Lenka Udovički: Da bi Rade uspio u Hollywoodu, žrtvovala sam vlastitu karijeru

Objavljeno: 18.08.2006

Lenka Udovički hrvatskoj je javnosti poznata kao kućna redateljica Teatra Ulysses, koja je svako ljeto, do ovoga, režirala jednu predstavu na Brijunima. U ovome intervjuu prvi put u hrvatskom tisku opširnije iznosi svoju biografsku priču, govori o svojem suprugu Radi Šerbedžiji, obitelji, karijeri, o bijegu iz Beograda, životu na zapadu i osobito o Americi.

• Kako ste se Rade Šerbedžija i vi upoznali?

- Upoznali smo se 1990. godine u Subotici. Došao je raditi "Kralja Edipa" na tamošnjem festivalu. Tek sam završila akademiju i došla sam raditi manju predstavu. Radila sam s njegovim studentima s novosadske akademije. Jedan dan smo se susreli u tajništvu teatra. Imala sam problema s nekim od njegovih studenata i htjela sam s njime o tome osobno razgovarati. On je imao 43, a ja 23 godine. Mojem ocu i majci to je bio drugi brak, a otac je od majke bio stariji 18 godina. Nije mi bilo nimalo neobično da se kao mlada zaljubim u muškarca koji je 20 godina stariji od mene. Oduvijek su mi se sviđali muškarci koji su stariji od mene, koji imaju više životnog iskustva. Sve je išlo vrlo brzo iako nisam očekivala da će se razviti u ljubavnu vezu. Radu nisam poznavala, ali znate kako je to u kazališnim krugovima - kruže tračevi i svakalve priče. Fascinantno je što su sve ljudi sposobni izmisliti iz zavisti.

• Kazalište je, što se tiče međuljudskih odnosa, najlažljivija i najlicemjernija ustanova koju je smislio zapadni čovjek.

- Teatar je pun taštine i straha, ali doista ga volim.

• No, ubrzo je izbio rat i odjednom ste se našli u dramatičnoj situaciji. Napustili ste rodni grad, vjerojatno zauvijek.

- Nisam željela otići iako sam još kao dijete navikla na putovanja. Majka mi je Bolivijka pa sam odlazila u Boliviju. Voljela sam putovati i kao djevojka sam uvijek skupljala novac za putovanja. Nisam trošila na odjeću, nego na to da još koji dan ostanem negdje na putu. Moje su sestre živjele ili studirale u inozemstvu, no meni odlazak nije bio životni cilj, nego se dogodio igrom slučaja. Sam je odlazak iz Beograda bio povezan sa situacijom u zemlji, s ratom. Rade i ja više nismo mogli ostati u Beogradu, nije bilo poznato samo njegovo lice, nego i njegovi stavovi. Naša prva kći Nina imala je devet dana kad smo 1992. godine ona i ja uhvatile vlak za Skopje. Zračne luke su bile zatvorene, čak i ceste, jer su seljaci organizirali neki prosvjed. Iz Skopja smo otišli u Ljubljanu gdje nas je čekao Rade. Odsjeli smo u nekom hotelčiću, kao beskućnici. Nismo imali od čega živjeti i nismo znali što ćemo poduzeti. No, bilo je to vrijeme kad su milijuni ljudi s Balkana bili u sličnim ili mnogo gorim situacijama. Šest sam godina provela pod balonom materinstva, rodila sam tri djevojčice. Gledajući unatrag, možda je to materinstvo bilo i rezultat instinkta za opstankom. Materinstvo, rat, bijeg, mnogo se faktora skupilo u jednu točku. Mnogo sam toga zaboravila jer tako rade hormoni u trudnoći - brišu sjećanja.

Oduvijek sam voljela djecu. Odrasla sam u velikoj obitelji. Imam četiri rođene sestre te brata i sestru iz tatina prvog braka i mnogo rodbine s majčine strane jer Bolivijci u pravilu imaju mnogo djece. Živjela sam u kući čija su vrata uvijek bila otvorena. Djeca majčinih i očevih prijatelja dolazila su s ruksacima i kod nas je uvijek bilo živo.

• Dakle, najprije ste otišli u Sloveniju. Kako ste Ljubljanu zamijenili Londonom?

- Kada smo se kao obitelj ponovno sastali u Ljubljani, mislili smo da ćemo ondje biti  privremeno, možda koji mjesec, dok ne prođe ljeto. No, situacija je postajala sve gora, vrata su nam se zatvarala. Rade je učio slovenski, počeo glumiti na slovenskom, a ja nisam radila, nego sam bila s bebom. Otišli smo u London na poziv glumca Anthonyja Andrewsa, s kojim je Rade radio nekoliko godina prije film "Hanin svijet". Otišli smo u posjet. U to doba, 1993. godine, sudjelovali smo u antiratnim kampanjama, osobito protiv bombardiranja Sarajeva i Rade je, među ostalima, kontaktirao s Vanessom Redgrave, koju je otprije poznavao. Ona je  u knjizi Slavenke Drakulić čitala o slučaju Mire Furlan i htjela je za nju intervenirati. Tako je doznala i da je Šerbedžija napustio zemlju. Dok smo bili u Londonu, Rade je dobio poziv da radi jednu predstavu u Manchesteru, zatim je Milčo Mančevski snimio film "Prije kiše" s Radom u glavnoj ulozi. Taj je film označio početak Radine međunarodne karijere i otvorio mu mnoga vrata. Ispočetka je u Londonu bilo jako teško. Bilo je dana kada sam brojala pelene i vagala koliko ih mogu promijeniti u danu, četiri ili šest. Jedna je stajala 11 penija.



• Ako niste imali za pelene, onda ste svakako još manje mogli imati za stanarinu, jer su stanarine u Londonu iznimno visoke.

- Dok je Rade glumio u Manchesteru, teatar nas je smjestio u kuću za glumce i druge goste. Ondje je stanovao i Rod Wooden, autor komada, sa svojom djevojkom. Divan čovjek, do danas smo ostali prijatelji. Zatim smo se nakratko vratili u Sloveniju, a onda su nas Vanessa Redgrave i njezin brat Corin pozvali da s njima osnujemo Moving Theater. Radili smo predstavu "Brecht u egzilu" i stanovali smo kod Vanesse Redgrave. Ona je otišla raditi u SAD i ostavila nam je stan da u njemu živimo.

• U to je doba došlo drugo dijete?

- Da, bili smo beskućnici dvije godine. Prvo s jednim djetetom, onda sam zatrudnjela, pa s dvoje djece. Bio je to traumatično razdoblje. Napokon sam se zaposlila u bolivijskoj ambasadi kao kulturni ataše, došli smo do stalnih prihoda i mogli smo dignuti kredit i kupiti stančić. Treće se dijete rodilo u tom stanu. London je jezivo skup i mučili smo se. Živjeti vani, na zapadu, posve je druga priča od one na koju smo se mi bili naviknuli. Kapitalizam je surov sustav i ne postoji neformalna mreža potpore, obitelji i prijatelja, koja u nas još funkcionira, da možeš posuditi, da možeš odgoditi plaćanje. Rade je i ovdje, u Hrvatskoj, imao dvoje djece iz prvog braka kojima je trebalo pomoći te roditelje koji su iz Vinkovaca izbjegli u Beograd. Kada iz današnje perspektive gledam na to vrijeme, čini mi se kao da se sve to događalo nekome drugom. Srećom, uspjeli smo opstati i napredovati. Nevjerojatno je i to što se u najtežim situacijama pojave ljudi koji vam pomognu. Shvatite da vam ne bi pomogli neki ljudi za koje mislite da bi. Stvorili smo obitelj u čudnim vremenima, vremenima velikih obrata i krahova. U vremenima u kojima, kao što Swedenborg kaže, dođe do kristalizacije. S jedne strane, kristalizacije dobra, a s druge zla. Sve postaje radikalnije jasno.

• Dakle, kada ste egzistencijalno odahnuli?

- Kada je Rade dobio ulogu u "Svecu". No, na zapadu je život takav da se čovjek, bez obzira na to ima li ili nema novac, stalno osjeća nesigurnim. Što više zarađuješ, viši su troškovi. Najveći je problem školovanje djece. To je možda najteže i najkompliciranije pitanje. Državne su škole u Engleskoj i osobito u SAD-u gdje danas živimo, sve lošije. Za sada smo u Americi i ne znam koliko ćemo još dugo biti ondje. Najmlađa kći ide u državnu školu. To je osnovna škola koja u SAD-u traje šest godina i te su škole solidne ako su u solidnom kvartu, kakav je naš. Tamošnja srednja škola, dakle nakon 6. razreda, već je druga priča. Na tom se stupnju sustav snažno diferencijalizira. Vrlo je teško naći solidnu državnu srednju školu. 

 Jako mi smeta ovdašnja podjela. Naime, kada ti dijete ide u privatnu školu, ono raste u svijetu koji nije realan. Ondje su djeca roditelja s visokim prihodima. I vi i ja smo išli u razred s djecom najrazličitijeg socijalnog podrijetla. To nas je obogatilo, obogatilo je naš pogled na svijet. Zanimljivih i nezanimljivih ljudi ima u svakom sloju društva, no u Americi se ti slojevi ne preklapaju.

U Kaliforniji ljudi žive potpuno odvojeni jedni od drugih, u posebnim kvartovima, ne susreću se čak ni u javnom prijevozu jer se voze isključivo automobilima. Mislim da to nije zdravo, ali trenutačno nemamo izbora. Najstarija kći ide u privatnu školu, srednja kći je do ove godine bila u državnoj osnovnoj školi, a sada će ići u francuski licej. U SAD-u se djeca razdvajaju već od vrtića, od tada se boriš da ih upišeš ovamo ili onamo. Kada se i upiše, dijete je izloženo velikom pritisku. Neprestano se natječe i neprestano ga testiraju. Kako da skupi dovoljno bodova?

To veoma utječe na dječju psihu. Mi se sjećamo đačkog doba kao vremena druženja, čak i neke solidarnosti, a ovdje se djeca već od prvog razreda osnovne škole usmjeravaju na to da moraju biti bolja od ostalih ako žele napredovati. U prvom je planu skupiti više bodova od ostalih. Ili ćeš potonuti, ili ćeš nekoga gurnuti dolje da sam isplivaš.    

• Govore li vaša djeca španjolski, s obzirom na to da je i španjolski obiteljski jezik?

- Na žalost, ne. Rade me stalno grdi što ih nisam naučila. Stalno kažem, od devetog mjeseca, kada se vratim u Los Angeles, počinjem ih učiti. Sa svojim sestrama i majkom govorim španjolski i u Los Angelesu ima mnogo Hispanoamerikanaca, pa im je i taj jezik ipak nekako u uhu.

• Upisali ste studij kazališne režije na beogradskoj Akademiji dramskih umjetnosti odmah nakon srednje škole. U to doba, 80-ih godina, nije bio običaj da maturantice upisuju takav studij. Nije li to bilo prerano?

- Bio je težak prijemni ispit i noć uoči objave rezultata bila sam sigurna da me neće primiti. Bila sam čak predala dokumente za studij povijesti. Danas mi je ponekad, ne bih rekla žao, ali ima smisla da se na takav studij upisuju ljudi koji su barem dvije godine studirali nešto drugo. Kroz osnovnu i srednju školu kod nas i danas samo primaš i reproduciraš, nesamostalan si. Nadalje, za takav studij treba kontemplacije, životnog iskustva, sposobnosti za sintezu.

• Očito je da niste promašili profesiju, ali čini se da vam je dosad obitelj bila važnija od karijere.

- Životne okolnosti su bile takve. Odlazak, brak, borba za opstanak, djeca. Meni je karijera bila u drugom planu, nešto usputno. U pitanju je bio opstanak obitelji, a više smo šanse za opstanak imali s Radinim filmovima, kroz njegovu karijeru. Teško da bih mogla uzdržavati obitelj svojom karijerom i svojim teatrom.

Osobito zato jer me ne zanima hiperkomercijalni teatar koji u Americi gotovo jedini funkcionira i od kojeg se jedino može živjeti. Odavno sam shvatila da mi je karijera u drugom planu. Rad u teatru mi je važan za ispunjenje kao kreativnom biću, ali se nisam usmjeravala, ulagala energiju, vukla poteze u smislu da gradim karijeru. Bilo mi je važnije da radim u kreativnom okruženju.

Za pravu karijeru čovjek treba mnogo više vremena. Ima dana kada razmišljam o tome što bi se dogodilo da nismo otišli, kako bi izgledao moj život da smo povukli neke druge poteze.

• Postavili ste mizanscenu za Shakespeareovu "Oluju" u novom londonskom Globe Theatreu, vjernoj reprodukciji starog. Kakvo je bilo to iskustvo?

- Bilo je hrabro od Globe Theatrea što me pozvao. Dotad, u devet godina nakon diplome, nisam napravila puno predstava, ali sam stekla životno iskustvo koje je neprocjenjivo. U tom sam smislu osjećala da imam što dati. Režija je, naravno, pitanje zanata, ali ona nije samo to. Ona je i pitanje ima li čovjek što reći i što dati. Mučila me trema, što je prirodno uoči svakog projekta. Mark Rylance, tadašnji voditelj Globe Theatrea, vrlo je intuitivan i zanimljiv čovjek koji se teatrom bavi na ozbiljan način. Prije nego što mi je ponudio režiju, nekoliko smo se puta sastali i razgovarali o teatru, o životu, o različitim stvarima, i on je procijenio da mogu obavljati taj posao. Rad na predstavi je bio vrlo zanimljiv. Za početak, tri smo dana proveli na imanju s kojeg je potkraj 16. stoljeća krenula ekspedicija brodom za koju postoji indicija da je Shakespeare bio njome inspiriran pišući "Oluju".

To imanje ima najstariji kamin u Engleskoj, sobu u koju se ne smije ulaziti jer je pod toliko star da može podnijeti samo lagan hod jedne osobe. Spavali smo u starinskim krevetima. Dakle, bilo je to prilično duboko istraživanje i zanimljivo putovanje. Danas se i u Engleskoj češće prakticira brzinski tip teatra. Raditi takav tekst pun magije, koji vas mami na različita atraktivna vizualna rješenja u prostoru, gdje se predstave igraju kao u Shakespeareovo doba, po danu, bez reflektora, bila je za mene velika škola. Bio je to i moj prvi Shakespeare, pa sam stvarno imala pravo vatreno krštenje. Koncentrirala sam se na čaroliju glumca, njegova tijela, glasa.

• Kakav je život u Los Angelesu?

- Vrlo mi odgovara klima, osobito nakon Londona u kojem nekoliko mjeseci ne vidiš plavo nebo. Kada otvoriš oči, u Kaliforniji je uvijek sunce. Možeš otići do oceana i biti kraj te velike vode, energije. Poznato je da se ovdje ljudi, pa ni glumci, ne druže previše. Rade je okrenut obitelji. Budući da puno radi, izbiva, a kada je ovdje, onda vodimo miran obiteljski život. Imamo krug prijatelja, podjednako Amerikanaca i ljudi iz bivše Jugoslavije. Ovdje smo tri godine. Ispočetka mi je teško padalo što sam napustila London i krug prijatelja koje smo ondje stekli. Nedostajali su mi ovdje i kulturni sadržaji. Teatar u Los Angelesu, na način na koji ja doživljam i shvaćam tu umjetnost, na žalost, ne postoji. Vrlo čudna zajednica ljudi i čudnovat grad. Ove sam godine malo radila na kalifornijskom institutu za umjetnost.

• Što?

- Držala sam radionice na temu grčkog kora. Pozvali su me da sljedeće godine jedan semestar predajem na katedri za režiju i radit ću njihovu glavnu godišnju produkciju sa studentima. U Americi, za teatar koji mene zanima, jedino su fakulteti kreativni otoci, maleni gradići s mladim ljudima koji promatraju svijet na drugačiji način od prevladavajuće većine.
Tomislav Čadež

Broj preporuka: 14

ARHIVA ČLANAKA

Pogledajte nesvakidašanj prizor u kojem je jedna maca pridobila srce jednog konja, a rezultat ovog predivnog prijateljstva je neprestano maženje.

LJUBAVOLOGIJA U PRAKSI

Kako živjeti u ljubavi?

Što ljubav doista jest? Kako je možemo svakodnevno živjeti? Kako odbaciti romantično, idealizirano shvaćanje ljubavi i prigrliti ono što ljubav istinski jest? Kako dopustiti ljubavi da nas osvoji?

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen