveučilište u Beču prešao je 1754. i postao šefom kliničke medicine. Postaje suradnikom Gerharda van Swietena. Poznat je po detaljnom proučavanju svake povijesti bolesti i zalaganju za temeljite laboratorijske i fizičke provjere prije dijagnoze, a bavio se i autopsijama kako bi otkrio uzrok smrti u preminulih. Bio je izrazito konzervativan i vjerovao je u demone i magiju.
O svojim je iskustvima pisao u “Knjizi o magiji” objavljenoj u Beču 1777. godine.
Iz priloženog se može vidjeti da Van Swieten dolazi na dvor 1745., a De Haen iza 1750. pa tako i da je Barbara Benšek poslana u Beč kao u romanu, ne bi mogla biti od njih osobno pregledana. A rad ove dvojice uvaženih liječnika od presudne je i povijesne važnosti za kraljičino mišljenje o problemu vještica u Hrvatskoj i drugdje u pedesetim godinama 18. stoljeća.
Konačno, prema sačuvanim pismima, Marija Terezija tek 1752. osobno izražava pismom svome ministru želju da vidi jednu pravu vješticu iz Hrvatske. Tu želju slijede daljnje akcije njezinog tadašnjeg ministra Karla Batthyanyja koji u studenom 1752. godine u kraljičino ime prenosi naredbu istrage tog problema podbanu Ivanu Rauchu, s upitom ima li stvarno vještica u Hrvatskoj.
Po pravdu na dvor
Jedini veliki proces u Hrvatskoj o kome znamo prije Herucinina iz 1758., a da je približno tih godina, jest onaj koji je trajao od 8. kolovoza 1751. do 4. svibnja 1752., a u kojem su za vještičarenje bile optužene Marijana Vugrinec, Marija Fućkan, Marijana Brukec i Magda Brcković. Sve su četiri optužene žene spaljene i sam je proces završen pola godine prije prva kraljičina interesa za to pitanje na području Hrvatske, što pokazuje da je te 1752. godine još uvijek bilo moguće provesti proces i spaliti optužene, a kamoli ne devet godina prije. Znači, nemoguće je da je Barbara Benšek svoju pravdu tražila na dvoru Marije Terezije, te je njezin slučaj nužno morao u povijesti imati drugačiji epilog od onog u romanu.
Ipak, zanimljivo je primijetiti da je Zagorka koristila neke izvore koji su danas nepoznati. To je u prvom redu vezano uz Zagorkinu fusnotu s 235. stranice treće knjige u kojoj navodi da je primitak zagrebačkih vještica na dvoru Marije Terezije opisao nadzornik Josip Peharnik i da se taj dokument čuva u bečkom arhivu. Može se pretpostaviti iz toga da je ili riječ o dokumentu vezanom za Herucinin dolazak iz 1758. ili za neke osobe koje su pozvane prije njezina slučaja, između 1752. i 1758., a o čemu danas još uvijek nema spoznaja.
Otišlo više vještica
Tu je posebno zanimljiva uporaba množine jer bi mogla označavati da je u Beč s Herucinom poslano još nekoliko žena, ili da su to neke sasvim druge žene. No, s obzirom da znamo zasigurno samo za Herucinin slučaj iz 1758., bilo bi zanimljivo saznati i priču drugih optuženih ako su bile s njom poslane u Beč.
Promjena zakona spasila život brojnim ženama u Carstvu: Boravak u umobolnici zamijenio smrtnu kaznu
Ovdje je također bitno primijetiti još dvije važne povijesne činjenice vezane uz samu kraljicu Mariju Tereziju. Prva se tiče problema da se u popularnoj hrvatskoj kulturi, ali često i u znanosti, tragom Tkalčića, a posljedično i Zagorke koja je koristila njegove bilješke, stalno ističe da je Marija Terezija ukinula u potpunosti mogućnost procesa protiv vještica i čarobnjaka jer je tako nešto smatrala praznovjerjem. Što je netočno. Ako se podrobnije pročitaju članci i stavke kraljičinog novog zakonika “Theresiane” (pripreman od 1752. do 1766., objavljen 1768.), jasno je već na prvi pogled da je tu samo riječ o opreznijem i dorađenijem pristupu u odnosu na prošli zakonik, “Ferdinandeju”, kako se više ne bi događalo da se sudi nevinima.
Konačna sloboda
To se dogodilo nakon povijesnog presedana koji je kraljica primijenila na povijesno posljednjoj službeno optuženoj ženi za čarobnjaštvo na hrvatskim prostorima - Magdaleni Logomer zvanoj Herucina iz Križevaca, a koja je od križevačkog magistrata 22. travnja 1758. optužena da je vještica, no kraljičinom odredbom grofu Franji Nadasdyju od 9. lipnja 1758. prizvana u Beč i, nakon Van Swietenovih i De Haenovih istraživanja u studenom iste godine, službenom odredbom oslobođena optužbi i upućena natrag kući u Križevce.
Marija Terezija istom odredbom donosi odredbu da se njoj ima vratiti sva konfiscirana imovina, da joj se ne smije ništa nažao dogoditi i da ima biti puštena na miru od progona sudskih i lokalnih vlasti. Također je odredila da svi budući optuženi za čarobnjaštvo moraju biti o lokalnom trošku dopremljeni u Beč pred nju i njezine liječnike na ispitivanje. No, članci novog zakonika ostavljaju niz drugih mogućnosti. Prva je vezana uz pojave slučaja da se netko pravi da je vještica ili čarobnjak i da time ostvaruje dobit na tuđu štetu ili pod tom krinkom čini zlo drugim ljudima. Kazna i dalje za takav zločin ostaje smrtna.
Druga je mogućnost da je netko u zabludi da je vještica ili čarobnjak, znači poremećena je duha. Kazna za tu mogućnost jest takva da ga se šalje u ludnicu na liječenje. No, treća i najvažnije stavka jest ako netko stvarno ugovori odnos s đavlom i bavi se magijom na tuđu štetu.
Kriva pretpostavka
Kazna i dalje ostaje smrtna. Ove stavke vrlo jasno pokazuju da je čitava problematika samo prosvjetiteljski razmotrena i proširena, no reći da su Marija Terezija i njezin dvor smatrali magiju praznovjerjem, kriva je. To se vrlo lako može vidjeti iz brojnih povijesnih opisa Marije Terezije za koju se kaže da joj je ideja prosvjetiteljstva upravo zbog osobne pobožnosti bila strana, ali ju je zbog klime na dvoru i u Europi podržavala.