Sjećate li se serije 'Seks i grad'? Obilježila je kraj devedesetih i postala mit.
Kao što su Grci imali svoje mitove o Amazonkama, hrabrim ratnicama što preziru muško društvo, tako smo sa 'Seksom i gradom' dobili priču o hrabrim tridesetineštogodišnjakinjama koje, umjesto da su se udale i dobile djecu, lutaju gore-dolje Velikom Jabukom ili nekom drugom metropolom, zabavljaju se, rade, tulumare, zaljubljuju, tragaju za pravom ljubavi ili 'samo' za dobrim seksom.
Premda još ima žena koje kad navrše trideset trpe ljubazni teror obitelji i obiteljskih prijatelja i prisiljene su slušati o tome kako bi bilo vrijeme da se udaju/rode, ali vjerujemo da ih je nakon 'Seksa i grada' manje.
Imati trideset i pet godina, živjeti solo, ne fantazirati o vjenčanici postalo je normalno kao i imati iste te godine, udati se i roditi. Bar se nadamo.
I dok su nas kasnih devedesetih poharale knjige i kolumne na istu temu, naime kako da se žena 'u nekim godinama' prestane uzrujavati oko toga je li ispunila očekivanja svojih najbližih, postavlja se pitanje što se s tim temama događa dvadesetak godina kasnije?
Ima li i dalje chick lita, naime, ne uvijek jako dobre i kvalitetne književnosti o curama koje podjednako strasno tragaju za cipelama, kao i za idealnim muškarcem? Postoji li i dalje 'sex i shopping' književnost?
Sigurno je da postoji, čim vidite na naslovnici visoku plavušu s tri vrećice na ramenu, ušli ste u žanr, ali kao da se o tome nešto manje govori, pa samim time i piše.
No, neka je njujorška novinarka nedavno objavila knjigu o tome kako je navršila trideset i pet godina, nije se udala i nije rodila. Zvuči poznato! Umjesto legendarnih junakinja iz 'Seksa i grada' nije krenula u turneju po kafićima i restoranima, zabavama, već se zagledala u ekran svojeg smartphonea.
Točno tako, seksualni partner u 21. stoljeću postaje telefon, točnije, sva ona erotska virtualna prostranstva koja njegov mali ekran može ponuditi. Jer ležati u krevetu s kompjutorom toliko je manje seksi od ležanja s tim malenim objektom!
Na 'meniju' se mogu naći sastanci naslijepo, seks s neznancima, čak i orgije, zajednička masturbacija i tisuće čudesa. Svoju ispovijest o 'smartphone seksu' novinarka zaključuje time da on nije za čudake, već da može biti zabavan, opuštajući, inspirativan i - da počinje i prestaje onda kad vi želite.
Naime, s mobitelom je lakše otići u krevet i izaći iz njega bez pretjeranih objašnjenja, isprika, straha od reakcije…
'Smartphone seks' time postaje ono što su u viktorijanskom dobu bili bordeli. U doba kad je čestitoj ženi bilo sporno pokazati gležanj, prostitucija je cvala i bilo je gotovo normalno da otac obitelji odvede adolescentnog sina u kupleraj ne bi li ga tamo neka iskusna žena inicirala. Učestalost posjete bordelu jednog pristojnog, dugobradog oca obitelji u devetnaestostoljetnom Londonu penjala se i na sedam puta tjedno.
Tada se još nije znalo za 'ovisnost o seksu' koja će stoljeće kasnije mučiti jednog njujorškog gradonačelnika do te mjere da će solidne iznose iz gradskog proračuna ostavljati kod prostitutki. Ne brinite, gradonačelnik je dobro, predaje po fakultetima i možda će igrati neku ulogu u Trumpovoj administraciji.
Od viktorijanskih bordela do 'smartphone seksa', što se promijenilo?
I bordeli i smartphonei su za one koji ih mogu platiti. Nude inicijaciju u razne oblike seksa, već prema ukusima. Velika je prednost smartphonea što preko njegova ekrana ne možete dobiti tešku, pa i smrtnu spolnu bolest koja je harala u 19. stoljeću. Ni u bordelu ni u smartphoneu ne možete ništa doznati o tome kako je to 'voditi ljubav s nekim koga zaista volite'.
No pretpostavka je da vas takve stvari trenutno ne zanimaju previše.
Opasnost je da uvijek možete biti razotkriveni - znate da i bordeli i pametni telefoni imaju neke svoje načine na koje vam ulaze u trag. No smartphonei vas rješavaju bilo kakvog ljudskog kontakta, mirisa nečije kože, kose, njegovih prstiju na vašem tijelu.
U 21. stoljeću izgleda da to postaje velika prednost, a nikakav nedostatak.
Sve počinje i završava u ekranu. Baš kao i ovaj tekst!