ZAGREB - Doista je pitanje što može nagnati čovjeka u osmom desetljeću života da treću godinu zaredom, nakon 15 godina koncertne neaktivnosti, u punoj snazi kruži svijetom i nastupa pred rasprodanim arenama. Razloge za koncertnu hiperaktivnost Leonarda Cohena, a u sklopu koje će u ožujku posjetiti i Zagreb, valja tražiti u spletu životnih okolnosti koje bi mogle bit predloškom za scenarij napetog hollywoodskog blockbustera. Mješavina nestalih milijuna, tantričkog seksa, biblijske izdaje i niza dodatnih bizarnih detalja stavile su kultnog pjesnika u središte gotovo nevjerojatne životne priče.

Kobni razlaz s Kelley Lynch

Nakon četiri desetljeća posvećenog statusa u povijesti pop-glazbe, Cohen se našao pred totalnim bankrotom. Do kobnog razlaza menadžerica Kelley Lynch je vodila Cohenove poslove više od 17 godina. Partnerstvo se završilo njezinim bijegom te sudskim procesom koji je otkrio umjetnikovo nesnalaženje u vlastitim financijama čije je vođenje povjerio dugogodišnjoj prijateljici i poslovnoj partnerici.

Golo preživljavanje nagnalo je legendarnog barda na naporan niz nastupa u poznoj životnoj dobi, kojima kao da se zahvaljuje i oprašta od svojih vjernih sljedbenika. Ili je sve to izgovor za posljednje druženje s jezgrom sljedbenika?

- Nikada ne govorim o svojim ljubavnicama ni o svojim krojačima - u prepoznatljivom tonu na granici ozbiljnosti i ironije rekao je Cohen prije nekoliko godina novinaru Observera. Na život i karijeru legendarnog kanadskog singera/songwritera, pjesnika i književnika ključno su utjecale žene. Iako je napisano nekoliko biografija i snimljeno više filmova koji teže odgonetnuti tajnu “života i djela“ jednog od najutjecajnijih živućih umjetnika popularne kulture, Cohenova nesklonost analiziranju vlastitih ljubavnih veza proistječe iz njegova uvjerenja kako je sve o toj temi napisao u pjesmama i romanima.

Nikad nije ni potvrđeno je li Cohen bio u formalnom braku s losanđeleskom umjetnicom Suzanne Elrod, majkom njegovo dvoje djece, danas 35-godišnjeg Adama i 33-godišnje Lorce, koja je ime dobila po Cohenovu uzoru, pjesniku Federicu Garciji Lorci.

Cohenova je umjetnička veza sa ženama potaknula cijeli niz briljantnih karijera. Nakon asketskog prvog albuma Songs of Leonard Cohen iz davne 1967., na kojem je uz “suhu“ akustičnu gitaru dominirao “mladenački“ bariton, Cohen je na drugoj ploči zaključio da bi bilo glazbeno osvježenje uvesti razigrane ženske prateće vokale kao kontrapunkt svom gotovo narativnom pjevačkom stilu. Kako su godine prolazile, Cohenov je vokal bio sve dublji, gorči i sporiji, da bi naposljetku prešao u šapćući bas.

Jennifer Warners

Uz protok vremena, svoje je učinila i konzumacija svih stimulansa koji su ostavili neizbrisiv trag na njegovim glasnicama. Pametno ukomponirani, anđeoski prateći glasovi dobivali su tako sve značajniji prostor da bi naposljetku preuzeli i cijele Cohenove pjesme.

Suradnja s Cohenom potaknula je niz talentiranih vokalistica na samostalne karijere, a svaka je ostavila pečat na Cohenovu stvaralaštvu. Neke su odlazile i vraćale se, a neke, uz vlastite albume, snimale i kompletne albume isključivo s Cohenovim pjesmama. Komercijalno najuspješnija je Jennifer Warnes, Cohenova vjerna koncertna pratilja iz 70-ih, kristalno čistoga glasa, koja je 1987. pod nazivom Famous Blue Raincoat objavila album Cohenovih standarda. U povodu 20. obljetnice nedavno je imao dopunjeno reizdanje. Jennifer je vlasnica bogatog diskografskog opusa, a njezin posljednji studijski rad The Well je remek-djelo suvremenog američkog ženskog autorskog pop-pisma. Američka pjevačica meksičkog podrijetla Perla Batalla, koje je nedavno objavila sjajan album Cohenovih obrada, nastupala je s Cohenom i njegovim vrhunskim koncertnim “big bandom“ 80-ih i 90-ih godina zajedno s neobuzdanom plavušom Julie Christensen.

Julie Christensen i L. Lunson

Ta nekadašnja članica kultnog losanđeleskog punk banda Flesh Eaters poslije je kao žena osnivača te skupine Chrisa Desjardina sudjelovala i u country/punk formaciji Divine Horseman. Cohen je Christensenovu preoteo legendarnom punk pjesniku i pjevaču. Ona danas snima pomaknutu jazz glazbu dok se Perla drži tradicionalnijeg, no kvalitetnog, suvremenog tex/mex iskaza. Obje su sudjelovale na tribute koncertu posvećenom Cohenu koji je lani i u nas predstavljen kao film “I’m Your Man”. Niz zvijezda, na čelu s U2, tu odaje počast velikome uzoru. I taj film je režirala žena, Cohenova prijateljica Lian Lunson.

Unatoč visokim profesionalnim standardima, granica privatnog i poslovnog u Cohenovu “glazbenom poduzeću“ nikad nije bila potpuna jasna, pa ponovno ostaju nagađanja.

Ni danas u 74. godini života, Cohenov šarm i karizma nisu izblijedjeli. Njegov je glas još dublji i uvjerljiviji, nastup i ophođenje još privlačniji, a odijela još elegantnija.

Cohenova je aktualna poslovno-ljubavna partnerica eterična Anjani Thomas, obrazovana pijanistica i pjevačica havajskog podrijetla, i prije izrazito sklona spiritualno/jazziranim glazbenim stilizacijama. Neki izvori tvrde da su Anjani i Leonard u braku.

Iako se Anjani uz Cohena pojavljuje 1984. kao dio ženskog “zbora“ u himničnome hitu “Hallelujah” (pjesmi s nebrojenim obradama), pa u cameo ulogama i na važnim albumima “drugoga“ dijela Cohenove diskografske karijere, prevratničkom “I’m Your Man” iz 1988. te politički osviještenom i proročanskom The Future iz 1992., ozbiljna suradnja počinje 2004., na zasad posljednjem Cohenovu studijskom albumu Dear Heather.

Na pitanje sa čime je izašla sa snimanja tog vjerojatno najdubljeg rada Cohenove karijere, a što nije posjedovala prigodom ulaska u studio, Anjani odgovara: “Vrlo suh martini... i veliko božansko objavljenje o mojem glasu. Leonard je izmijenio način na koji pjevam. Počelo je na ‘Undertowu’. Pjevala sam dionicu s kojom sam bila tako zadovoljna. Tehnički i emocionalno savršena. A što je on rekao za nju? ‘To je bila sjajna izvedba. Sad budi nasukana žena koja nema što dati. Uništena. Otpjevaj to, ali ne pjevaj.’ Voila. S tih nekoliko riječi, Leonard je ljubazno otpisao moju tehniku. Stajala sam, rastresena i na neobičan način otkvačena od svega što sam znala, i otpjevala to opet. Kad sam čula snimku shvatila sam koliko je u pravu.“

Godine 2006. objavljen je album “Blue Alert“ Anjani Thomas, za koji je Cohen napisao sve stihove i producirao ga. Na tom visokoestetiziranom komadu, Anjani pjeva sve vokale uz povremeni, jedva čujni Cohenov šapat.

Davno prije objave prvog albuma, ranih 50-ih godina 20. stoljeća, Cohen je u rodnome Montrealu uz svoje mentore - danas klasike kanadske poezije - Louisa Dudeka, Irvinga Laytona i F. R. Scotta predvodio tzv. montrealsku pjesničku školu.

Dio tog osviještenog kruga, koji je superiorniji razvikanim njujorškim pjesnicima tzv. beat generacije, bila je i Cohenova srednjoškolska prijateljica Nancy Bacal.

“Leonard je stvarno volio žene iako ljubav nije prava riječ“, rekla je kasnije. “Mislio je kako imaju snagu i ljepotu za koje mnoge nisu ni znale da ih imaju, biti s njim značilo je upoznati vlastitu žensku snagu.“ Komentirajući jednu od njegovih najpoznatijih veza, s Marianne, Nancy je ustvrdila da “premda je bio s Marianne, nikad nije pripadao isključivo nekome.“

Od Marianne do Suzanne

Prelijepu Norvežanku Marianne Ihlen, nekadašnji model iz Osla, Cohen je upoznao na grčkom otoku Hidra. Tamo je 1960. za 1500 dolara kupio kuću, iskoristivši novac koji mu je ostavila preminula baka, i tu se vraćao i desetljećima poslije. Legenda kaže kako je Cohen preoteo Marianne norveškom romanopiscu Axelu Jensenu. Istina je da je Jensen otišao s Hidre s nekom američkom slikaricom, a Marianne i njezin sin uselili su se u Cohenovu kuću.

U odličnoj biografskoj studiji “Raznoliki stavovi“, prošle godine objavljenoj i u hrvatskoj verziji, Cohenov “poluslužbeni“ biograf, profesor književnosti Ira B. Nadel, kaže da je Cohen bio opsjednut s Marianne. “Ona je donijela red u njegov život i poticala njegovu kreativnost. Postala mu je muza i majka, raspirivala njegov kreativni nagon i njegovala njegovu potisnutu želju za sigurnošću, domom i svrhom.“ Ipak, nakon nekoliko godina veza s Marianne ga je počela “iscrpljivati i uništavati, što je obrazac koji se ponavlja u njegovim vezama“.

Razloge raspada te veze sažela je “So Long Marianne” (Zbogom, Marianne), jedna od najslavnijih pjesama njegove “rane“ faze. Stihovi sve govore: “Znaš da volim živjeti s tobom/ali zbog tebe toliko toga zaboravljam/Zaboravljam moliti za anđele/A onda anđeli zaborave moliti za nas. - A sad mi treba tvoja skrivena ljubav/Hladan sam poput novog žileta/Otišla si kad sam rekao da sam znatiželjan/Nikada nisam tvrdio da sam hrabar.“

Mediteranski ugođaj Hidre kombinirao je 60-ih godina s gradskim životom u Montrealu. Sredinom tog desetljeća u svome je rodnom gradu upoznao Suzanne Verdal, plesačicu koja će inspirirati dvije pjesme, “Suzanne nosi kožni kaput“ i drugu, daleko poznatiju, jednostavna naziva “Suzanne“, koja će se naći na njegovu prvijencu 1968. i postati jedna od najpoznatijih pjesama u povijesti pop-glazbe.

Iako je bila udana za kipara Armanda Vaillancourta, Suzanne je s Cohenom satima ispijala čaj u svojoj mansardi pokraj rijeke St. Lawrence. Cohen nikada nije priznao da su bili ljubavnici, tvrdeći kako je bila riječ o “kratkom trenutku čarolije“. Sama pjesma najbolje ocrtava dubinu te veze, koja - i ako je bila kratka i platonska - sadrži svevremensku i univerzalnu ljubavnu poruku.

Janis Joplin i Joan Baez

Oprečna toj poetici je pjesma “Chelsea Hotel No 2“ u kojoj Cohen opisuje prvi susret i kratkotrajnu vezu sa slavnom Janis Joplin. U tom zloglasnom prebivalištu glazbene i književne underground scene u usponu, uz umjetničku je cvjetala i kultura droge. Posebno su zanimljive Cohenove koncertne najave te pjesme koje je godinama mutirao. Poanta je u tome kako Cohen u liftu pita Janis “Tražiš nekoga?“ “Da“, ona odgovara. “Tražim Krisa Kristoffersona.“ “Mala damo - imate sreće. Ja sam Kris Kristofferson“, rekao je Cohen koji je bio znatno niži od poznatog pjevača i glumca, što prema toj verziji nije bilo bitno u vremenima kada je bilo “uobičajeno da se žene nude Cohenu u dizalu“.

U tom kultnom njujorškom hotelu prijateljevao je i s Joan Baez s kojom je vodio duge političke rasprave i koja je bila jako angažirana i realna te nije prihvaćala “nadrealnost“ posljednjeg stiha pjesme “Suzanne“ u kojem autor kaže: “I znaš da joj možeš vjerovati/Jer dodirnula je tvoje savršeno tijelo svojim umom“. Smatrajući to nestvarnim, Baez je izvodeći pjesmu mijenjala taj stih da bi je točno otpjevala tek 1975. na montrealskom zajedničkom nastupu s Bobom Dylanom. U drugoj polovici 60-ih Cohenu se u Chelsea hotelu pridružuju Marianne i njezin sin Axel, no grčka romantika nije imala šanse za preživljavanje u njujorškoj svakodnevici.

La Dom je bio prestižni klub, okupljalište njujorške avangardne scene, koju je, kao i klub, vodio Andy Warhol. Cohena je zaslijepila visoka, ekscentrična plavuša koja je pjevala dubokim, monotonim glasom s njemačkim akcentom. Bila je to Nico. Kao ikona te blazirane scene, Nico je po Warholovoj direktivi postala pridružena članica kultnog Velvet Undergrounda na njihovu istoimenom prvijencu (popularna “Banana“), albumu koji je presudno utjecao na modernu glazbu.

Judy Collins i Joni Mitchell

Cohena je njezina “arijevska ljepota“ oborila s nogu pa je izjavio da je riječ o najljepšoj ženi koju je dotad vidio. Iako mu je Nico dala do znanja kako između njih neće biti ništa jer više voli mlađe muškarce, Cohen je bio ludo zaljubljen i toliko uporan da ju je danima pratio po gradu. I u godinama koje slijede Cohen je u raznim situacijama pokušavao osvojiti kultnu njemačku kantautoricu “ledena glasa“. U spomenutoj biografiji Cohen se prisjeća koliko ga je potresla njezina ovisnost o drogama od koje je 1988. umrla na Ibizi.

I Cohenove menadžerice su uglavnom bile žene. Jedna od prvih, Mary Martin, ga je u jesen 1966. upoznala s Judy Collins. Tada cijenjena i uspješna pop/folk pjevačica je - u doba kada je Cohen bio “samo“ pisac i još nije snimao albume - uvrstila njegovu “Suzanne” na svoj albumu In My Life (1966.), da bi sljedeće godine na albumu Wildflower otpjevala čak tri Cohenove stvari. To je Cohenu priskrbilo diskografski ugovor i potaknula javni interes za njega.

“Bio je savršena kanadska kulturna roba: rječit, seksi i živio je izvan zemlje“, tvrdi biograf Nadel. U to je doba i Bob Dylan izjavio kako je Cohen jedan od ljudi u čiju mu kožu ne bi smetalo ući, na što mu je Cohen uzvratio nazvavši ga “najsofisticiranijim pjevačem generacije“. Raskoš, opseg i asimilacija cijele povijesti u glazbu Cohenova je neprestana fascinacija, a uz Dylana ga vezuju i dva nepresušna vrela inspiracije: Biblija i Hank Williams. Manje skloni obojici autora tvrdili su kako je na ljestvici otuđenja Cohen između dva druga “pjesnika pesimizma“ - Schopenhauera i Dylana. Činjenica je kako su upravo Cohen i Dylan jedini iz svoje generacije još na sceni i danas isporučuju najzrelija djela.

Godine 1967. Cohen ulazi u vezu s glasovitom zemljakinjom Joni Mitchell, jednom od rijetkih autorica i izvođačica tog doba čija je reputacija do danas u neprestanoj uzlaznoj liniji. Mitchell je već tada pravilno locirala snagu Cohenova djela, ustvrdivši kako je riječ o autoru koji postavlja nove standarde pisanja pjesama te neprestano stremi novim, višim glazbenim sferama.

S reputacijom glasnogovornika nove kontrakulture, Cohen je hrabro krenuo u istraživanje raznih “seksualnih, duhovnih i farmaceutskih puteva“, što ga je nakratko odvelo i do scijentologije, dobrim dijelom i stoga što je čuo da je to “dobro mjesto za upoznavanje žena“.

Rebecca De Mornay - kratko

Tako je sreo izravnu i dominantnu Suzanne Elrod, kasnije majku njihove djece, koja je bila suprotnost “kućnom i zaštitničkom“ karakteru Marianne Ihlen. S tamnoputom i senzualnom Suzanne, Cohen će provesti više od desetljeća, a njezin će utjecaj na njegov život biti golem. Jedan dugogodišnji prijatelj iz Grčke rekao je kako je u njoj Cohen našao osobu jednaku sebi, s kojom će se naći na “jednakoj razini intenziteta“. Pun trzavica, njihov će odnos postati istinski problematičan nakon rođenja sina Adama 1973., a prilično neugodne razmirice vezane uz diobu imovine traju sve do sredine osamdesetih.

Kao i u prijašnjim neugodnim trenucima , Cohen seksualnost mijenja za duhovnost obaraćajući se japanskom učitelju zena, Joshuu Sasakiju Roshiju. Ostavši usko povezan s Rinzai budizmom, Cohen zaključuje da nakon promocije albuma /manifesta “The Future” 1994. (sugestivna anticipacija političkog, socijalnog i moralnog rasula) treba otići u Mount Baldy, zen centar na obroncima pokraj Los Angelesa. Neposredno pred “zaređenje“ Cohen prekida “visokoprofilnu“ kratku vezu sa slavnom kalifornijskom glumicom Rebeccom De Mornay. Pod redovničkim imenom Jikhan (Tihi) Cohen tamo ostaje do kraja 90-ih. Njegova predanost zenu te prijateljstvo s Roshijem, kojemu je bio neka vrsta osobnog tajnika i s kojim je putovao diljem svijeta, nikada nije potisnula judaizam. Nakon povratka iz izolacije kalifornijskih planina, Cohen obnavlja poslovnu vezu s cijenjenom producenticom, autoricom i pjevačicom Sharon Robinson koja je i glavna kreativna snaga njegova desetog albuma “Ten New Songs”, objavljenog 2001. godine.

Neprestano naglašavajući svoje židovstvo, u knjigama, pjesmama ili intervjuima, Cohen nedostatkom meditativne dimenzije židovstva opravdava posvećenje zenu, a zanimanje hollywoodskih novinara za svoje “obraćenje“ dokida glasovitim “priopćenjem za javnost“ u kojemu, uz ostalo, piše: “Moji bi se roditelji, pokoj im duši, uznemirili kad bi vidjeli da me novinar opisuje kao budista. Ja sam Židov. Već sam neko vrijeme pod dojmom neodgonetljivih besjeda starog budističkog redovnika. Nedavno mi je rekao: Cohene, znam te 23 godine i nikad ti nisam htio dati svoju religiju. Samo ti nadolijevam sake...“

Dominique Isserman

Pariška modna fotografkinja Dominique Isserman je bila važan dio Cohenova života. Imali su dugu i zrelu vezu, a njezina je discipliniranost pobudila u iscrpljenom umjetniku novu kreativnu energiju. Bilo je to doba blage stagnacije njegove karijere, početkom 80-ih, kada se nakon prvotne faze 70-ih pozicionirao kao ultimativni “pjesnik pesimizma“. Izvršio je presudan utjecaj na cjelokupni svjetonazor postpunkerske underground scene 80-ih na čelu s Nickom Caveom i sličnim autorima. To je tek bio zalet za drugi, zreliji dio karijere u kojem se potvrdio kao vrhovni propovjednik “egzistencijalističkog romanticizma“ te jedan od najznačajnijih umjetnika našeg doba. Isserman je tu odigrala važnu ulogu, a obostrana je predanost poslu rezultirala suradnjom na novom Cohenovu vizualnom identitetu. Set reklamnih fotografija predstavio je zrelog i još više “cool“ Cohena. Isserman je režirala i dva spota “First We Take Manhattan“ te “Dance Me to the End of Love“, pjesme koja označava njegov “povratak ljubavi iz mržnje, iz prekida sa Suzanne novoj radosti s Dominique“.

Ti spotovi promoviraju novi kredo Leonarda Cohena, kantautora izvanvremenske mudrosti u savršeno skrojenim odijelima, samoironičnog pjesnika koji dobro poznaje i “krvavi vrh Kalvarije i ugodne plaže Malibua“. I nakon prekida ljubavne veze Dominique i on su prijatelji, a njezin značaj u njegovu životu obilježen je posvetom na album “I’m Your Man“ koja kaže: “Sve ove pjesme su za tebe D. I.“ Upućeniji se “koenolozi“ slažu kako je Isserman odigrala ključnu ulogu u Cohenovu “oporavku od depresije, preusmjeravanju njegove karijere i obnovi duhovnog života“.

Još kao 16-ogodišnjak Cohen je naveo želju za ženama kao razlog bavljenja poezijom: “Želio sam ih, a nisam mogao imati. (...) Pisao sam poruke ženama da ih pridobijem. One su ih pokazivale okolo i ljudi su to počeli nazivati poezijom. Kada ne bi upalilo sa ženama, obratio bih se Bogu.“ U filmskom intervjuu 1980. priznao je kako je opsjednut ženama otkako zna za sebe. Kada se proslavio, opsesija je postala uzajamna.

Boem i nomad po izboru

U prvom razdoblju karijere bio je često i besramno izravan sa ženama. Novinarkama je govorio da se svuku ili barem ogole grudi tijekom intervjua. Jedan od njegovih albuma i nosi naziv “Death of a Ladies Man” (Kavalirova smrt), objavljen 1977. u suradnji s genijalnim, ali suludim i problematičnim producentom Philom Spectorom. Mladenački je cinizam i buntovničku izravnost s godinama zamijenila istančana elegancija u ophođenju, mudrost, duhovitost i blagost.

Enigmatični je stanar virtualnog “tornja pjesme“ napustio sve koje je volio. “Čemu se divim u zoru, prezirem u sumrak. Prvo sam nezasitan, pa okrećem leđa“, rekao je. Prema biografu Iri Nadelu upravo su mu raspadi ljubavnih veza osigurali kontinuitet njegove estetike. On zaključuje i da je ključ Cohenove privlačnosti poetika preživljavanja koju ovom turnejom svjedoči i u praksi. Boem iz dobrostojeće građanske obitelji proveo je život lutajući svijetom pa ga tako privodi i kraju. (Sven Semenčić)