NOVI POČETAK

MLADA OBITELJ IZ ZAGREBA URBANI STRES ZAMIJENILA IDILOM U PRIRODI 'Dali smo otkaz, pobjegli s djecom na selo i sada živimo od svojeg vrta!'

U Zagrebu sam ustajala u šest, razvozila djecu, pa juriš, na poslu točno u osam-nula-nula, prekovremeni su bili konstanta, gablec za stolom, uz tastaturu, poslijepodne trčiš s djecom u park, da udahnu zraka, stojiš u redu za ljuljačku, ugaziš na pseći drek i već je mrak, a sutra isti takav, novi dan. Život je bio stalna strka i frka. E, sad ja gospodarim svojim vremenom.” Martina Uzelac grije dlanove o šalicu čaja od stolisnika. Pogled joj bježi kroz prozor, kotrlja se do ogoljelih grana susjedovih šljiva. Dvije je godine kako su doselili iz Zagreba.

Radili u medijima

Imala je 18 kad se iz Križa, mjesta od samo 3000 stanovnika, odselila 40 km dalje, u Zagreb, na studij. Vratila se pod roditeljski krov sa 38, s mužem, dečkom s asfalta, dvoje djece, diplomom i kreditom za stan. Vani je, javljaju na radiju, broj minusa Celzijevih koji zvuči prijeteći, a mi ćemo do njihova permakulturnog vrta s kojeg plodove dostavljaju klijentima po Zagrebu. Oboje su dvadesetak godina radili u medijima, Uzelac je bila urednica i novinarka na portalu, Igor Popović producent na radiju. “Kad smo dobili drugo dijete, počeli smo intenzivno smišljati kako se maknuti, u medijima je drastično pala cijena rada, maštali smo o svojem vrtu i životu od naših ruku.”

Robovski način života

Novinarski posao na portalima sveo se na ured, cijeli dan sjediš i buljiš u ekran”, govori Martina pokazujući nam vrt, oko pola hektara veliku roditeljsku njivu što je godinama stajala neobrađena. “Bila sam se uvjerila da moram crnčiti u Zagrebu, jer, eto, imam obitelj, kredit, malu djecu. Najgore je što se uvjeriš da moraš raditi puno više da bi othranio djecu koju jedva da vidiš.” Igor dometne: “Koliko god da radio, tamo nemaš slobodnog vremena i zapravo životariš”. “Zaključila sam da ne mogu više tim robovskim, robotskim životom, s bolovima u kičmi od stresa. Zagreb su napustili jednog tjeskobnog siječnja. Stan dali u najam. Kći je prvo polugodište završila u Španskom, drugo su je upisali u ovdašnju lokalnu školu. Prvo polugodište sedmogodišnjakinja je bila u školi od 8 do četiri, u tzv. produženom boravku, drugo polugodište u podne je stizala doma, čekao ju je ručak, vrt i igre na svježem zraku, na vrtu, pokraj mame i tate koji nisu više bili dostupni tek u večernjim satima.

Biznis bez kapitala

“Prije četiri godine nismo znali prepoznati matičnjak, sad imamo vrt s više od 250 biljaka i prodajemo ono što sami sadimo”, Igor će dok pobire čičoku. Nemaju plastenike, ali i tog jutra, makar je bilo -9, na vrtu je živ češnjak, mlada salata, matovilac, rikola, jer su to uzdignute gredice pokrivene zimskim agrotekstilom.

“Nismo imali nikakav početni kapital, jedino uloženo je naš trud i vrijeme. Ljudi briju da trebaš imati puno novca ne bi li nešto počeo, zaboravljaju da je zemlja kapital koji mnogi u Hrvatskoj imaju.” Trogodišnjak Erik spontano ubire i jede mladu blitvu. “Sve radimo sami, uzgajamo i dostavljamo na kućni prag klijentima po Zagrebu. Pokrenuli smo web stranicu, www.organskivrt.com i prijateljima tjedno slatli ponude na mail, pisali ‘evo to sad radimo, probajte naše proizvode’ i tako je krenulo... Većina naših proizvoda nisu skuplji od onih u supermarketima, a nudimo organsku hranu.

“Nakon našeg iskustva iznenađuje me kako neki Slavonac, recimo upravo svršeni inženjer agronomije, odluči otići u inozemstvo i tamo crnčiti, a oko kuće u Slavoniji stoji par hektara zemlje”, govori Igor, gradsko dijete kojeg je žena “jedva dovukla na to selo”.

Kod permakulture nema kopanja i plijevljenja

Permakulturom možeš uzgojiti hranu koja nije skupa jer te priroda gotovo pa sama daruje, nema tu oranja, kopanja, plijevljenja, priča Martina. Krenuli su s dvije uzdignute gredice, malo salate, pokojom kupusnjačom, piknuli par trajnica, bobičasto voće, kupine, maline, pa.. dodali raštiku, špinat, sve zeleno lisnato.

Tagovi

Izdvajamo