PUTOPIS S KRETE

PRIČA O JUGU JUGA, PERIFERIJI NAJZADUŽENIJE DRŽAVE EUROPE Ovdje više nema uredna života: Ovako bi izgledao naš Jadran da nije bilo Austrije i Tita

Fishing boats in Heraklion (or Iraklion) harbour, Crete, Greece, circa 1965. (Photo by Garry Hogg/Getty Images)
Getty Images

Svakome tko poznaje Dalmaciju zimi taj je prizor morao prizivati snažno “deja vu” osjećanje. Putnička čekaonica koja je pamtila bolje dane. Uvenuli linoleum, žmirkava rasvjeta te stolice koje podsjećaju na doba kada su možda bile pomodne. Ali, interijer u stanju blage oronulosti nije jedino što me u tom prizoru podsjećalo na dom. Na dom su me još i kudikamo više podsjećala lica. Bradati ljudi srednjih godina po čijoj preplanuloj puti shvatite da rade na otvorenom. Činovnici s laptopima koji mogu biti službenici ministarstava, inspektori, suci ili geometri. Pomorci na povratku s vijađa, prepoznatljivi po mekim naprtnjačama i gardu alfa-mužjaka. Studenti na putu doma. Rijetki turisti. Starica u kolicima, u pidžami, na putu kući, vjerojatno nakon bolničkog liječenja u glavnom gradu.

Kad gleda taj prizor, čovjek se ne može oteti dojmu da sjedi u splitskoj luci, i da gleda salon nekog od hrvatskih trajekata - Bartola Kašića ili Petra Hektorovića - koji će tijekom zimskog dana, po mareti juga upravo krenuti put nekog od udaljenih hrvatskih otoka - put Visa, Vele Luke ili Ubli. Ali, prizor koji gledam ne zbiva se u trajektnoj luci. Ne zbiva se u Splitu, ni u Hrvatskoj. Taj prizor zbiva se u čekaonici atenskog aerodroma, a ljudi koje gledam ne čekaju vapor, nego avion kojim će poletjeti do najvećeg i najdaljeg grčkog škoja. Čekaju popodnevni avion koji će ih odvesti do glavnog grada Krete - Irakliona.

Na južnom rubu

Tog utorka letećim sam “vaporom” poletio s atenskog aerodroma put juga, prema otoku koji je i zemljopisno i kulturno krajnji južni rub onog što obično zovemo Europa. Poletio sam prema Kreti, planinskom lancu bačenom usred sredozemne pučine, točno na tromeđi između grčkog kopna, Turske i Libije. Početkom siječnja, usred najhladnije zime tijekom posljednjih pedeset godina, put me odveo na najjužniju točku europskoga geografskog, ekonomskog i metaforičkog juga, na uski pojas kopna koji razdvaja dvije socijalne nedaće suvremenog Mediterana. Još južnije, u Syrti i Tobruku, počinju nevolje južnog Mediterana: islamizam, vjerski progoni, diktature, izbjeglištvo. Ovdje, samo 45 minuta sjevernije, završavaju ove “naše” nevolje, nevolje europskog juga - nezaposlenost, dugovi, monokultura turizma. Na mjestu usred mora gdje se ta dva svijeta taru nalazi se otok Kreta.

Ljudi koji žive na Jadranu često se žale kako su prestali živjeti u zavičajima i kako već dugo žive u “destinacijama”. Žale se na podjarmljujuću monokulturu turizma, na razvojni zaostatak i kratkoću sezone. Ne može se ni prebrojati više koliko je puta u ovih petnaest godina citiran glasoviti pasus Miljenka Smoje o “tužnoj dalmatinskoj jeseni”, onom žalosnom trenutku u godini kad nakon kratkog, varljivog proplamsaja ljeta na otocima i u malim mistima počne drugo od samo dva godišnja doba - duga, iznurujuća, depresivna zima. Zima, koja u takvim mjestima traje devet mjeseci, tijekom koje sve zamre, brodovi se prorijede, furešti nestanu, a na mjesnoj rivi podvečer trepere samo dva ili tri žmirkava svjetla.

Blindirani koridor

U Kretu sam se uputio usred zime dijelom i zato da vidim kako ta tužna, posezonska zima izgleda na najjužnijem europskom otoku, otoku koji veličinom i brojem stanovnika približno odgovara čitavoj Dalmaciji, te kao i Dalmacija živi od toga što prodaje sunce i more, gorje i spomenike. A Kreta po mnogočemu jest udaljena, zaboravljena blizanka mog zavičaja, otok koji po mnogim svojim osobinama nalikuje križancu Dalmacije i Crne Gore.

Po fizičkim svojstvima Kreta je planinski lanac s trima gorama višim od 2400 metara, bačen daleko u Sredozemno more, na pola puta između Peloponeza i Cirenaike. Slično kao jadranske planine poput Lovćena, Orjena i Biokova, i kretske planine nadižu se zastrašujuće i goleme nad trakom mediteranske obale. Na tom traku nalazi se, pak, niska starih mletačkih gradova koje je - slično kao Kotor, Hvar ili Korčulu - Presvijetla Republika sagradila tijekom svoje 450-godišnje vladavine. Tijekom vrhunaca svoje moći, Mletačka Republika na svom trgovačkom koridoru od Mletaka do Azije izgradila je blindirani koridor luka obzidanih utvrdama koje su trebale štititi trgovinu od gusara i otomanskog napadača. Taj armirani hodnik počinjao je kod nas - u Cresu, Zadru, u šibenskom kanalu Svetog Nikole. Spuštao se južno preko Hvara, Korčule, Kotora i Krfa, a ključni mu je zglob bila je upravo Kreta, otok koji su Mlečani okovali u oklop utvrda, od Gramvouse na zapadu, preko utvrđenih fortica u Rethymnu i Kandiji, pa do najistočnije Spinalonge, nenaseljenog otoka-utvrde, na kojoj je je 1957. zatvoren posljednji europski leprozorij. Te su utvrde redovito gradili arhitekti koji su obzidavali i dalmatinske gradove, poput tvorca zadarskih zidina ili šibenskog Svetog Nikole, Michelea Sanmichelija.

No, nisu samo planine i mletački gradovi poveznica koja Kretu frapantno povezuje s Crnom Gorom i Dalmacijom. Poput Dalmacije i Crne Gore, i Kreta je poprište stoljetnih ratova “Turaka” i kršćana, ratova u kojima su - kao u nas - svoja poglavlja našli hajduci i poturice, okrutni paše i naoružani popovi, masovne odmazde i svete ikone, pjevači s gudalom i etnička čišćenja. I Kreta je - poput Dalmacije - žarište vojujuće, nacionalističke crkve koja je kreirala nacionalni identitet u protimbi prema dvama inovjernim Drugima: mletačkim Latinima i muslimanima. Poput Crne Gore, Kreta je desetljećima bila na glasu po sklonosti nošenju oružja, po kodeksu časti i krvnoj osveti. Poput Dalmacije, bila je uporište partizanskog rata i mjesto nebrojenih fašističkih odmazdi. Poput Dalmacije oko 1900., Kreta je bila i ostala predmoderno društvo konje je živjelo zapravo samo od dvije stvari: vina i maslina. Kao i Dalmacija, u 20. stoljeću bila je emigracijsko žarište, a ti valovi emigracije išli su prema vazda istim, i nama dobro poznatim odredištima, od Australije do Argentine. I Kreta je, kao i Dalmacija, u 60-ima otkrila novu zemlju dembeliju koja se zove turizam. Hipiji su prvi otkrili južne kretske plaže, u 60-ima Kreta postaje europska Goa ili Phuket, a horde bekpekera otkrivaju otok tada još duboko uspavan u predmoderni. Slijedi razvoj koji nam nije nepoznat, iako nije posve podudaran našem. Bezbrojni cimer-frajevi, vikendaška naselja uz pješčane plaže, time-share i all-inclusive naselja koja se od jadranskih primjera razlikuju po još kitnjastijoj arhitekturi i logotipima koji fingiraju drevno minojsko pismo. Na koncu - Kreta je opet na scenu izišla kao dio šire grčke krize, kao krajnje južna periferija najzaduženije države na svijetu, države s najvećom nezaposlenošću mladih i s najvećim brojem zdravstveno neosiguranih ljudi u Europi. Jug juga, južna periferija jedne prezadužene države, države koja živi tako što Sjeveru prodaje svoj mit o Grku Zorbi, čaši vina na verandi i vječnom ljetu. Kad sve to skupa čovjek zbroji, onda nas ovdje priča o Kreti mora zanimati: jer, to je priča o nama, samo odvrnuta na veći broj okretaja, gas do daske, turbo injection.

Naličje štednje

Kao i za mnoge južne Europljane, i za nas je riječi “prezaduženost” još uvijek u dobroj mjeri apstrakcija. Riječ “štednja” u Hrvatskoj se u najgorem slučaju svodi na uskraćenu subvenciju ili ugašeni umjetnički projekt. Kad čovjek dođe u Grčku - međutim - shvati što se stvarno nalazi na kraju puta prezaduženosti i na kraju mjera štednje. Nađete se najednom u zemlji u kojoj se aerodromska čekaonica u Iraklionu - ne grije. U kojoj vidite da srednju bijelu prugu na cesti nitko nije povukao već dvadeset godina, a osim rastera ključnih ulica, gradovi nemaju javnu rasvjetu. “Mjere štednje” su nešto što u Grčkoj vidite na svoje oči. Točno vidite kako izgleda zemlja u kojoj polako gasne javni sektor te kako s tim trne normalni, civilizirani red - onaj red koji je uvijek ovisio i ovisit će o dobrom javnom sektoru. U Grčkoj točno vidite kako izgleda kraj puta koji počinje “stezanjem kaiša”.

To sumorno naličje štednje prvi je “halo” efekt koji osjetite kad ugazite u Grčkoj. Vidite zemlju koja se nakratko počela modernizirati, da bi taj kratki emancipatorski napor posisao vrtlog duga. Stoga posvuda - baš kao u bivšoj Jugoslaviji - vidite neke zametke nekih infrastrukturnih ambicija, ali posvuda fali ruka uređenja, još jedna ruka farbe, mali “tač” brušenja, bojenja ili poštenog pospremanja.

Grčka je i lingvistički neobično iskustvo. Kao davni Šuvarov klasičar, čitam grčka slova i kadar sam razaznati ulične natpise i firme. Riječi koje davno poznajemo kao dio velevažnog i učenog rječnika, u Grčkoj se najednom vraćaju svom izvornom, prizemnom značenju. Već na aerodromu shvatite da se čak i obični, tričavi izlaz zove - “egzodus”. Zabrana točenja alkohola maloljetnicima počinje ništa manja nego s “apage”. Ima i šaljivih jezičnih stranputica koje vas mogu zavarati. Kad čovjek čuje za “pneumatiko kentro”, pomisli da je to vulkanizer, a riječ je zapravo o pastoralnom centru. Tko čuje kod nas za “etniki trpezu”, pomislit će na Karadžića i Matu Bobana kako jedu janjetinu - ali, “etniki trpeza” je ustvari “narodna banka”. Naravno, u tim jezičnim naplavinama koje osluškujete i čitate lako nalazite nama prepoznatljive turcizme i mletačke riječi. “Kula” i “top” ugradili su se u nebrojene kretske toponime, a baklava i kadaif u jelovnike, gdje se sudaraju s takvim mletačkim relikitima kao što su “pastisio” i “stufado”. Hrana i piće također su dio “deja vu” efekta koji jadranski čovjek neizbježno ima na Kreti. Kad jedu riblje frigadure - gavune, trlje, sardele, sipice - Krećani uz njih naručuju standardnu večeru mog djetinjstva - divlju cikoriju, ili žutinicu. Kao Dalmatinci, vino miješaju s vodom. Kao i Dalmatinci ili Istrani, jedu fritule, samo što ih pri posluživanju umaču u med. Kao Crnogorci, gaje kult rakije, a lozovača uz desert obavezna je etapa blagovanja.

Ljuta konfrontacija

Taj sudar Mletaka i Levanta nije obilježio samo jezik i kuhinju, nego - u stanovitoj mjeri - i povijesni urbanizam. To se ponajbolje vidi u Chaniji, najzapadnijem i najljepšem od većih kretskih gradova. Taj grad veličine Zadra počiva oko stare mletačke luke koju zatvara velebni svjetionik. Dok za zimskog dana sjedite na kišom okupanoj rivi (koja podsjeća na višku ili starogrojsku) i dok gledate uokolo barokne kuće obojene u matun crvenu, čini vam se načas da ste u nekom odbjeglom mletačkom sestrijeru, nekom Buranu ili Giudecci koji je bura otpuhala i bacila 2000 kilometara dalje u more. Ali, onda primijetite dvije stvari kojima u mletačkom sestrijeru ne bi bilo mjesta. Nasred rive je prelijepa osmanlijska džamija, djelo armenskih arhitekata, kojoj su početkom prošlog stoljeća grčki nacionalisti odsjekli minaret. A iza svega - sasvim nemletački - nadiže se 2500 metara visoka planina Lefka Ori koja je i usred ljeta okovana snijegom.

Kao i kod nas, ni na Kreti ti slojevi nisu nužno u harmoničnom multikulturalnom skladu, nego su mnogo češće kroz povijest bili u ljutoj konfrontaciji, a u tim konfrontacijama gradovi i urbanizam postajali su list papira na kojem se opet i nanovo pisalo i brisalo. Za mletačke ere, pravoslavlje je potiskivano, provodilo se unijaćenje, a crkve su građene tako da imaju dvojne oltare - katoličke i unijatske. Nakon dolaska na vlast u 17. stoljeću, Turci su smicali znakove mletačkih stoljeća. Kad se Kreta vrati Grčkoj 1913., grčki nacionalisti ruše minarete, a nerijetko i čitave džamije, te obijaju mletačke lavove. U najvećem kretskom gradu Iraklionu nacionalisti dijelom ruše Morosinijevu mletačku renesansnu loggiu na kojoj je kao trijumfalistički znak vlasti u svakom drugom kasetiranom polju stajao Lav Svetog Marka. S početkom turizma, 60-ih godina polusrušenu loggiu Grčka faksimilno obnavlja, pa je danas ključna veduta grada. Rame uz nju je - pak - barokna mošeja koja je - tako tipično - postala crkva lokalnog crkvenog oca. Njegovo ime u našim ušima zvuči zabavno: sveti Tito.

Iraklion - središnji, najveći i najružniji kretski grad - možda je i najdramatičnije poprište tih arhitektonskih palimpsesta. Riječ je o gradu koji je u i u našoj povjesnici ostao upamćenom po svom drugom, drevnijem i dičnijem imenu, a to ime je Kandija. Do jeseni 1669. mletačka je Kandija bila jedan od najvećih i najprosperitetnijih gradova Mediterana, grad po važnosti i snazi jednak Barceloni ili Napulju. Bio je to grad u kojem je karijeru otpočeo najslavniji Krećanin Domenikos Theotokopoulos - El Greco. Grad u kojem cvate kratka grčka književna renesansa, i u kojem je spjevana grčka “Judita” - spjev “Erotokritos” Krećanina Vikentiosa Kornarosa. Točno se može odrediti trenutak kad je toj priči došao kraj. U studenome 1669., nakon što je Kandija pune 22 godine bila u okruženju otomanske vojske, Osmanlije su uspjele podmititi i pridobiti jednog mletačkog inženjera koji im je odao slabe, nedovršene točke kandijskih zidina. Turski su topnici probili Sanmichelijeve bedeme, a kad je obrana postala bezizlazna, zapovjednik obrane Morosini je bez dozvole senata ugovorio separatni mir i predao grad, pod uvjetom da kršćani smiju brodovima napustiti grad s onim što mogu ponijeti sa sobom. Egzodus koji je uslijedio opisao je neki turski ljetopisac, a taj opis zastrašujuće nalikuje sudbini današnjih izbjeglica koji morem prelaze Sredozemlje. Brodovi s kandijskim izbjeglicama bili su pretrpani, umiralo se od gladi i dehidracije. Mrtve se s palube bacalo u more. Dio izbjegličkog konvoja stradao je na grčkim hridima. Kad su stigli u Mletke, grad ih je pripustio tek nakon četiri dana, proglašen je tjedan žalosti, a zapovjednik Morosini suđen je za izdaju. Koju godinu potom neki će francuski putopisac otomansku Kandiju opisati kao “ljušturu nekada dičnoga grada” u kojoj fali stanovništva, ekonomija i zanat su zamrli, a po ulicama uokolo trče koze i kokoši. Kandija postaje turski Handakas, a potom grčki Iraklion. Doživjet će potres 1895. i bombardiranje u 2. svjetskom ratu, a ti diskontinuiteti - koji nisu samo toponomastički - posve su obilježili ovaj grad i njegove vizure. Iraklion je - nažalost - danas ružan i kaotičan grad. Poput Zadra, on je zidan nanovo iz ruševina i šute.

Stihija i slučaj

No, za razliku od Zadra gdje su taj “palimpsestski” posao radili najvrsniji komunistički arhitekti poput Nevena Šegvića - arhitekti koji su novi grad dizali uz promišljeni obzir spram boja, materijala, katnosti i urbanog rastera - u Iraklionu su taj posao “radili” stihija i slučaj. Golema povijesna jezgra (četiri puta veća od zadarske) stoga je danas poprište najneopisivijeg urbanističkog kaosa u kojem se historicističke palače sudaraju s najjadnijim betonjarama stršećih armatura, mletačke česme stoje usred kaotičnih favela, lijepe ulice završavaju u uskim budžacima bez nogostupa, a vlada neopisiva kakofonija katnosti i stilova. Prostorni metež koji se može vidjeti u Iraklionu - i općenito u kretskim gradovima - nadmašuje uvjerljivo čak i najneurednije suburbije istočnog Splita. Tisuće i tisuće kuća nabijenih gusto rame uz rame, nejednake katnosti, bez okućnica, često nedovršene, doimaju se kao radikalizirana ekstenzija onog što često sami viđamo na kaotičnim dijelovima Jadrana poput Čiova, Vira ili Kaštela.

A ako taj sloj - prostornog kaosa “vlasničkog urbanizma” - bratski spaja Kretu i Dalmaciju, postoji nešto što ipak i bitno temeljno razdvaja ove dvije regije, a tu razliku čovjek primijeti vrlo brzo. A to je trag koji je u njima ostavila - ili nije ostavila - modernizacija.

Kreta je i dan danas zemlja koja se u osnovi bavi onim čime se bavila i 1900. Svi kulturalni rasisti koji šire stereotipe o lijenim Grcima morali bi se postidjeti kad diljem Krete vide na tisuće i tisuće hektara perfektno uređenih, obrađenih maslinika koji su zagrizli visoko u planinske doline i gudure. Tek na Kreti čovjek shvati kako to da je Grčka zemlja s najvišom stopom samozaposlenih u Europi. Jer, poput naših predaka pred sto godina, Krećani su još uvijek težaci. Poput Teksašana, voze se uokolo voze u pick-upima na čijim koševima vidite freze, kosilice i plastične “pitose” od pedeset litara za maslinovo ulje. Ta čvrsta vezanost uz tradicijske djelatnosti dio je turističkog šarma otoka. Ali, ona je u znatnoj mjeri posljedica činjenica da je Kreta otok koji je u dobroj mjeri preskočila dvadesetostoljetna modernizacija. Otok praktički nikad nije imao industriju. Ni dan-danas nema ni metra željezničke pruge. Ružni Iraklion i prelijepa Chania jedini su gradovi te veličine u kojima sam bio, a da nisam vidio a ma baš niti jednu stambenu visokogradnju, niti jedan “project” (kako bi rekli Amerikanci), ni jedno planirano stambeno naselje, čak ni natruhu urbanistički osmišljenog kvarta.

Dvije diktature

Kreta - ukratko - izgleda kao da ju je mimoišlo razdoblje između 1950. i 1980., ono razdoblje koje je više nego i jedno ostavilo fizički trag u europske urbane krajobraze. To je razdoblje kad i na europskom Zapadu i na Istoku vladaju (dakako, po metodama i uspjehu nejednaki) pokušaji da se uspostavi država blagostanja, planirani razvoj, planski urbanizam te solidarni kolektivizam u obilju. To je ono razdoblje koje Francuzi katkad zovu “veličanstvenih trideset”. A Kreta izgleda kao prostor kojeg je to poglavlje preskočilo.

Stoga kad čovjek vidi Kretu shvati kako bi izgledala i hrvatska jadranska obala da nije bilo dvaju valova modernizacije, prvog koji je u taj prostor unijela kasna Austrija, i drugog kojeg je donio titovski socijalizam. Kad čovjek vidi Kretu, shvati kako bi izgledala Dalmacija bez industrijalizacije, bez planske stanogradnje, bez brodogradilišta i nebodera, dječjih dispanzera i odmarališta, bez Nevena Šegvića, Jakše Miličića, projekta Južni Jadran i hotelske gradnje pod planerskom paskom UN-a. Kao u nekoj usporednoj vremenskoj kapsuli, kao u nekoj test-sondi paralelne povijesti, na Kreti otkrijete zemlju koja je iz predmoderne - iz svijeta procešjuna, toraca, filoksere i motike - prešla direktno u svijet cimer-fraja, apart-hotela i stihijske urbanizacije koju smo mi na svojoj koži doživjeli od 90-ih.

U tih ključnih trideset godina za europsku civilizaciju, i mi smo imali diktaturu (Titovu) kao što su je imali i Grci (pukovničku). Ali, kad vidi “missing link” koji Kreti nedostaje, čovjek shvati koliko je poredba te dvije nedemokracije promašena. Shvati razliku između jednog totalitarnog sustava koji je u predmoderno društvo unio racionalnost i planiranu modernizaciju, te drugog totalitarnog sustava koji je predmoderno društvo ostavio točno onako predmodernim kakvo je i zatekao. Shvati da je je to golema razlika, a svatko tko drži da nije, morao bi promisliti dvaput.

Iz Chanije se vozimo prema Iraklionu. S jedne strane, planine pod snijeg, obronci prekriveni maslinama i koze. S druge strane beskonačne plaže, u ovo doba godine prazne, uz njih nizovi kitnjastih hotelskih i apartmanskih naselja koja - kao i naša - čekaju svibanj, da se pojave prvi gosti - a prvi su gosti na Kreti biciklisti i “hikeri” koji pohode glasovite planinske gudure.

Pri ulasku u Iraklion, prolazimo pokraj Knossosa, mjesta gdje je Arthur Evans 1914. iskopao minojski glavni grad i svijetu obznanio da je pronašao 3800 godina staru Minosovu metropolu koju spominje i Homer. Evans je tada otkrio palaču u kojoj se po antičkom mitu nalazio prvi labirint, a kad čovjek vidi mrežasti, zamršeni raster palače razumije kako je mit i nastao. Tada - početkom 20. stoljeća - svijet je bio ushićen pronalaskom drevne kulture koja je, ako je po arheološkim nalazima suditi, bila tako drukčija od strogih, hijeratskih azijskih despocija. Minojska je kultura isijavala hedonizmom i prštala od užitka, Minojci su voljeli muziku i sport, poštivali prirodu i ravnopravnost žena. Arheologe je najviše frapiralo što Knossos nije imao zidine: nije, jer Minojci nisu imali neprijatelja. Europljani su klicali da je Evans pronašao “prvu europsku civilizaciju”. “Europsku” u onom smislu koji danas često (licemjerno) koristimo. Europsku, kao kulturu koja voli ugodu, voli spektakl, voli vizualnu reprezentaciju zbilje, koja tretira žene kao ravnopravne, i teži miru.

Šest kilometara udaljeni Iraklion i danas u dobroj mjeri živi od gostiju koji žele vidjeti Knossos i neodoljivo vesele minojske freske. Sam grad, kaotičan i neuredan, još uvijek zrači tim “minojskim” hedonizmom. Unatoč krizi, restorani su puni, brojne grčke obitelji goste se uz pržene tikvice i rakiju s medom, a kad ih čovjek promatra, raspoznaje nama prepoznatljive familijarne odnose. Tu su “barbe iz Amerike”, unuci koji slave babinu i didinu godišnjicu, familije koje se goste za krštenje dok po strani spava tek krštena beba. Tu su studenti na raspustu doma, sportaši i sponzoruše, pomorci između dva putovanja. Grci izgledaju kao ljudi koji ne daju da im krš uokolo pomuti dobru zabavu.

Slične sudbine

Ipak, te “minojske” odlike nisu više na sjeveru Europe razlog za “polinezijske” maštarije i filhelenski entuzijazam. U vremenima Syrize i Wolfganga Schäublea tog entuzijazma više nema. Diskurs o Grčkoj i govor o Kreti postao je jedan drugi diskurs: onaj o prezaduženima, lijenima, poreznim neplatišama i uhljebima Europe. Pri tome se nerijetko previđa koliko je Grčka komplicirana zemlja, u kojoj stotine otoka morate povezati brodom i zrakom, dovesti na njih liječnike, vatrogasce i carinike, i još se skrbiti o izbjeglicama. Pri tome se ne vidi da ta zemlja svoj dug uočljivo plaća - utrnućem normalnog, urednog života.

O svim tom stvarima čovjek ne može ne razmišljati dok u taverni, u čekaonici ili na promenadi gleda te sebi slična lica, lica koji bi mogao zamisliti u pušačkom salonu “Hektorovića”, ili negdje na polju, u masliniku između Svirča i Vrisnika. I ne može a ne postaviti sebi pitanje - što je razlika između nas i njih? Kakvi bismo mi bili da smo imali njihovo 20. stoljeće? Postaje li naša sudbina slična njihovoj, sada kad smo se sa 20. stoljećem svojevoljno oprostili, kad više nema modernizacije, industrijalizacije i planskog turizma, kad smo digli zauvijek ruke od dimnjaka i željeznice, i kad sami sebe prodajemo kao ono što Kreta već po sebi jest - dakle, “Mediteran kakav je nekad bio”? U tom ritualu fingiranja sebe samih “ljepših i starijih”, mi sebi i svojim gostima glumimo da smo eru moderne preskočili. Možda bismo nešto trebalo naučiti iz nama sličnog prostora koji je to povijesno poglavlje preskočio - ali doista.

ELIPSO

Najnovije