Ona je gledala brodove, pjeva Daleka obala u jednom od svojih kultnih evergreena posvećenih moru, i “nije voljela brodove jer tamo njenog dragog odvode”…
Gospođa Klaudija nema takvih problema. Njezin dragi, veliki Lino Červar, premda je doslovno prvi susjed umaške marine, nikad u životu nije stao na brod, a kamoli plovio. Dapače, više se on morao privikavati na njezinu “morsku priču”.
- Berto, Klaudijin otac, bio je ribar. Živio je na moru, zapravo, živio je more. Danomice je isplovljavao, lovio pa čistio mreže i hranio obitelj. Dva je puta na dan izlazio na more, na ribe. Krvavih, žuljavih ruku, međutim, nikad nije bio malodušan. Štoviše, čisteći i krpajući mreže, i iz njih vadeći ribu, ovdje u Umagu, on je stalno pjevušio ‘O, sole mio’. A kao što je bio vrhunski ribar, bio je i vrhunski pjevač. Budući da je to bio svakodnevni ritual, gosti iz obližnjeg smještaja i restorana dolazili su do njega i slušali ga. U tolikoj mjeri da su ga ugostitelji i hotelijeri došli moliti da to čini ‘soto voce’, ispod glasa, jer je svojim pjevom tjerao goste s terasa i vodio ih k sebi - u dahu o puncu priča Lino, primajući u goste Nautičku patrolu Jutarnjeg.
Jarboli na vjetru
Lino je svoje sidro vezao točno uz umašku marinu, a iz njegova doma u kojem nas je ugostio pogled puca na jarbole koji u vjetrovitim noćima s valovima pjevaju bolju pjesmu od isprepletenog pjeva lastavica, galebova i zrikavaca koji nas okružuju. U društvu unuka Roka, samo jednog od svojih ponosa, Lino nam otkriva…
- Kad smo se Klaudija i ja upoznali i kad me odvela svojoj divnoj obitelji, pokušavali su me navući na more. No, nakon što je vidjela da to ne ide, moja punica je sve presjekla i kazala: ‘Nemojte ga gnjaviti, to nije njegovo veselje’. Klaudija je do danas ostala vezana uz more, no ja sam oduvijek bio čovjek kopna. Jedina poveznica je motorni brodić koji sam kupio kako bih na more izveo unuke jer na njemu uživaju. Prošlo ljeto, recimo, isplovili smo možda četiri-pet puta. A toliko sam, valjda, puta ukupno bio na moru. Čak i ovaj bazen (pokazuje osvrćući se na impresivno obiteljsko zdanje, nap. a.), napravio sam za klince kako bi uživali - dodaje Červar.
- Imam čovjeka koji brod održava besprijekornim jer ipak sam picajzla, Djevica po horoskopu, i on brod drži onakvim kakav mora biti. Što se mene tiče, jedina mi je preokupacija kad isplovim silno paziti da me ne bi jurila Lučka kapetanija - smije se.
More i jedra njegova su opcija u večernjim satima; kad nema dragih gostiju koji često dolaze, Klaudija i Lino u suton otvore bocu finog rosea i gledaju more kako se penje, a brodovi plešu na gatovima ispod njih. Prizor je, priznat će, divan.
Najbolji spoj
- To je moj najbolji spoj. S Klaudijom i morem. Tada su brodovi moji najbolji prijatelji. To su trenuci u kojima se opuštam, ali ujedno, priznajem, i razmišljam o sebi, nama, društvu, ali, jasno, i o rukometu. Nemoguće je, zaista, posjetiti Červara, a ne osvrnuti se na društvo u cjelini, koje, po njegovu mišljenju, ima velikih problema jer hrabrost je, ističe, velika nedaća hrvatskog društva. “Znamo što imamo, ali ne znamo što čekamo”, kaže Lino.
- Oni koji bi trebali povući društvo naprijed, nemaju taj kod hrabrosti u sebi. Toliko podjela, netrpeljivosti, malodušnosti. One jedu ovo društvo. I sam sam nekoć bio upleten u sve to, ali sam bio izmanipuliran. Riječ se o općem nepovjerenju prema političkim elitama, koje se osjeća na svakom koraku. Pa čak i to pitanje o Luki Modriću zapravo je svojevrsna devijacija pojedinaca, koje društvo prihvaća općenito. Nije problem Luka, nimalo, problem je percepcija društva koje određene stvari shvaća na općoj razini. Gledam, znate, i ovu situaciju s kurikularnom reformom; kako sam i sam bio prosvjetni radnik, predavao sam hrvatski jezik, ne slažem se s tom brigom o obrazovanju, jer sustavno zanemarujemo odgoj koji bi trebao ići uz bok znanju. Jer, što će ti znanje bez karaktera - tvrdi Červar.
Snažna skupina
- Napoleon je 1814. savršeno oslikao svoju moć: ‘Za mene je moć kao ljubavnica. Borio sam se noćima da je osvojim. A sada kada sam je osvojio, da je predam tebi - neću’. Želim reći da je u rukometu, ma u sportu, preslici današnjeg društva, ono ključno prevladati svoje moći, nadići ih, i preliti na dobrobit društva, u ovom slučaju, moje momčadi. Znate, dobili smo izuzetnu snažnu skupinu, ali ne bojim se i nisam požalio što sam se primio ovoga posla jer izazova se nikad ne bojim. Kažu pametni ljudi da je čovjek koji se hvata u koštac s izazovima još mlad. Imamo, doduše, problema, ozlijeđeni su Duvnjak, Kopljar, Slišković, sedam godina nismo bili u velikim finalima, ali to je izazov. Zato mi je ovaj Euro u Hrvatskoj na zimu slađi od onog SP-a 2009. godine. Ne, ne mogu kazati da idemo po zlato, bilo bi to pretenciozno, ali sada se ovdje u Umagu spremam za poseban zahvat: želim skriti naše mane, proturiti vrline i učiniti naciju ponosnom. Ujedno, želim stvoriti temelj neke nove rukometne budućnosti - završio je Lino u svojoj radnoj sobi koju rese medalje, trofeji, zahvalnice i pohvalnice. Na brodu možda nije “svoj”, ali u rukometu… E, na parketu smo na njegovu terenu.