U buri dnevne politike čovjek jedva zamijeti kako nam dobar dio reklamnih poruka odlazi na tajanstvene tablete za potenciju i na prirodne lijekove protiv depresije koja mlade žene neminovno hvata nakon što na krilima afričke šljive s voljenim muškarcem osnuju obitelj. Kakva god bila dotična šljiva i tko god je konzumirao, on od melankoličnog i nesigurnog čovjeka postaje savršeno zadovoljan pripadnik jačeg spola, samopouzdan, sličniji Donaldu Trumpu nego Alphonseu de Lamartineu. Je li potreba za tim voćem toliko raširena ili ju je važno stvoriti - kao u seriji “Med Men” - nije toliko presudno, te je li ona barem nekakav odgovor na naše demografske glavobolje, ni to ne znamo. Svakako, bez obzira na sve probleme, Njemačka je dogurala na jedno i pol dijete po ženi, a mi se već godinama suočavamo s polaganim odumiranjem, od čega nas ni šljiva ni neostvarenih tisuću eura po djetetu ne mogu spasiti. Tu i tamo, u nekoj ozbiljnoj emisiji pojave se namršteni ljudi i pričaju o tome kako se moramo trznuti i poraditi na tome da nas bude više. “Jer u protivnom, već za deset ili dvadeset godina, suočit ćemo se s vlastitim gašenjem i nas, hrvatskog naroda, više neće biti.” Sigurno je da parovi ne pohrle u spavaće sobe nakon takvih emisija, čak ni zbog osjećaja prema hrvatskom narodu. Djeca se rade kad smo raspoloženi za seks, a sve to skupa nema nikakve veze s prilozima iz rodilišta ni s intervjuima s mladim majkama.
Kako umorne i potištene ljude namamiti na neke radnje, djeluju li na njih veseli prilozi o parovima koji imaju sedmero, osmero, čak i devetero djece, malo su umorni ali snalaze se, veći se brinu o manjima, a manji nisu prezahtjevni, teško je reći. Sigurno je da stanje na računu većini nije stimulativno, kao ni obavijesti o prekoračenju dozvoljenog minusa. Kad zataji kartica u dućanu mješovitom robom, premda ste kupovali robu kojoj je snižena cijena zbog isteka roka, teško da ćete se osjećati poput Casanove kad se vratite kući. Uostalom, dotični mletački kavalir se na razne načine dovijao do svojih dukata, šarmirajući ne samo dame, nego i vladare onih slatkih, malih državica što nalikuju na kraljevstva iz “Pepeljuge”. Bio je on po potrebi slavni astrolog, hiromant, vidovnjak, razumio se u stihove, brojeve, egzotične jezike, pisao je zakone, prevodio Homera... Prošao je u svojoj kočiji tisuće kilometara, u potrazi ne samo za međunožjem,nego i za primjerenim honorarom. Čovjek koji se zamalo oženio vlastitom kćeri, a uža specijalnost bilo mu je zavođenje časnih sestara, svakako je svladao i umijeće preživljavanja, baveći se pritom više engleskom ružom nego afričkom šljivom. Danas je teško zamisliti život na Casanovin način, honorari su mali, dok apetiti za seksom nisu kao nekad: čast izuzecima, no mislim da je većina previše zaokupljena golim preživljavanjem da bi se bavila fantazijama o nekoj drukčijoj golotinji.
Tu i tamo, na mala vrata probiju se teme o potrošačkoj košarici, gdje se u jednostavnom računu vidi da prosječno kućanstvo jedva pokriva svoje temeljne potrebe, a gdje su putovanja, odijevanje, gdje je zahvalno žensko lice nakon što joj muž daruje ogrlicu i naušnice? Definicija seksa kao zabave za siromahe baš i ne funkcionira, barem ne kod nas. Brine li nas demografija, treba se potruditi oko toga da građani od svojih plaća mogu kupiti poštene krevete, nešto seksi rublja, nešto filmova za odrasle, umjesto da im se svaku večer pred očima vrti šljiva uz pripadajućeg nosoroga. Jer odraslim ljudima seks je zabava, a zabavljamo se kad smo dobre volje, a dobre volje smo kad imamo razloga biti raspoloženi, što nas opet baca na već spomenuto stanje na računu. Dok nikoga ne zanima seksualni život blokiranih, neće biti ni žuđenog demografskog procvata niti će se saborski zastupnici još dugo moći veseliti svom standardu i privilegijama. Ovako, bez umora i ideja, građani kao hipnotizirani na ekranima motre saborske zlatne ribice, njihova baletna prepucavanja, njihove jeftine obroke i da, njihove sigurno bolje seksualne živote o kojima ćemo još pisati...