Kažu kako, u procesu vježbanja i vraćanja u formu svatko prolazi nekoliko faza. U početku je to entuzijazam, nabrijanost i motivacija, koji kulminiraju pojavom prvih rezultata. Tada nastupa nešto poput euforije. Nakon toga slijedi razdoblje stagnacije rezultata (bilo da se radi o pumpanju mišićne mase, stjecanju kondicije ili stanjivanju bokova), pa sukladno tome i motivacija slabi. To je trenutak u kojem mnogi odustaju, no oni koji prežive tu blagu depru izlaze jači nego ikada jer za nagradu dobivaju veći biceps/manju guzu/genijalnu kondiciju.
Veselje zbog muskulfibera
Prema toj teoriji ja sam sada u fazi euforije, što je, dakle, najbolja faza u kojoj ću biti. I odlično je! Na svaki trening odlazim puna volje, stoički podnosim bolove u kvadricepsima dok se spuštam u čučanj, ne okrećem očima kada shvatim da moram napraviti pet, a ne četiri serije trbušnjaka, oduševljena sam kada se dan nakon treninga probudim s muskulfiberom jer to znači da je još mišića u tijelu koji su se ranije prošvercali, pa se tek sad bude iz zimskog sna...
Otkud toliki optimizam? Pa, nakon što sam primijetila da više ne moram uvlačiti trbuh kad nosim usku majicu, odlučila sam se još jednom konzultirati s vagom, deset dana nakon prošlog vaganja. Tada je rezultat bio tri kilograma manje u mjesec dana vježbanja, što me (nakon prvotnog, kratkog razočarenja) oduševilo, no kada je prije dva dana vaga pokazala još kilogram i pol manje, mojoj euforiji nije bilo kraja.
Spremna za svaku krizu
U manje od mjesec i pol vježbanja i pravilne prehrane ukupno sam skinula četiri i pol kilograma. Moja trenerica Marija Andrijašević dijeli moje oduševljenje, zajedno smišljamo odjevne kombinacije za ovo ljeto, a ona usput i vježbe kojima će “napasti” dijelove tijela na kojima još mnogo treba raditi.
No, ono što me jednako veseli, ako ne čak i više od vidljivih rezultata na vagi i u ogledalu, jest moje psihofizičko stanje. Nekako sam puna energije, općenito sam bolje raspoložena i mnogo teže “puknem” pod stresom u privatnim ili poslovnim situacijama. Puna sam energije, pa stvari koje su mi nekada bile tlaka, sada obavljam bez imalo problema.
Zdravi stil života i zdrava prehrana nipošto ne znače da gladujem; samo sam izbacila određene namirnice (među kojima, priznajem, ima i onih koje nikako ne mogu prežaliti) i pomaknula večeru na 6 ili 7 sati poslijepodne. Sve dok nema onih posebnih prigoda o kojima sam pisala zadnji put, na sve se to lako naviknuti.
Jasno mi je da će biti još kriza i da neće kilogrami nestajati ovom brzinom, na to sam se pripremila kako bih razdoblje stagnacije rezultata podnijela sa što manje razočaranja. No dok traje, u ovoj ću euforiji uživati što je moguće više i intenzivnije!
Znate one situacije kad sjednete na kavu s dvoje prijatelja koji, primjerice, u isto vrijeme polažu vozački. Ili spremaju isti ispit na faksu. Ili rade zajedno, a vi nemate ništa zajedničko niti s jednom od tih tema pa se sat vremena dosađujete dok oni raspravljaju kako je najbolje namjestiti retrovizor i kako je šefica tog dana bila posebno nadrkana. Ja sam se ulovila kako očajnički tražim žrtvu kojoj ću opisivati vježbe koje radim za triceps i žaliti se što još uvijek ne mogu napraviti nijedan sklek, uspoređivati jelovnik, okuse proteinskog shakea i recepte za salatu od piletine.
Mala pomoć prijatelja
Nakon nekoliko prijateljskih, diskretnih okretanja očima od osoba kojima sam pokušala opisati patnje po bicepsu, na kraju sam otkrila prijatelja koji prolazi isto što i ja, uz neke preinake programa jer umjesto gubljenja težine želi apolonski torzo do ljeta. I sada, kada imam koga gnjaviti svojim pričama, drugima više ne dosađujem - samo ih izvijestim o pomaku na vagi i dobijem zasluženi “pljesak”.
