Vjerojatno najpoznatiji “čovjek kiborg” na svijetu je trenutno utamničeni paraolimpijac Oscar Pistorius, ali za razliku od južnoafričkog trkača koji je svoje tijelo dogradio protezama kako bi mogao trčati, diljem planeta pojavljuju se neki drugi tipovi “superljudi”, koji pod kožu stavljaju implantate i čipove, mozak si spajaju na elektrode, ugrađuju antene u lubanju, ubacuju tekućinu u očne duplje da imali bolji noćni vid…
Kevin Warwick, profesor kibernetike na Sveučilištu Reading, inače poznat po nadimku Captain Cyborg, svojevrsni je guru tog pokreta. Prvo je u ruku ugradio mikročip koji je njegovo računalo na poslu prepoznavalo pa bi ga pozdravilo kada bi registriralo čip. Poslije je ugradio senzore i mikročipove u živce u svojoj ruci, a iste takve ugradio je u ruku svoje supruge pa kada bi netko dotaknuo njezinu ruku, Warwick bi doživio identičan dodir. On je to smatrao oblikom telepatije, jer je njegovim živcima omogućavalo da mu preko interneta šalju osjete supruge, ali većina drugih znanstvenika te je pokuse smatrala čistom zabavom.
Autor bestselera i osobni trener Ben Greenfield, osim što među klijente ubraja njujorške celebrityje i ostarjele udovice, za natjecanja priprema triatlonce, i to tako što specijalnim elektrodama strujom niskog napona stimulira određena područja u mozgu. Taj bivši body builder, motivacijski govornik i natjecatelj Ironmana tvrdi da je ta metoda korisna i za liječenje depresije. Greenfielda kolege očito ne smatraju nadriliječnikom jer je izabran za najboljeg osobnog trenera u Americi te jednog od 100 najutjecajnijih ljudi u zdravstvu.
Potkožni implantati
Dave Asprey je samoprozvani “biohaker”, čovjek koji koristi tehnologiju i znanost kako bi poboljšao svoj organizam. Takvih je na svijetu oko sto tisuća, a Asprey je njihova megazvijezda. Svako jutro popije svoj koktel od 20-ak različitih lijekova i zalije ih vlastitom inačicom kave. Zove je Bulletproof coffee i svatko tko je pije bit će, tvrdi, nepobjediv. Sadrži vitamine K i C te aniracetam, kemijski spoj namijenjen poboljšanju moždanih funkcija. Asprey je dosad potrošio stotine tisuća dolara na razne testove, od skeniranja mozga do sekvenciranja genoma, te je došao do nekih radikalnih zaljučaka. Tvrdi, primjerice, da bi se idealna prehrana trebala sastojati od čak 70 posto masnoća.
Internetom kruži i nova generacija potkožnih implantata Circadia 1.0, poznatih i kao HELEDD. Proizvodi ih tvrtka Grindhouse WtWares i namijenjeni su samoeksperimentiranju i samodijagnosticiranju. Te LED pločice veličine 50 puta 50 milimetara, plus baterija, zavojnica za punjenje i bioizolacija, ugrade se pod kožu, gdje očitavaju biomedicinske podatke i preko Bluetootha ih šalju na internet. Umjesto redovnih posjeta liječniku, tvrde iz Grindhousea, ovako se mogu prikupljati svakodnevni podaci o zdravlju, a Circadia na vlasnikov pametni telefon može pravodobno poslati upozorenje ako detektira problem.
Čovjek s antenom
“Mogu primati telefonske pozive u glavu”, kaže Neil Harbisson, kojem preko čela visi antena što zavija na potiljak, gdje je pričvršćena na njegovu lubanju. Uređaj koji on zove “eyeborg” nedavno je nadograđen pa je sada opremljen Bluetoothom.
Neil Harbisson
“Mogu se spojiti s uređajima koji su blizu mene ili se mogu spojiti s internetom. Tako da se zapravo mogu spojiti s cijelim svijetom”, kaže Harbisson. Njegova bliska prijateljica, katalonska koreografkinja Moon Ribas, u ruci ima senzor koji vibrira svaki put kad se na planetu dogodi jači potres.
“Osjećam se snažno povezano sa Zemljom”, kaže Ribas. I dok je njezin implantat jedva vidljiv, Harbissonova je antena definitivno nešto zbog čega izgleda kao neželjeno dijete ogromnog kukca i radnika u pozivnom centru. Ona ima i umjetničku komponentu; naime, povezana je s mikročipom koji prevodi boje u zvuk. Senzor je izvorno osmišljen za borbu protiv rijetkog oblika daltonizma.
Nezadovoljni sa samo pet osjetila, sve više biohakera okreće se magnetskim implantatima u vršcima prstiju, zahvaljujući kojima mogu osjetiti stvari koje bi im inače bile nedostupne. Mogu detektirati magnetska polja, podizati manje metalne predmete, razlučiti koji metali bolje provode struju, odnosno provode li je ili ne (korisno za električare, svakako, jer mogu razlikovati “mrtve” od “živih” žica). Također mogu osjetiti snažna električna polja; kada su im ruke blizu njih, osjećaju vibracije.
Struja iz tijela
Pitanje može li ljudski mozak nastaviti živjeti i nakon što osoba umre nešto je čime se čovječanstvo bavi praktiči stoljećima. Proslavljeni astrofizičar Stephen Hawking smatra da je to svakako mogućnost. “Mislim da je mozak kao program u umu, što je zapravo kao računalo. Stoga je teoretski moguće kopirati mozak na računalo i omogućiti život nakon smrti.” Priznao je da to trenutno nije u okviru ljudskih mogućnosti. No, ima ljudi koji na tome aktivno rade.
Ruski multimilijunaš Dmitrij Itskov nada se da će moći presnimiti sadržaj mozga na čovjekolikog robota u sklopu svojeg znanstvenog pokusa “2045 Initiative”. Druga skupina, Brain Preservation Foundation, radi na tome da razvije proces pomoću kojega bi se mozak mogao sačuvati sa svim uspomenama, emocijama i svjesnošću. Procese nazivaju “kemijska fiksacija” i “plastično umetanje” te uključuju konvertiranje mozga u plastiku, rezanje u tanke pločice i onda rekonstruiranje u tri dimenzije u računalu.
Industrijska dizajnerica Naomi Kizhner razvila je koncept krajnje invazivnog nakita koji kinetičku energiju ljudskog tijela pretvara u struju kako bi se borila protiv energetske krize u svijetu. Kolekcija se zove Energy Addicts i izgleda kao nešto iz “Aliena”. Nakit se implantira u površinu kože i hvata energiju podsvjesnih pokreta - kao što je kolanje krvi kroz vene te treptanje očiju - a zatim ih pretvara u energetski resurs.
Izrađen je od zlata i 3D printanog biopolimera i svaki je komad predviđen za drugi dio tijela. Šiljci na predmetu nazvanom Blood Bridge uveli bi se u venu na dva mjesta na ruci i preusmjeravali bi krv pokraj kotačića u kućištu nakita. Protok krvi pokretao bi kotač, čije bi se kretnje potom pretvarale u električnu energiju. E-pulse Conductor, pak, skupljao bi energiju izravno iz električnih impulsa što ih mozak šalje kroz leđnu moždinu, a Blinker, postavljen na nos i preko trepavica, pretvarao bi energiju generiranu otvaranjem i zatvaranjem kapaka u struju.
“Tehnološki, nismo daleko od toga da ove ideje postanu stvarnost. Ali, govoreći u praktičnim terminima, hoćemo li biti spremni žrtvovati vlastita tijela da bismo proizvodili više energije? Moja namjera je o tome pokrenuti raspravu”, kaže Kizhner.
Noćni vid
Gabriel Licina nedavno je zamolio prijatelja da mu u oči kapne nekoliko kapi pažljivo izmiksane tekućine. Nakon par minuta otišli su u potpuno mračno polje, a tekućina koja je sadržavala malenu količinu kemikalije pod imenom Chlorin e6 ili ce6, koja se koristi u liječenju raka, učinila je Licinine oči osjetljivijima na crveni spektar svjetlosti. U osnovi, dobio je kapi za noćni vid. Rezutati, doduše, nisu bili dramatični.
Gabriel Licina
“Nisam postao Riddick”, kaže Licina, “ali sam mogao pred sobom vidjeti stvari koje nitko od ljudi koji su bili sa mnom nije mogao”.
Ovom se teorijom već poigrao znastvenik Ilyas Washington, koji je htio vidjeti mogu li proteini u našim očima koji inače reagiraju na zeleni spektar reagirati na crveni. Upravo zahvaljujući tome, naime, ribe koje obitavaju na velikim dubinama vide u mraku - oči su im namještene na crvenu svjetlost umjesto na zelenu. On je ce6 koristio na miševima i imao je uspjeha.
Licina kaže da su mu se odmah javili proizvođači oružanih sustava, koje je brzo otpilio, ali se zato razveselio pozivu časopisa Boating Magazine - njih je ideja zaintrigirala jer bi kapi, umjesto skupih i slabo otpornih na vodu naočala za noćni vid, mogli koristiti mornari. Ta se ideja sviđa i Licini.