Učenici osnovnih i srednjih škola prošle su godine prionuli velikom poslu - kamerama su trebali ovjekovječiti “druge”, odnosno “drugačije” u svojoj okolini. Neki su bili premaleni da drže kamere pa su to činili njihovi učitelji. Drugi su dobili dozvole da snimaju na mjestima gdje nijedan novinar nije uspio doći. Njihove kamere zabilježile su nevjerojatne, tople ljudske priče. Sve su prijavljene za HRT-ov projekt “Drugi”. Kriteriji su bili jasni: djeca do četvrtog razreda osnovne škole mogla su naslikati neki običaj svojeg zavičaja, otpjevati pjesmu, zaplesati ili snimiti kraći video o svojoj baštini. Stariji su se bavili “drugima”. Na natječaj je prijavljeno 200 radova iz više od 150 škola. Nakon pregleda svih pristiglih radova Program za djecu i mlade HRT-a objavio je najbolje, koji će se prikazati u njihovu Školskom programu, kao i na portalu skolski.hr.
OŠ PETAR ZRINSKI, ŠENKOVEC
Za priču o malim redateljima u projektu DRUGI tim učenika koji je snimao film. Na fotografiji: ekipa učenika s učiteljicama iz OŠ Petar Zrinski iz Šenkovca.
Za priču o malim redateljima u projektu DRUGI tim učenika koji je snimao film. Na fotografiji: ekipa učenika s učiteljicama iz OŠ Petar Zrinski iz Šenkovca.
Udruživši snage s učiteljima i roditeljima, učenici prvog i drugog razreda škole snimili su film “Valentinovo - običaji”. Bavili su se različitim načinima proslave dana zaljubljenih u Međimurju i Slavoniji. Mentorice Vesna Golub i Ladislava Šestak Horvat djeci u grupi izvannastavnih aktivnosti predložili su da snime film o narodnim običajima. Djeca su se oduševila idejom i počeli su istraživati običaje. Na kraju su se složili da se njihov film bavi upravo Valentinovom.
- Cijeli prvi i drugi razred zajedno je snimao, dakle, nas 35. Bilo je jako lijepo i zanimljivo, jer je svaki od nas imao svoj zadatak kojeg je mora obaviti. Bili smo jako ponosni kad smo završili snimanje i vidjeli ono što smo napravili - kaže Dora Fažon, koja je s prijateljima sudjelovala u snimanju filma.
Mentorice malih filmaša kažu kako su svi vrlo ozbiljno odradili svoj posao, a moguće je da će jedan od njihovih budućih projekata također biti filmski.
ŠKOLA PRIMIJENJENE UMJETNOSTI I DIZAJNA, OSIJEK
Osječka filmska ekipa Škole primjerene umjetnosti i dizajna koja je snimila film o izbjegličkoj krizi u Hrvatskoj. Na fotografiji: Robert Erdelji, Filip Kos, Leona Borko i profesor Drago Stojaković.
Osječka filmska ekipa Škole primjerene umjetnosti i dizajna koja je snimila film o izbjegličkoj krizi u Hrvatskoj. Na fotografiji: Robert Erdelji, Filip Kos, Leona Borko i profesor Drago Stojaković.
Videći prizore izbjeglica, koji su prošle godine prolazili i kroz njegov grad, Filip Kos otišao je do ravnateljice i zamolio je da mu dozvoli da snimi film o njihovom putovanju. Njoj se ideja svidjela, pa je Filip dobio mentora i nekoliko dana kasnije s najboljim prijateljima Leonom i Robertom krenuo prema izbjegličkom kampu u Opatovcu, a potom i u Tovarnik. Bili su jedini kojima je dozvoljen ulazak u Opatovac - novinari koji su danima opsjedali to područje ostali su s vanjske strane ograde.
- Napravili smo priču o izbjeglicama, ali i volonterima Crvenog križa. Tih dana mediji su bili puni sivih slika i mislio sam da će nam biti emocionalno teško snimati. No, kad smo došli u Opatovac, ljudi su svirali i pjevali. Bili su sigurni i zbog toga su bili sretni. U tom trenutku sam shvatio da će dokumentarac biti drugačiji - neće to biti tužna priča, nego sretna, optimistična, puna vjere u budućnost - priča Filip.
Film su snimali dva dana, a potom je Filip montirao materijal naredna tri tjedna. Nije bilo lako odabrati što će izbaciti - svih osam sugovornika imali su zanimljive priče, no nije bilo mogućnosti da sve postane dio dokumentarca koji smije trajati samo deset minuta. Naziv filma “Because I want to make my future better” je zadnja rečenica koju čujemo u filmu, a izgovara je jedan Sirijac koji se ukrcao u vlak i otputovao u bolju budućnost.
- Volonteri govore o organiziranosti u kampu i tome koliko su izbjeglice promijenili njihove živote. Putnici iz Sirije govore da su sretni što su pobjegli i da se nadaju boljoj budućnosti. Naš je dokumentarac priča o jednima i drugima i sretan sam što smo ga snimili - priznaje Filip.
SŠ STJEPAN IVŠIĆ, ORAHOVICA
Na fotografiji:Martina Plišo, Marija Candrlja,Manuela Ponjavić,Mirta Pecek i Tomislav Rugas.
Na fotografiji:Martina Plišo, Marija Candrlja,Manuela Ponjavić,Mirta Pecek i Tomislav Rugas.
Njihov dokumentarac zove se “Maloljetničke trudnoće” i bavi se, kako i sami kažu, temom koja je još uvijek tabu. U dokumentarcu sudjeluju dvije djevojke iz škole: jedna je rodila u 16., a druga u 17. godini života. Njihove priče su teške, kaže Mirta Peček, koja je desetak prijatelja iz razreda sudjelovala u snimanju filma.
- Bilo nam je jako teško snimati. To nije laka tema, znali smo i prije, no nismo razmišljali koliko je tim djevojkama zaista teško u svakodnevnom životu. Nismo razmišljali koliko je bilo problematično reći roditeljima i profesorima da čekaju dijete, kao ni koliko je teško suočiti se s reakcijom okoline. Ni njima nije bilo lako pričati o tome, ali su pristale jer su znale da želimo poslati snažnu poruku: programi preventive u školama su potrebni - kaže Mirta, koja dodaje kako u njenoj školi, doduše, postoje programi u kojima se mlade uči odgovornom spolnom ponašanju.
Priče dviju djevojaka relativno su dobro završile, dodaje: obitelji su ostale uz njih, a djevojke su i maturirale. Jedna živi s partnerom, dok je druga još uvijek s obitelji, jer su i ona i partner maloljetni. No, objema očevi djeteta pomažu u brizi i odgoju. Ipak, unatoč tome, njihove priče trebaju svima služiti kao primjeri.
- Voljela bih kada bi se naš dokumentarac prikazao u drugim školama, da moji vršnjaci počnu razmišljati o nekim stvarima. Oni kojima se to ne dogodi sve vide izvana i ne razmišljaju koliko trudnoća promijeni život, posebno ako je netko u srednjoj školi. Svi sad više razumijemo koliko je našim kolegicama život bio i jest težak zbog toga, a vjerujem i kako ih nakon našeg filma svi više shvaćaju, a manje osuđuju - dodaje Mirta.
ŠKOLA ZA DIZAJN, GRAFIKU I ODRŽIVU GRADNJU, SPLIT
Na fotografiji: Ivan Ivanović.
Na fotografiji: Ivan Ivanović.
Petar ima osam godina i sindrom Down. Vidimo ga u tri prostora u kojima se osjeća najugodnije: knjižnici u Solinu, gdje je dobio nagradu kao najčitatelj, u vrtiću te u break dance klubu u kojem pleše. On je zvijezda dokumentarca “I mi vas trebamo”, koji su snimali učenici drugog i trećeg razreda škole. Petrov brat Ivan dio je snimateljske ekipe, a on je zaslužan i za to da je odabrana priča njegovog brata, prema kojem je izrazito brižno nastrojen.
- Petra svi mi poznajemo i smetalo nam je što se mnogi prema njemu drugačije ponašaju zbog tog jednog kromosoma razlike. Ljudi imaju puno predrasuda, a mi smo im željeli pokazati da je on prekrasna mala osoba. Zato smo željeli da na snimkama bude opušten, da se nalazi na mjestima gdje mu je lijepo i na kojima može biti ono što jest - kaže Nikolina Skoko, koja je s 15-ak prijatelja snimala dokumentarac.
Bez obzira što su Petra poznavali, priznaje Nikolina, ipak su i kod njih postojale neke predrasude. No, dječak je bio neopisivo drag i pokazao im je koliko su u krivu svi koji ga gledaju na drugačiji način. Film nije tužan, nije to žalosna priča o drugačijem djetetu, već je to afirmativna priča koja potiče ljude na razmišljanje.
- Htjeli smo da se ljudi počnu preispitivati, da razmisle zašto imaju predrasude i jesu li u pravu. Petar je divan dečko i mislim da je on savršena osoba koja će drugima pokazati koliko griješe kada o drugačijima misle loše - dodaje Nikolina.
OŠ TOMAŠA GORIČANCA, MALA SUBOTICA
Za priču o malim redateljima u projektu DRUGI tim učenika koji je snimao film. Na fotografiji: ekipa učenika s učiteljicama iz OŠ Petar Zrinski iz Šenkovca.
Za priču o malim redateljima u projektu DRUGI tim učenika koji je snimao film. Na fotografiji: ekipa učenika s učiteljicama iz OŠ Petar Zrinski iz Šenkovca.
Severina je 12-godišnja Romkinja koja je prošle godine bila na državnom natjecanju iz Lidrana. Njeni godinu dana stariji školski kolege odlučili su kako je upravo njena priča ona koju treba ispričati. Malena živi s mnogobrojnom obitelji u naselju Piškorovac.
- Njena obitelj je siromašna, jer imaju mnogo djece. No, jako su srdačni i dragi. Kad smo Severini rekli da želimo snimati priču o njoj, jako se iznenadila i obradovala. Njeni su nas roditelji lijepo dočekali kad smo došli u Piškorovac i stalno su ponavljali kako ne mogu vjerovati da baš o njihovoj kćeri snimamo film - kaže 13-godišnja Marta Novak, koja je snimala s pet razrednih prijatelja.
Severina je svima inspiracija jer je dobra učenica i, kaže Marta, jako je talentirana kad je riječ o recitacijama. Iako joj životni uvjeti nisu blistavi, trudi se biti što bolja, a u tome je njena obitelj podržava. Uvijek je nasmiješena i draga prema svima.
- Kad smo joj pokazali završeni film, bila je jako sretna. Mi isto. Ona pokazuje kako su mnogi u krivu što njen narod gledaju poprijeko. Nema veze tko si i gdje si rođen, bitno je što radiš i koliko se trudiš - dodaje Marta.
ZAPREŠIĆKO KAZALIŠTE ZA DJECU I MLADE, ZAPREŠIĆ
Tri priče u jednoj: djevojčica s Down sindromom, slijepi dječak i djevojčica s posebnim potrebama. Djeca iz kazališta su odlučila ispričati priče o njihovom životu, a da svaka bude različita. Naglasak je na tome kako ih drugi vide. Tako kod djevojčice s Downovim sindromom donose prikaz njenog života. Kod slijepog dječaka idu korak dalje - prikazuju ga superiornijim od ostalih, jer jaše konja, crta i sudjeluje u radu svih mogućih sekcija. Treća djevojka je članica kazališta - ima 24 godine, no mentalno je na razini 12 godišnjakinje.
- Još nekoliko djevojaka i ja smo radile intervju s djevojčicom koja ima Downov sindrom. Prije nego sam išla razgovarati s njom, prikupila sam sve podatke o poteškoćama s kojima se ona suočava. No, moram priznati da sam očekivala tužnu priču, a ona je tako sretna. Rekla mi je da se voli igrati s barbikama, ne voli učiti i rado provodi vrijeme sa svojim prijateljicama - kaže 15-godišnja Lidija, koja je sudjelovala u stvaranju filma.
Kaže kako je stekla dojam da je djevojčica sretna - okružena je članovima obitelji, koji je jako vole, a ima i dobre prijatelje. Nakon razgovora s njom shvatila je kako je u mnogim stvarima djevojčica jednaka kao i njene vršnjakinje, te koliko je pogrešno promatrati je na drugačiji način.