Televizija kao način prenošenja slika na daljinu i televizor kao uređaj za primanje tih slika, nisu nacistički izum. Ali taj režim, jedan od najsotonskijih i najopakijih u ljudskoj povijesti,
| I Luka Ritz i njegovi ubojice u kobnoj su noći slušali isti stari popularni refren. |
Televiziju zbog Hitlera nećemo sotonizirati. Hitler je bio i jedan od najrevnijih graditelja autoputeva, a njemačke mase, između ostalog, osvojio je i proizvodnjom čvrsto, solidno i jeftinog narodnog automobila. Čak ni marka auta koja se upravo tako zove danas više nikoga ne podsjeća na nacizma, baš kao ni jurcanje brzim autocestama u čijoj izgradnji čak i naša zemlja prednjači. Ali, nije stvar u izumu i tehnološkom napretku, nego u načinu na koji se on koristi. Automobil, primjerice, vrlo često osobu koja njime upravlja predstavlja u malog Hitlera spremnog terorizirati i gaziti sve pred sobom i na svjetskim cestama se svake godine dogodi jedan po broju žrtava sasvim ozbiljan genocid.
Ono, pak, što osobito privlači pažnju u nacističkoj programskoj shemi koju su otkrili ruski dokumentaristi jest koncepcija prikazivanja “arijske svakodnevice”. U pronađenim dokumentima navodno se nalazi i sinopsis emisije “Obiteljske kronike: Večer s Hansom i Gelli”. Zvuči jezivo poznato. Uz kult nacije, onako kako su je zamišljali nacisti, išao je i kult smrti pa su zabilježeni i planovi za televizijsko prikazivanje i prenošenje egzekucija zločinaca i državnih neprijatelja. (Taj segment neki su drugi režimi, koji su dočekali razvoj televizije u masovni medij, itekako znali koristiti sve do danas.)
Nacistička eurovozija srećom nije postala stvarnost. Međutim, i bez nacizma, svi smo svjedoci kako je upravo televizija, povezana s drugim medijima, malo po malo postala jedan od promotora ne samo kulta, nego i kulture nasilja i smrti. Zar je doista itko vjerovao da se sve one slike i prizori krajnjih okrutnosti, krvavih zlostavljanja, psiholoških maltretiranja i perverznih ubijanja s malih i velikih ekrana nikada neće početi prenositi i u stvarnost? Tim
| Svi koji postavljaju trendove u društvu moraju napokon preuzeti odgovornost. |
Čovjek je slobodno biće, svako za svoja djela mora snositi odgovornost. Ali, čovjek je i biće koje uči, osobito mladi od starijih. Došlo je definitivno vrijeme da i televizija i mediji općenito i svi koji na bilo koji način kreiraju i javno mišljenje, pokreću trendove i daju intonaciju društvu, prihvate odgovornost i uz nju povezani moralni i etički imperativ. Ubojice Luke Ritza, baš kao i on sam i njegovo društvo, one kobne večeri vraćali su se s koncerta benda koji pjeva: “Ja volim samo sebe i jedinog sebe”. Ta umjetnička dijagnoza postavljena je već prije dvadesetak godina, ali refren se još uvijek ponavlja i još uvijek je popularan i kao društvena dijagnoza sve točniji. Zločinci su cool, mafijaši su cool, novac je jedina vrijednost i nagrada, prema tome svi koji imaju novac su cool, zlatna mladež, miljenici javnosti, “selebritiji”. Samim tim je li poželjnije nekome nešto dati, ili uzeti? Darovati svoje ili tuđe oteti? Pomoći ili ubiti?
Sudske presude, kad jednom do njih dođe, same po sebi neće promijeniti ništa, neće donijeti niti pravdu i utjehu jednima, niti iskupljenje i pokajanje drugima. Besmislena smrt Luke Ritza može dobiti smisao ako otvori barem jedan par očiju, ako nas što više shvati da će nasilje, nepravda, neznanje i mržnja tolerirani na bilo kojem mjestu i u bilo kojem obliku kad tad izaći na cestu i pokosite nove žrtve. I to uvijek smjesta dvije: ubijenog i ubojicu.
Branimir Pofuk
