MAKEDONSKI HIT PISAC

Venko Andonovski: Dosta mi je naših pisaca koji se natječu u bacanju blata na svoju zemlju da bi postali poznati u svijetu

'Balkan je mjesto hereza kad ga gledate sa Zapada, a za mene je alka svjetova'

Venko Andonovski (1964) prozaik je, dramski pisac, esejist i profesor makedonske i hrvatske književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju, a osim toga je i pravi, iako netipični hitmaker. Njegov “Pupak svijeta”, koji je osvojio uglednu međunarodnu nagradu Balkanika, prodan je u nevjerojatnih 11.000 primjeraka, dok se njegov najnoviji roman “Vještica” (koji se jednim dijelom zbiva i u Hrvatskoj) za sada vrti oko 5000 prodanih primjeraka.

Mistifikacija i kolažiranje

I u tome ne bi bilo ništa čudno da se ne radi o romanu koji ima doista malo toga, formom i sadržajem, zajedničkog s onime što danas podrazumijevamo pod tipičnim bestselerom. Opskrbljen postmodernističkim inventarom u koji spadaju - pronađeni rukopis, mistifikacija autorstva, kolažiranje, posuđivanje imena likova iz Kunderine “Šale”, pojavljivanje autora kao pisca recenzije romana i sl., “Pupak svijeta” sastavljen je od dvije naizgled samostalne cjeline koje se na koncu sklapaju u smislenu i znakovitu priču. Recepcija je iznenadila i samog Andonovskog, osobito jer je njegov roman bio prvi koji je probio neke granice: - U Makedoniji se prije pojave romana “Pupak svijeta” bestselerom smatrala knjiga prodana u maksimalno 1000 primjeraka, čak i pod uvjetom da je bila na popisu obvezatne lektire. Sada je ta granica povišena na 10-11.000. To je pokazalo da smo podcjenjivali makedonskog čitatelja. Ljudi vole i “teške” teme, samo ako ih ispripovijedate na “probavljiv” način. U Makedoniji se, ipak, čita! - kaže.

Simulacije teških tema

Budući da se roman bavi “velikim” temama (povijesti, kulture, ljubavi, ljepote, vjere, smisla postojanja...), pitamo autora odakle sklonost takvim temama unatoč “light” vremenima u kojima živimo: - To su, zapravo simulacije teških tema. Ja imam objašnjenje zašto je “Pupak svijeta” prošao odlično kod makedonske publike. Najprije, radi se o čistoj pseudopovijesti, mada je lik prvog dijela romana povijesno postojeća osoba. Sve što je ispripovijedano o njemu jest izmišljeno. Ne postoji pouzdani povijesni podatak da je on ikada otišao u Konstantinopol da bi dešifrirao nekakav zapis na Salomonovoj čaši. Čak se i ne zna je li uopće postojala Salomonova čaša. To su samo fikcije. Ja sam fikciju preobratio u efekt povijesnosti.

Ljubav i smisao

Naime opći je dojam da je prvi dio romana napisan arhaiziranim makedonskim jezikom. Ali to je samo privid. Jezik je suvremeni makedonski, ali s puno neologizama koje čitatelj doživljava kao da su arhaizmi. Mislim da je to bio također razlog za popularnost romana. Ljudi vole kada vjeruju da u ruci drže arhaičnu patinu, makar ona bila i čista simulacija arhaičnog - kaže. Uspjeh ovog romana dijelom je objašnjavan i činjenicom kako je “Pupak svijeta” nakon dugo vremena ponudio vrlo pozitivnu sliku Balkana, naglašavajući kako su na Balkanu uvijek bile važne dvije stvari - ljubav i smisao. Taj pozitivni odnos prema često sotoniziranom Balkanu ne krije ni Andonovski: - Balkan jest mjesto najvećih hereza, kad ga motrite sa Zapada. Međutim, on je za mene alka svih svjetova.

Za mene Balkan nije apendiks niti anus Europe, on je njezin temelj. Sve je stvar motrišta. Imagologija nas je naučila da je Balkan u stvari geopolitička projekcija Europe, da bi se ona mogla osjećati čistom i sanitarno ispravnom u duhovnom pogledu. Dok postoji crni Balkan, svijet može raditi crne stvari, jer ima alibi. Meni je preko glave onih balkanskih pisaca koji se natječu tko će više blata baciti na svoju zemlju, sve da bi uspjeli postati svjetski pisci. Balkan je za mene oduvijek bio mjesto u kojemu se tražio smisao čak i u besmislicama, ali je bio i ostao mjesto snažne ljubavi. Ta se primordijalnost erotike provlači kroz sve moje romane - smatra uspješni makedonski književnik.

Dakako, najčitanijeg makedonskog pisca i sveučilišnog profesora pitamo i kakvo je njegovo mišljenje o književnosti regije, makedonskom mjestu u tome kontekstu: - Mi smo svjesni da smo dio južnoslavenskog književnog konteksta. Puno je naših autora čiji je cilj osvojiti publiku u nekadašnjim YU republikama. To je naša publika, a ne Nijemci, Talijani, Englezi ili Francuzi. Prošli smo kroz istu noćnu moru - kaže.

Hrvatska književnost

Najbolja vijest iz prve ruke jest ona o interesu za hrvatsku književnost na skopskom sveučilištu: - Naši studenti shvaćaju hrvatsku književnost kao prvi europski kontekst u kojemu treba čitati i interpretirati makedonsku književnost. Daju hrvatskoj književnosti prednost ispred bugarske, srpske ili slovenske. Taj interes za hrvatsku književnost ide usporedo s interesom za hrvatski jezik - zaključuje.

Besteler od 10.000 rijetko se pojavi

Govoriti o broju prodanih knjiga oduvijek je bila osjetljiva tema, ali kada se pojavi netko tko uspije doći do petoroznamenkastog broja, onda to uglavnom znači da smo dobili mega-bestseler.

U Hrvatskoj se s brojkom od preko deset tisuća prodanih primjeraka, u koju ne spadaju “kiosk izdanja”, mogu pohvaliti rijetki pisci i uglavnom se tu radi o iznimnim djelima i talentiranim autorima. Miljenko Jergović, Ante Tomić, Renato Baretić, Slavenka Drakulić i Julijana Matanović premašili su brojku.

“Čudo u Poskokovoj Dragi” Ante Tomića je fenomen jer je njegova knjiga, objavljena krajem 2009. godine, do sada se prodala u preko 12 tisuća primjeraka. To je najprodavaniji domaći roman u posljednje dvije godine, a uz rame Tomiću je Miljenko Jergović, čiji se roman “Otac” u zemljama bivše Jugoslavije prodao u deset tisuća primjeraka u godinu dana.

Posljednjih godina nekolicina pisaca je također “katapultirana” u sam vrh prodaje, a do velikih brojki došli su kroz par godina. “Osmi povjerenik” Renata Baretića je u godinu dana 2004. prodan u sedam tisuća primjeraka, a do danas se ta brojka udvostručila. “Frida ili o boli” Slavenke Drakulić je od 2007. prodana u 20 tisuća primjeraka, a “Bilješka o piscu” Julijana Matanović prodana je u oko 16 tisuća primjeraka. Slični su trendovi i u BiH, te Srbiji. Uz Vladimira Pištala koji je nakon Ninove nagrade dostigao visoku tiražu, tu je i Marko Vidojković čiji se roman “Kandže” iz 2007. do danas prodao u 22 tisuće primjeraka. Nura Bazdulj-Hubijar najprodavanija je bosanska književnica čiji naslovi redovito premašuju šest tisuća prodanih primjeraka. ( M. Arslani)

Izdvajamo