Leonard Cohen oduvijek je bio star, kaže jedna od najučestalijih šala na račun kantautora rođenog 21. rujna 1934. u Montrealu, no ta šala zapravo je i jedna od najtočnijih konstatacija njegove osebujne i dugogodišnje karijere.

Naime, u uredima Columbije kultni “lovac na talente” John Hammond, iako je ranije otkrio i u tu diskografsku kuću doveo Counta Basieja, Billie Holiday, Bennyja Goodmana, Petea Seegera, Arethu Franklin i Boba Dylana, nije izazvao oduševljenje odlukom da potpiše ugovor s montrealskim pjesnikom koji je u “ljeto ljubavi” 1967., uoči 33. rođendana, postao najstariji debitant dekade čiji su glazbeni heroji odreda bili sumnjičavi prema svakome tko je navršio tridesetu.

Početnik u 33. godini

Da se Cohen kao pjevač pojavio u vrijeme uspona Elvisa do trona kralja rocka bilo bi razumljivo, no sina poznatog montrealskog šnajdera, koji je trebao naslijediti očev uhodani butik s prvoklasnim odijelima, rock’n’roll nije zakačio gotovo ni koliko je crno pod noktom.

Njegov izbor u osvit rock’n’roll revolucije bili su stihovi Lorce, flamenco, škotske balade, folk-poetika Woodyja Guthrieja i blues Leadbellyja, a potom beat-pjesništvo i country Hanka Williamsa.

Kad je godinu dana mlađi Elvis objavio svoj prvi album, Cohen je izdao prvu zbirku pjesama “Let Us Compare Mythologies”, no faca je na književnoj sceni ubrzo postao Kerouac s lutalačkim romanom “Na cesti”. Leonard je ostao autsajder na sceni beatnika, baš kao što će koju godinu kasnije biti autsajder na folk-rock sceni koju je početkom 60-ih naglavačke okrenuo sedam godina mlađi Dylan.

U to vrijeme Cohen je objavio hvaljenu zbirku pjesama “The Spice-Box Of Earth” (1961.) i roman “The Favourite Game” (1963.), odselio se na grčki otok Hydra i prepustio mediteranskoj siesti koja je u to vrijeme stajala mnogo manje. Hvaljenom, ali komercijalno neuspješnom pjesniku i piscu financijski je bilo isplativije živjeti u Grčkoj nego u Montrealu, New Yorku ili Londonu.

Na Hydri, gdje je za 1500 dolara iz bakine ostavštine kupio kuću, upoznao je norvešku ljepoticu Marianne Ihlen koja se sa svojim sinčićem uselila k Leonardu.

Marianne je postala njegova muza, posvećena joj je glasovita “So Long, Marianne”, no nemir pogonjen amfetaminima - čudan izbor narkotika za život na opuštenoj Hydri - Leonarda usred “raketne krize” odvodi na Kubu, a u Montrealu sredinom 60-ih upoznaje plesačicu Suzanne Verdal kojoj će uskoro posvetiti jednako kultnu “Suzanne”.

Veza je možda bila “kratka i platonska”, ali pjesma je bila duboka i “univerzalna”.

Zapravo, na pjevanje ga je indirektno potaknuo Dylan, a potom i saznanje da bi uglazbljivanjem i pjevanjem pjesama koje ionako piše mogao ipak pristojnije živjeti nego od prodaje ukoričenih zbirki pjesama i romana. Nastupio je zato na nekoliko folk-festivala, uključujući i glasoviti Newport na kojem je 1965. Dylan “izazvao skandal” elektrificirnim nastupom, počeo se muvati po New Yorku, gdje ga je fascinirala Nico (Andy Warhol tvrdio je kako je baš njegova muza inspirirala Cohenov pjevački stil), a kad ga je zapazio John Hammond, dobio je šansu objaviti debi album “Songs Of Leonard Cohen” (1967.).

Stihovi o seksu za dame

Miljenik dama sklonih stihovima o ljubavi i seksu, tajanstveni montrealski pjesnik baršunasta baritona, odjeven u sako od tvida, Cohen je više sličio mladom profesoru književnosti nego rock-zvijezdi. Ipak, ubrzo je postao kultni rock-pjesnik studenata s konca 60-ih, posebice britanskih.

U Europi su ga otpočetka glazbene karijere više cijenili nego u Americi, a i većina njegovih najvećih koncerata uprizorena je na britanskom tlu - od kraja 60-ih i nastupa pred zoru na kaotičnom Isle of Wight festivalu, na kojem je agresivna publika izviždala sve, čak i Hendrixa, a tihom čovjeku iz Montreala jela iz ruke, pa do relativno nedavnih koncerata u londonskoj O2 Areni i na Glastonburyju pred više od 90.000 ljudi.

Sentiment Europljana kao da se više prepoznao u pjesmama toga montrealskog Židova koji je godinama bolovao od kronične depresije. Amerikancima je valjda bio prehermetičan, preintelektualan i atipičan za rock-zvijezdu. Naravno, i na američkom tlu dosegnuo je status barda, no njegova glazba oduvijek je zvučala više europski nego američki, čak i kad je snimao u Nashvilleu, opijen tragikom country pjesama kakve će u to vrijeme relektirati srodan mu kantautor Townes Van Zandt. Iz njegovih pjesama o složenim odnosima muškaraca i žena poput lave kuljaju ljubav i mržnja, nježnost i bijes, ushićenje i razočaranje, grijeh i oprost, erotičnost i nasilnost, radost i tuga, a u kasnijim godinama ljubavnim motivima pridodat će politiku, rat, religiju te često biti ciničan, ironičan, briljantno inteligentan i crnohumoran.

Fanatični fanovi i mrzitelji

Uvijek je pisao sporo, neke od pjesama čak i po dvije godine, a u 43 godine diskografske karijere objavio je samo 11 studijskih albuma. Većina ih je vrlo cijenjena, no bilo je i podbačaja. Ipak, gotovo sa svakog iznjedrio je jednu ili više antologijskih pjesama kojima je mnogim drugim pjesnicima ostao gotovo nedostižan uzor. Naravno, protivnika njegove pjesničke i pjevačke stilistike ima barem onoliko koliko i poklonika, baš kao i u slučaju Dylana.

Dok jedni “režu žile” na njegove pjesme, oni drugi ne ukopčavaju se tako lako u njegov emocionalni ili glazbeni sklop, povremeno blizak francuskoj šansoni. Ipak, fraza “glazbenik glazbenika”, u njegovu slučaju “pjesnik pjesnika”, vrlo je primjerena Cohenu. Bono i The Edge u dokumentarcu “I’m Your Man” nazvali su ga “našim Keatsom, Shelleyjem i Byronom”, naglašavajući njegov “biblijski” značaj.

Cohen je, pak, priznao da je poeziju počeo pisati “pokušavajući zainteresirati djevojke za moj način razmišljanja”. Njegove muze, od spomenutih Marianne i Suzanne preko Joni Mitchell, flertovanja s Janis Joplin u Chelsea Hotelu, Suzanne Elrod s kojom ima sina Adama (1972.) i kćer Lorcu (1974.) do glumice Rebecce De Mornay i četvrt stoljeća mlađe pjevačice Anjani Thomas s kojom je danas u romantičnoj vezi, bile su brojne, a tko zna koliko je još (neosvojenih) ženskih srdaca krvarilo diljem svijeta uz njegove pjesme i čašu crnog vina.

“Ladies’ Man”, kavalir i miljenik žena, “nadimak” je koji mu i danas, unatoč poodmaklim godinama, sjajno pristaje, baš poput odijela i šešira u kojima izgleda poput “božjeg najomiljenijeg mafijaša”.

Davno je bilo kad se predao zen budizmu, a nakon “manifesta”, albuma “The Future” sredinom 90-ih odlazi živjeti u budistički samostan na Mount Baldyju ponad Los Angelesa s kojeg se vraća “na cestu” kad je otkrio da ga je njegova menadžerica i prijateljica Kelley Linch u 17 godina suradnje, mic po mic, olakšala za pet milijuna dolara, ostavivši mu na bankovnom kontu samo 150.000 dolara.

Dolazak u Zagreb, odgođen nakon problema s kralježnicom početkom godine, posljedica je upravo te pljačke zbog koje se morao vratiti turnejama nakon petnaest godina izbivanja da bi osigurao “mirovinski plan”.

Što stariji, to bolji

Danas je jedan od najstarijih aktivnih izvođača pop-rock glazbe spram kojih se čak i Stonesi i Dylan doimaju poput klinaca. Na briljantnom live albumu, snimljenom 2008. u londonskoj O2 Areni, zezao se kako je posljednji put nastupio u Londonu kad mu je bilo šezdeset, kad je bio tek “mladić s ludim snom”.

U tome je donekle sličan godinu dana starijem Willieju Nelsonu čija je sumanuta koncertna i diskografska aktivnost, među ostalim, posljedica dugogodišnjeg neplaćanja poreza. Unatoč starosti, na toj je turneji, koja je nedavno nastavljena, Cohen publiku osvajao duhovitim i ležernim konferansama, a autoritativnim i još dubljim, dramatičnim glasom iznova je zavladao antologijskim pjesmama u fino podmazanim aranžmanima i toplim, organskim izvedbama devetočlanoga benda.

Godine koje su prohujale kao da su ga učinile još uvjerljivijim pa danas doista zvuči onako kako je valjda oduvijek i želio - poput dragoga Boga.