RAD NAGRAĐIVANOG ILUSTRATORA

VRŠNJACI GA VRIJEĐAJU I TUKU, A DOK LEŽI NA PODU, SNIMAJU MOBITELIMA Andersenova bajka u novom hrvatskom izdanju

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 03.11.2017. u 15:03

 

“Andersenovu sam bajku prepričao i ilustrirao tako da sam prvenstveno nastojao ukazati na problematiku vršnjačkog nasilja, odnosno na važnost prihvaćanja djece koja su iz bilo kojeg razloga drukčija i na neki su način ‘ružno pače’ u odnosu na svoje vršnjake, bilo da imaju poteškoće u razvoju ili slabijeg su imovinskog stanja.

Pačić je i drukčije boje od žutih pačića i pilića, pa se to može prenijeti i na odnos prema manjinama. Priču sam namjerno prepričao u sadašnjem vremenu, u prezentu, nastojeći dodatno naglasiti da je bullying u današnje doba nažalost dosegao još višu razinu nego ranije, kada je bajka nastala”, govori Tomislav Torjanac, čija će se nova slikovnica “Ružno pače” već tradicionalno predstaviti početkom sljedećeg tjedna na Interliberu.

 

Naziv Lidlići

Tomislav Torjanac višestruko je nagrađivani ilustrator slikovnica, među kojima najpoznatije “Kako živi Antuntun” po Grigoru Vitezu, “Grga Čvarak” po Ratku Zvrku i “Mačak i vrag” prema Jamesu Joyceu. U pozornost šire javnosti došao je kada je pobijedio na međunarodnom natječaju za ilustraciju knjige “Pijev život” Yanna Martela. Kasnije su zajedno obilazili američke turneje, a ovaj je književnik, dobitnik nagrade Man Booker (za “Pijev život”), za Torjanca rekao da je “naprosto briljantan” te da se “gubi u njegovoj paleti blistavih boja, u divljoj plodnosti njegove mašte, u darežljivosti osjećaja kojima pršte njegove ilustracije”. Podsjetimo i kako je za naslovnicu Urbanova albuma “Mamut” Torjanac nagrađen Porinom.

 

Andersenovu je bajku oslikao i prepričao na sebi svojstven, slojevit način, kako navodi njegov izdavač Mozaik: “Ružno pače” je, tako, ostalo Andersenov klasik, ali je ujedno postalo suvremena posveta i poticaj svakom djetetu, svakom ‘ružnom pačetu’, kojega su vršnjaci odbacili samo zato što je drukčije od njih.

Na jednoj od stranica, dok pače pogrbljeno leži na podu i drži se s obje ruke preko glave, mogu se pročitati komentari trojice vršnjaka koji stoje oko njega, poput “kad je toliko ružan, sigurno je i glup”, a nakon što mu podmetnu nogu, počupaju mu perca, kljucnu ga po glavi, tjeraju ga riječima, “odlazi, ne trebaju nam takvi kao ti”. Pače, pak, odjeveno u hlače s tregerima, razmišlja: “Tukli su me, izgubio sam se i ostao sam jer sam drukčiji i svima ružan”.

 

Torjanac kaže kako je na ideju da radi priču o “Ružnom pačetu” došao njegov urednik Zoran Maljković: “Zainteresirao sam se jer sam želio dodatno naglasiti tu priču o neprihvaćanju, naročito u društvu kakvo je danas, kada se o djeci slabijeg imovinskog stanja govori kao o lidlićima. Izgled ružnog pačeta, zgrbljenost, stopala koja su okrenuta jedno prema drugome, sve ukazuje na to koliko se nesigurno osjeća u svojoj koži. On je izgledom zatvoren, povučen, introvert koji neprestano ponavlja što sam skrivio, povlači se u sebe, ne ulazi u sukobe”. Ukazuje i na sljedeće: “Nigdje u slikovnici ne nazivam ga ružno pače, već samo pače. Jedino na naslovnici piše ružno pače, no to je grafit na zidu koji stoji ispred mog glavnog protagonista”, kaže.

Pačetu se ruga, na samom početku slikovnice, i pijetao koji je u vojničkom odijelu (“ruganje koje preuzimaju djeca uvijek polazi od odraslih”, kaže Torjanac), no majka patka zdušno ga brani. Braća, koja su mu se na početku rugala, kasnije ga brane od dvije patke, sređene i našminkane, s torbicama i narukvicama, koje nigdje ne idu bez svojeg mobitela i snimaju. U načinu na koji su naslikane dvije patke ima i puno finog smisla za humor, mnoštva duhovitih detalja, tipičnog za Torjančeve radove, poznate i od ranije, a kakve možemo primijetiti npr. i na vojničkom pijetlu, koji nadmeno prijeti, no povuče se čim na njega krene majka. Zapravo je, kao i do sada, Torjančev rad mješavina emocija. Pače prisiljeno snalaziti se, naposljetku, postaje labud, i ima osjećaj pripadnosti, no gleda i svoju nekadašnju obitelj, kako dalje kaže: “Pače nije postalo labud samo vanjštinom, nego je puno važnija njegova unutrašnja ljepota, koja se razvila unatoč činjenici da je bio žrtva vršnjačkog nasilja, podsmjeha i poruge. Premda su ga doživljavali kao ‘ružnića’, iznutra je sve vrijeme bio labud.”

 

Tehnika akvarela

Torjanac je već jednom radio ilustraciju prema Andersenovoj priči, no bila je to priča “Skakač” koja i nije previše tipična za ovog autora. Međutim, slikovnica se po temi, kaže Torjanac, najviše naslanja na onu “Kako živi Antuntun” jer je riječ također o priči o drukčijem od drugih, neprihvaćanju različitosti”.

Zagreb, 221116.
Zracna luka Pleso.
Tomislav Torjanac, hrvatski ilustrator i slikar.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / HANZA MEDIA

Tomislav Torjanac

 

Torjanac je rođen i donedavno je živio u Orahovici, gradiću s pet tisuća stanovnika na obroncima Papuka. Grgu Čvarka, junaka jedne od svojih najpopularnijih slikovnica, pokazao je kao mršavog, visokog klinca na selu 1979. “Te sam godine bio sramežljiv sedmogodišnji dječak, a većina mangupa koje sam gledao kao uzor bila je pet, šest godina starija od mene, čime su postali dobra inspiracija za Grgin karakter”, rekao mi je. U ovoj su se slikovnici, podsjetimo, pojavili i milicijski fićo i plakat Jean-Paul Belmonda, zabava u vatrogasnom domu, sve što vraća u sedamdesete.

Torjanac dugo radi sve svoje slikovnice, zato jer ih slika, a potom ih digitalno obradi. Uglavnom su to bila ulja na platnu, koje smo svojedobno imali prilike vidjeti i u Klovićevim dvorima. “Za razliku od prethodnih slikovnica, ovu sam oslikao tehnikom akvarela, jer mislim da nježnija, ‘prozračnija’ tehnika bolje odgovara ozbiljnoj temi namijenjenoj djeci”, otkriva na kraju.

ELIPSO

Izdvajamo