"Kada sam uzela ovu knjigu u ruke, prva pomisao bila mi je: Bože, šteta što ovo nisam imala kad mi je trebalo! Poučna i rasvjetljujuća, divna pomoć svima koji su u tom tamnom razdoblju života. A iz osobnog iskustva vam savjetujem: roditelji, fokus na vašu djecu!“, komentirala je pjevačica i spisateljica za djecu Anđa Marić povodom izlaska knjige 'Vodič kroz razvod braka'.
Knjiga predstavlja prvi takav domaći priručnik koji opisuje psihološku i pravnu dimenziju razvoda rječnikom prilagođenim „prosječnom“ čitatelju. Motiv kojim su se vodile autorice – Ivana Mijić Vulinović, pravnica s iskustvom na sudu i u privatnoj praksi s razvodom, i Karmen Kmetović Prkačin, socijalna radnica i psihoterapeutkinja koja niz godina radi s parovima u procesu razvoda – pri pisanju Vodiča bio je pružiti potrebno pravno i psihološko znanje i pomoć osobama koje se namjeravaju razvesti ili su proces razvoda već započeli, kao i pomoći donijeti odluku – razvesti se ili ne – onima koji još nisu sigurni. U priručniku je naglasak posebno stavljen na razvod brakova s maloljetnom djecom, a sve je potkrijepljeno korisnim primjerima iz prakse.
Predstavljanje psihološko-pravnog priručnika 'Vodič kroz razvod braka' Ivane Mijić Vulinović i Karmen Kmetović Prkačin održat će se u petak 31. ožujka u 18 sati u Zagrebu u dvorani Bruxelles Europskog doma (Jurišićeva 1/I).
Uz autorice, knjigu će predstaviti prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, prof. dr. sc. Dubravka Miljković, Anđa Marić i urednik Kristijan Vujičić.
Ulomak iz 'Vodiča kroz razvod braka'
Svima je jasno da bi oba roditelja – bili u braku ili razvedeni, bili u izvanbračnoj zajednici ili nikada ne bili u vezi – trebali uzdržavati dijete. Zašto je onda tako čest slučaj u praksi da samo onaj roditelj s kojim dijete živi (u praksi su to češće majke) uzdržava dijete samostalno? Zašto nezanemariv broj muškaraca alimentaciju percipira kao novac koji se daje bivšoj ženi, a ne djetetu? I zašto je iznos potreban za uzdržavanje djeteta tako često sporan između bivših partnera? Nekoliko je osnovnih razloga: - Prvi razlog leži u činjenici da se nerijetko povrijeđena strana nema više čega uhvatiti, pa koristi novac kao sredstvo rješavanja frustracija zbog prevare, ostavljanja i sl. Bio to muškarac koji ne plaća alimentaciju ili pak žena koja stalno traži još. - Drugi je razlog posve kriva percepcija roditeljske skrbi. To što je dijete ostalo živjeti s jednim roditeljem ne znači da samo taj roditelj ima roditeljsku skrb, uključujući i obvezu uzdržavanja. Roditeljska je skrb zajednička, a u sklopu nje i obveza uzdržavanja. - Treći razlog tiče se iznosa uzdržavanja koji često jedna strana (onaj roditelj s kojim dijete stanuje i koji u ime djeteta prima alimentaciju i njome raspolaže) percipira kao malen, a druga (onaj roditelj s kojim dijete ne stanuje i koji daje alimentaciju) kao prevelik. Ovaj razlog neslaganja ima uporište u zakonu koji kaže: Roditelj s kojim dijete stanuje svoj udio u obvezi uzdržavanja djeteta ispunjava kroz svakodnevnu skrb o djetetu, a roditelj koji ne stanuje s djetetom obvezu uzdržavanja djeteta is punjava zadovoljavanjem materijalnih potreba dje teta u obliku novčanog uzdržavanja. Da bi bilo što jasnije, zakon naglašava: Svakodnevna skrb o djetetu smatra se jednakovrijednom zadovoljavanju materijalnih potreba djeteta u obliku novčanog uzdržavanja. Mnogi se s ovim ne bi složili, ali tako je. Barem zakonski. Uvriježeno shvaćanje uzdržavanja je da oba roditelja trebaju pridonositi jednakim dijelom, pa očevi često računaju da, ako oni daju za uzdržavanje 2 tisuće kuna, majka mora dati isto toliko. Onda jednostavnom računicom dolaze do zaključka da je za dijete mjesečno dostatno tih 2 tisuće kuna, da mu ne treba 4 tisuće, te da majka ne pridonosi. I budu frustrirani, ljutiti… Osjećaju se izigranima. Ne uzimaju u obzir svakodnevnu skrb o djetetu kao ekvivalent novcima. Ako ste u ovakvoj situaciji, savjetujemo vam da svakako pokušate bivšem partneru objasniti ovo, možda mu čak i pokazati odredbu Obiteljskog zakona, uz obrazloženje da ona nije takva kakva jest bez veze, nego s razlogom. Primjer s kojim smo se srele u praksi, gdje je bilo poprilično neslaganja, čak i svađa, upravo oko iznosa uzdržavanja, jesu pomorac i njegova bivša supruga, po struci ekonomistica. On je bio bijesan zbog alimentacije od 3 i pol tisuće kuna koju je sud dosudio temeljem zahtjeva što ga je postavila bivša supruga u ime zajedničkog djeteta, naravno i na osnovu njegovih primanja. Jedno njezino objašnjenje, ako ne potpuno, onda svakako poprilično, umirilo je njegovu frustraciju i osjećaj da ga bivša žena materijalno iskorištava, a izložila ga je u vidu nekoliko pitanja: Misliš da je alimentacija prevelika? A misliš li da bi ti uopće mogao biti pomorac i toliko zarađivati da ja ne čuvam dijete i za sebe i za tebe sve vrijeme dok si ti na moru? Jesi li miran dok si na brodu u pogledu sigurnosti djeteta i svega ostaloga? Bi li ti odgovaralo da ja pristanem na manju alimentaciju, ali da dijete većinu vremena čuva neka druga žena jer će meni u tom slučaju nedostajati novaca i morat ću raditi dva posla? Misliš li doista da ja ne bih mogla i željela više raditi, više zarađivati, da to istodobno ne znači da bi dijete većinu vremena bilo bez obaju roditelja? Često je pitanje, ne samo među razvedenima nego i uopće, posebno kad se kroz medije provuku iznosi koje dobiju djeca, odnosno bivše žene slavnih i bogatih, zašto sudovi presude 10, 15 ili više tisuća kuna mjesečne alimentacije kad je za namirenje osnovnih potreba djeteta dostatno znatno manje. Ovdje ćemo također citirati zakonsku odredbu: Ukupne materijalne potrebe djeteta koje sud utvrđuje u parničnom postupku odnose se na troškove stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, odgoja, obrazovanja, skrbi o djetetovu zdravlju i slične troškove djeteta. Ukupne materijalne potrebe djeteta određuju se prema životnom standardu roditelja koji ima obvezu plaćanja uzdržavanja. Što to u praksi znači? Pretpostavljamo da je spomenuti pomorac ostao u braku s majkom svoga djeteta kako, s obzirom na svoja visoka primanja kao prvi časnik, ne bi djetetu namirivao samo osnovne materijalne potrebe. Cijela obitelj prije razvoda redovito je išla u kino, često su odlazili u restorane, odjeću su kupovali u boljim trgovinama i slično. Ukratko, obitelj je živjela nešto višim, iznadprosječnim standardom. Naš je zakon, pa tako i sudska praksa, zauzeo stajalište da razvod ne smije utjecati na životni standard djeteta. Odnosno, dijete ima pravo živjeti životnim standardom kojim živi, konkretno u našem primjeru, otac pomorac. Što ako roditelj koji neće stanovati s djetetom, odnosno koji će trebati davati uzdržavanje, nema posao pa tako ni primanja? Ta činjenica neće utjecati na odluku o uzdržavanju, odnosno svakako će tom roditelju biti dosuđeno da uzdržava dijete. Pitanje je jedino u kojem iznosu. Najvjerojatnije minimalnom. A to je: - za dijete do 6 godina 17 posto prosječne plaće - za dijete od 7 do 12 godina 20 posto prosječne plaće - za dijete od 13 do 18 godina 22 posto prosječne plaće. Može se iznimno odrediti manji iznos uzdržavanja ako postoji obveza uzdržavanja dvoje ili više djece. Vezano za uzdržavanje djece još je važno istaknuti da se uvijek određuje u novčanom iznosu. Ne može roditelj tvrditi, zahtijevati ni sud presuditi da kupljene knjige i odjeća predstavljaju uzdržavanje djeteta. Čest je slučaj da roditelj koji plaća alimentaciju želi da mu se od iste odbije iznos koji je potrošio na nove tenisice, sate nogometa, tenisa ili baleta i sl. Od alimentacije nema odbijanja! Sve što dodatno kupite ili date svom djetetu vaša je dobra volja i ni na kakav način se ne može uračunati u alimentaciju. Isto tako, ne može netko zahtijevati da ga se oslobodi uzdržavanja djeteta jer uzdržava bolesnog i radno nesposobnog roditelja ili bračnog druga. Uzdržavanje djece ima prednost pred uzdržavanjem bračnog ili izvanbračnog druga i roditelja. Uopće, radno sposoban roditelj ni na kakav način, ni pod kojim uvjetima i ni iz kojih razloga ne može se osloboditi dužnosti uzdržavanja maloljetnog djeteta! Uzdržavanje djece