Njujorška MoMA, najpoznatiji muzej suvremene umjetnosti na svijetu, unajmio je hrvatsku dizajnericu Lanu Cavar da bude urednica knjige o modnoj izložbi desetljeća, “Items: Is Fashion Modern” koja se ondje otvara 1. listopada. Ideja je već unaprijed izazvala mnoge reakcije medija, od The New York Timesa do Voguea, ali i polemike.
Riječ je, naime, o prvoj izložbi o modi u ovoj instituciji još od 1944. godine, a moda je predstavljena kroz 111 pojmova važnih za njezinu povijest. Ilustrira je 350 predmeta: od levisica preko hoodica, obične bijele majice, košulje kojoj se ne zakopčava gornji gumb, Speedo kupaćih gaćica, steznika Spanx, torbe Birkin, kockaste marame kakvu je nosio Arafat, odijela Le Smoking YSL-a, traperica Levis 501, klompi, cipela s platformama, male crne haljine i drugih kultnih modnih predmeta.
Posljednju je izložbu ovog tipa prije 73 godine radio Bernard Rudofsky, a ta je izložba, kao i ova danas, tumači New York Times, “izazvala niz pitanja - moda, iako igra važnu ulogu u našim životima, izmiče jednostavnoj interpretaciji”. Ističu kako je izložba “ambiciozna i dobrodošla”, a slično misle i u Vogueu. “Kustosica Paola Antonelli i njezin tim imaju jedinstven pristup modi, tumače širu ulogu koju igra u našim životima, kroz rad, marketing, religiju, tehnologiju, estetiku i politiku”. Eseji su, piše dalje u Vogueu, “bogato ilustrirani mješavinom arhivskih fotografija, modne fotografije, isječcima iz filmova i dokumentaraca”.
Upravo je za potonje zaslužna Lana Cavar.
Svoje mjesto u postavu našla je i obična bijela majica
Još jedna Hrvatica
“Knjiga je organizirana abecednim redom, nema hijerarhije između pojedinih komada odjeće, odjeća koju potpisuje Rei Kawakubo, modna dizajnerica koja stoji iza brenda COMME des GARÇONS, ravnopravna je ‘starkama’ u knjizi su tretirani jednako”, govori Lana Cavar.
Iz MoMA-e su je na suradnju pozvali zajedno s kolegicom, američkom dizajnericom Natashom Chandani, a neke od ilustracija u knjizi radila je na njihov poziv još jedna hrvatska dizajnerica, Narcisa Vukojević. Lana Cavar upravo se vratila iz Ljubljane gdje je održala predavanje uz Johnatana Barnbrooka, dizajnera iz Velike Britanije, inače autora naslovnice posljednjeg albuma Davida Bowieja “Blackstar”.
Posljednje dvije godine zadužena je za vizualni identitet zagrebačkog HNK. Oblikovala je i vizualni identitet hotela Adriatic u Rovinju. Dobila je i mnoge nagrade struke. Prije svega toga radila je kao art direktorica u njujorškim branding agencijama, npr. Mother, Wolff Olins i sl., na projektima kao što su rebranding luksuznog hotela St. Regis ili grafička rješenja za dućane Nokia. “To je bilo sjajno iskustvo, ali i dvanaest sati rada dnevno”, rekla mi je u prošlom intervju. Zadnji smo put, naime, razgovarale kada je napisala knjigu “Thanks for the View Mr. Mies” s Natashom Chandani i Danielle Aubert, o ljudima koji žive u kućama koje je projektirao glasoviti američki arhitekt Mies van der Rohe u Detroitu, što je također izazvalo interes međunarodne štampe, od New York Timesa pa nadalje.
Moda je život
Pa, iako je u Detroitu već radila dizajn monografije uz izložbu modne dizajnerice Rei Kawakubo, upravo je knjiga, kaže mi, “Thanks for the View Mr. Mies” presudila da ih pozovu u jedan od najvažnijih svjetskih muzeja: “Perspektiva kojom se bave na izložbi o povijesti mode u MoMA-i jest da je pokušavaju smjestiti u život, odnosno pokazati kako se moda uklopila u život, a ne uzeti je kao čisto apstraktnu temu, promatrati je isključivo s kunsthistoričarskog aspekta”. Naime, njihov je projekt o Mies van der Roheu istraživao kako ljudi uistinu žive, na konkretnim primjerima i iskustvima stanovnika iz prve ruke: “Vjerujem da je paralela autorima izložbe bila zanimljiva”.
Na početku je, kaže, mislila da će im trebati nekoliko mjeseci, no ispostavilo se da su knjigu radile punih godinu dana, doslovce svaki dan: “Riječ je o ogromnom sustavu, a proces je vrlo kompliciran”.
Dajte im još
Na čelu je kustoskog tima Paola Antonelli, viša kustosica Odjela za dizajn i arhitekturu ove muzejske institucije. Antonelli je posljednjih dana dala mnoštvo intervjua, u kojima je, među ostalim, izjavljivala kako su je, kada je došla na ovu poziciju, starije kolege ispitivali zašto nema više mode u stalnoj kolekciji muzeja. U međuvremenu je za MoMA-u kupila neke dizajnerske modne primjerke te se našla u situaciji da neprekidno mora objašnjavati zašto je moda dizajn.
Lana Cavar, koja je grafička dizajnerica, kaže: “Dizajn mode je svakako specifična kategorija. Kada je Paola Antonelli došla u njujorški muzej, malo toga je bilo u kolekciji muzeja što se općenito odnosi na dizajn svakodnevice, predmete iz svakodnevnog života, ne samo mode. Uz ovu su se kustosicu vezale i kontroverze, primjerice kada je videoigrice uvrstila u MoMA-inu kolekciju. No ona je polako propitivala granice i sada je došla na red moda. Slažem se s njom, videoigrice, kao i moda, refleksija su vremena, referentne su za život u određeno doba i zato su važne, nije ni dobro, ni točno da se uvrštavaju samo velika imena, poput Philipa Starcka, kada je u pitanju dizajn”, kaže.
Izložba će zasigurno izazvati dodatne polemike, ne samo one koje se pitaju je li moda umjetnost.
Primjerice, vlastite pojmove od njih 111 imaju Rei Kawakubo (kolekcija Body Meets Dress, Dress Meets Body), Yohji Yamamoto (Y-3), Yves Saint-Laurent (Le Smoking), no ne i npr. razvikani Dior, Dolce&Gabbana, Manolo Blahnik i sl. koji se pojavljuju u pojedinim poglavljima, ali ne zasebno, pa će, kako pretpostavlja i Lana Cavar, ali i američka štampa, “dio modnog svijeta biti nezadovoljan”.
crna haljina Thierryja Muglera
Ruževi i parfemi
Također, ne izlaže se “samo” odjeća, nego i crveni ruž: Revlonov Fire and Ice, bočica parfema za Chanel 5, Yves Saint-Laurentov Touche Éclat, Coppertone krema za sunčanje, mnogi su važni i za pop kulturu i svi su dodatno kontekstualizirani u knjizi. Kako kaže Lana Cavar: “Autori izložbe bili su otvoreni da im sugeriramo nešto što izlazi izvan granica samog dizajna. Nakon što su nam pokazali što su zamislili, imale smo šest tjedana da predložimo koncept publikacije. Nismo željele konvencionalnu monografiju, jednu lijepu sliku s marginama na stranici. Naš je prijedlog da se predmeti nižu abecednim redom. No ono što je bilo najradikalnije je prijedlog da se koriste isključivo dokumentarne fotografije, one koje već postoje. Na taj smo način željele približiti modu svakodnevici i dati joj legitimitet. Kad se, primjerice, vidi da Brigitte Bardot nosi određene balerinke, zapravo se ne mora vizualno dodatno objašnjavati zašto je baš taj objekt smješten u povijest, zašto ima ikonično mjesto u današnjoj kulturi. Naravno da je predmet potom dodatno kustoski kontekstualiziran.
Slično je kod tenisica Nike Air, gdje je prikazano mnoštvo sportaša, primjerice NBA timova, martensice nose Sex Pistolsi... Autorima se koncept svidio iako mislim da je za njih bio pakao sve te fotografije prikupiti što se tiče autorskih prava i sl. Primjer su pregovori s udovicom Stevea Jobsa oko autorskih prava: Jobs je uz Audrey Hepburn vjerojatno najpoznatija osoba koja je nosila dolčevitu i bilo je važno da upravo njegova fotografija u dolčeviti ilustrira ovaj pojam. Uglavnom, bila je to količina posla koju bismo se malo kojoj instituciji usudile predložiti, no MoMA je imala i budžet i resurse. Bilo je naporno, drago mi je da je sve gotovo i da sam imala priliku iz prve ruke vidjeti kako funkcionira ovakva institucija”.
Sto i jedanaest pojmova, inače, tretira se kroz tri kategorije: arhetip, stereotip i prototip: “Arhetip je ishodište odakle je neki odjevni predmet krenuo, primjerice bijela majica svoje korijene vuče iz mornarice. Stereotip je, kako je Paola rekla, ono kad zatvoriš oči i na spomen nekog pojma zamisliš upravo to, neko opće mjesto, npr. haljina koju potpisuje Diana von Furstenberg, a prototip je interpretirana verzija, neko novo čitanje, npr. kockastu maramu koju je nosio Jaser Arafat suvremeni je dizajner i arhitekt iz Bejruta Salim al-Kadi napravio tako da bude otporna na metke”.
Paola Antonelli i Michele Miller Fischer, pak, kustosice izložbe, u uvodu pišu, među ostalim, o tome zašto modu pojedinci smatraju i vulgarnom, o teškim uvjetima rada, primjerice, u tvornici tekstila u Bangladešu u kojoj je stradalo više od tisuću ljudi. Ne negira, dakle, drugu stranu mode. Međutim, također pokazuje sve razloge za fasciniranost modom kroz povijest, podijeljeno kroz sedam kategorija. Jedna je od kategorija “ideja pobune”, koju, među ostalim, predstavlja majica “God Save the Queen” koju su 1977. dizajnirali Jamie Reid, Vivienne Westwood i Malcolm McLaren, ostale su: promjena tijela i siluete, nove tehnologije, emancipacija, skromnost, poruke, moda i sport, svakodnevne uniforme i moć. “Moda je moćna forma osobnog kreativnog izražavanja kojoj se može prići s raznih kutova gledišta i bez ikakve je sumnje dizajn.”
Nema straha
Je li se promijenio njezin pogled na modu, pitam Lanu Cavar. “Da. Bilo mi je zanimljivo čitati pozadinske priče, neke stvari uzimaš zdravo za gotovo. Često se moda, kako je i Paola napisala u svojem uvodu, doživljava površno, neozbiljno. Moda je realna i malo toga govori o vremenu kao što to čini moda.”
“Ne treba se bojati mode”, zaključuje Paola Antonelli, čija će izložba zasigurno promijeniti pogled na ovu granu, a uz već nabrojane predmete dodajmo još i da će na izložbi biti pojmovi: Ljubavna narukvica Cartiera, pilotske sunčane naočale, ruksak, beretka, bikini, dijamantni zaručnički prsten (Tiffany & Co.), štikle (Manolo Blahnik), hidžab, kožne hlače iz kolekcije Guy Baldwin, kilt s potpisom Vivienne Westwood, minica iz disko ere, čizme Moon Boot, tetovaže, kravate, hlače za jogu, mala crna haljina Coco Chanel iz 1926. godine, uz fotografiju Coco Chanel koju je snimio znameniti Man Ray.