EKSPEDICIJA NA JUŽNI POL

POLARNI SAN DAVORA ROSTUHARA Još 19 dana. Posljednji izazovi prije Punta Arenasa: Švercanje čvaraka

    AUTOR:
    • Davor Rostuhar

  • OBJAVLJENO:
  • 10.11.2017. u 16:16

Facebook

Federico je jedan od onih ljudi koji se pojave na tvom putu da bi ti pomogli, koji tvoj problem uzmu kao svoj i brinu se oko njega više nego ti. Federico je čudo koje se događa kad putuješ. Često me ljudi pitaju zašto putujem i uvijek im odgovaram da ima puno odgovora i puno razloga. Evo, jedan od razloga je to što na putu susrećem ljude poput Federica. Koji me podsjećaju da je život čarolija, da ima dobrih ljudi koji ne misle uvijek i samo na svoje dupe, i da svijet ne mora nužno otići kvragu.

Federico je Anđeli pomagao prenjeti stvari do autobusa u Buenos Airesu, a kad su je odbili primiti u bus sa tolikim stvarima, odlučio joj je pomoći da se prebaci do Punta Arenasa, tri tisuće kilometara južnije. Posudio je auto od prijatelja, spremio se i krenuo na put. To je kao da danas odlučite sjest u auto u Hrvatskoj i voziti do Maroka i nazad.

Anđela i Federico izmjenjivali su se za volanom i putovali četrdeset sati bez prestanka. No, shvatili su da ne mogu preći granicu s Čileom zato što je autu istekla registracija! Zašto bi bilo jednostavno, kad može biti priča? Zato sam ja iznajmio auto u Punta Arenasu i otišao po njih u tristo kilometara udaljeni Rio Gallegos.

Ostala je još samo jedna prepreka u projektu prebacivanja stvari za ekspediciju od Zagreba do Punta Arenasa: preći čileansku granicu. Čileanci su jako strogi po pitanju unosa hrane u njihovu zemlju. Kad sam dva dana ranije tu granicu prešao busem sa samo jednom torbom, sve su pregledavali do u najmanji detalj. Sporna je samo hrana. Moj ekspedicijski jelovnik je razrađen do najsitnijeg detalja, o njemu ovisi uspjeh moje ekspedicije, a puno hrane koju nosim nema za kupiti u Čileu. Već su mi argetinski carinici napravili problem kad su mi zaplijenili pinjole i kulen. No, oni nisu našli slaninu, čvarke i med – namirnice koje je zabranjeno unositi i u Argentinu i u Čile. A po svim informacijama, argetinski carinici nisu ni približno strogi kao čileanski.

Dugo sam razmišljao što napraviti. Prijaviti robu ili ne. Poštivati čileanske zakone i ugroziti svoju ekspediciju ili raditi po svom. Ne osjećam ama baš nikakvu moralnu odgovornost kod unošenja spornih namirnica u Čile, tim više što ih neću ni koristiti u Čileu, nego ću ih kroz Čile samo prenijeti, a koristiti ću ih na Antarktici.  Imamo li dužnost poštivati zakone ako su oni loši i nepotpuni? Dalo bi se o tome diskutirati, ali sada nemam vremena za to. Odlučujem pokušati prokrijumčariti robu.

Naguravam čvarke, slaninu i med u jedan pretinac u prtljažniku i krećemo prema granici gdje zatičemo gužvu. Nekoliko velikih kamiona stoji u redu ispred nas, a i iza nas se brzo stvara kolona. Obavljamo papirologiju, držimo se kul i vraćamo se u red. Do nas dolazi carinica sa psom na povodcu i traži me da otvorim prtljažnik. Pita me da li imamo neko voće, povrće ili meso. Nemamo, lažem. Nije valjda da će taj pas njušiti meso. Valjda ima bitnijih stvari za tražiti, drogu, eksploziv…? Otvaram prtljažnik i pravim se kul. Pas njuši i njuši, a carinica se dvoumi da li da vadimo prtljagu i da sve pregledava ili ne. Baci pogled na red iza nas, i… odlučuje nas pustiti! I dalje kul i nezainteresirano, zatvaramo prtljažnik i vozimo dalje, a koji kilometar dalje, zavrištimo od sreće! Ulazimo u Čile sa svim stvarima na broju. Još jedna mala pobjeda je ostvarena. Što je sljedeće?

Pratite Davora na interaktivnoj karti Antartike i saznajte više o ekspediciji na: Kek.hr, Facebook profilu pod nazivom Davor Rostuhar - pisac i fotograf te na njegovu blogu.

ELIPSO

Izdvajamo