NAJGORA PROGNOZA - NAJREALNIJA

POŠAST PROTIV KOJE SE HRVATSKA NE BORI Mungos s otoka prešao na kopno, ugrožene su brojne vrste

    AUTOR:
    • Hina

  • OBJAVLJENO:
  • 04.06.2017. u 15:49

Zagreb, 040410.
Zooloski vrt grada Zagreba.
Povodom blagdana Uskrsa zivotinje su dobile jestive pisanice. Neke su ih pojele, a neke su se samo igrale sa sarenim kuhanim jajima.
Na slici: Mungos
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Mali indijski mungos, grabežljivac koji je prije stotinjak godina unesen na Mljet da spasi "otok zmija", prometnuo se u najvećeg neprijatelja njegova iznimnog ekosistema i proširio se na kopno, ali mu još nitko nije ozbiljnije pokušao stati na put.

Manje od dvadeset godina nakon što je austrijsko Ministarstvo poljodjelstva 25. kolovoza 1910. unijelo 11 primjeraka mungosa, dva su njemačka istraživača javila, kako piše Šumarski list, da na Mljetu nisu mogla naći otrovnicu.

No, tada se nije znalo da taj "uspjeh" krije široku lepezu opasnosti. Zagrebački biolog Zoran Tadić, koji nas je zainteresirao za ovu temu, upozorio nas je da je mungos vrlo oportunistička životinja. To znači da on jede najviše ono što najlakše ulovi, a da to zmije svakako nisu.

Mungos je, dakle, prije nego što je uočen nedostatak zmija, opustošio Mljet od lakše dostupnih skupina među kojima su kukci, žabe, štakori, sitni glodavaci i gušteri. Potom su došle na red ptice i ptičja jaja, a prema prilikama i kokoši, kao i ostala perad. Mnogo toga potvrdila je nedavna analiza sadržaja probavnog sustava mungosa s Mljeta. Nakon toga, mungos bi prešao na grožđe, smokve i druge dostupne plodove, pa na kraju prešao i na kopno.

Godine 1923. unesen je na Korčulu, oko 1926. na Brač, a zatim na Šoltu, pa 1970. na Hvar. Do 1949. uživao je zakonsku zaštitu.

O jadranskim mungosima na Sveučilištu Tennessee

Mali indijski mungos jedna je od 29 različitih mačkolikih vrsta koje nose popularni naziv mungosi. "Naš" je izgledom i veličinom nalik velikoj lasici. Ima izduženo vretenasto tijelo dužine oko pola metra, kratke noge, šiljastu glavu i dugi rep. Živi pet i više godina i godišnje okoti dvoje do četvoro mladih. Izvanredno je brz i okretan, što mu dobro dođe u lovu na zmije.

Mungosima u Hrvatskoj dugo se godina bavio uglavnom zoolog Nikola Tvrtković, koji je radio na Prirodoslovnom muzeju u Zagrebu. Međutim, u zadnjih desetak godina u međunarodnim znanstvenim časopisima objavljeno je više radova koji su bitno unaprijedili znanje o utjecaju mungosa na domaći ekološki sustav. Vezani su za doktorsku disertaciju hrvatske biologinje Arijane Barun, Čakovčanke koja je u Varaždinu završila Fakultet organizacije i informatike. Po odlasku u SAD, počela se baviti biologijom, te doktorirala na Sveučilištu Tennessee u Knoxvilleu. Mentor joj je bio svjetski značajan ekolog Daniel Simberloff, a tema mungosi na jadranskim otocima. Barun danas radi na Sveučilištu Lincoln na Novom Zelandu.

Najkraće, istraživanja su utvrdila da su od šest hrvatskih otoka, poskoci i veliki zelembaći prisutni samo na otocima bez mungosa, a da ih na otocima s mungosom nema, kao na Korčuli i Mljetu, odnosno da su rijetki, kao na Hvaru.

Također, na jednom otoku nema ni zelene krastače, iako je ondje bila povijesno prisutna, te je rijetka na druga dva otoka, ali je ima na dva od tri otoka bez mungosa. Ostale vrste vodozemaca i gmazova bile su na tri otoka s mungosima vrlo rijetke ili uopće nisu nađene.

Očekivani rezultati

Istraživači su na Mljetu i Korčuli pronašli po šest primjeraka zmija raznih vrsta, što je tri puta manje od broja zmija koje su našli na Hvaru, Braču, Lastovu i Dugom Otoku. Na Mljetu, koji je bio poznat kao otok zmija, nisu pronašli ni jednog poskoka. No, da on ondje nije posve nestao potvrđuju istraživanja Hrvatskog herpetološkog društva iz 2008. godine, u kojima je evidentiran nalaz jednog primjerka.

Naš rezultat nije iznenađujući. Bili smo iznenađeni kad smo na Hvaru pronašli dva primjerka poskoka, gdje su mungosi prisutni od 1970., ističe se u istraživanju skupine čija je prva autorica Arijana Barun. No, istraživači se donekle ograđuju da na broj zmija mogu utjecati i druge okolnosti, među kojima i veličina otoka.

Zaključci istraživanja intonirani su slično znakovima opće opasnosti. Preživljavanje vodozemaca i gmazova čije su populacije spale na mali broj jedinki dugoročno je upitno, kaže se i dodaje da su vrste koje su povijesno bile prisutne, ali neregistrirane u istraživanju, vjerojatno već lokalno izumrle ili se mogu ograničiti na uska područja koja nisu istraživanjima zahvaćena.

Voditelj istraživanja Daniel Simberloff odgovorio je Hini da sasvim sigurno nisu mogli utvrditi svaki utjecaj mungose na tim otocima, ali kada bi imali dovoljno sredstava i vremena, mogli bi saznati mnogo više. Njegov odgovor uslijedio je 34 minute nakon što mu je novinar uputio pitanje, dok je, primjerice, Ministarstvu okoliša i energetike trebalo pet dana i odgovorilo je s nekoliko adminstrativnih rečenica nakon zaključenja ovoga teksta.

Loše prognoze

Populacije mungosa na Mljetu danas su maksimalne, dok su neke druge životinje ondje lokalno izumrle ili su pred izumiranjem. Mungosi su na otoku dosegli maksimalnu brojnost već petnaestak godina nakon unošenja. Radi se o tisućama jedinki koje nije moguće posve utvrditi, kaže biolog Ivan Budinski iz zagrebačke udruge BIOM, za koga su nam Simberloff i Barun rekli da je najbolji poznavatelj jadranskih populacija mungosa.

Njihovo idealno stanište je žbunje, kupina koja okružuje travnjake, a danas je veliki dio prostora pod tim pokrivačem. Puno ih ima uz razna smetlišta. Na jednom je smetlištu procijenjeno da ih ima oko pet stotina, kaže Budinski.

Budinski kaže da je najbolja situacija na Hvaru, gdje ih nema mnogo. Postoji anegdota da je ondje jedan par unesen oko vikendice bivšeg političara Vladimira Bakarića, jer se on navodno bojao zmija. Ali nikada ondje nisu ozbiljno ugrozili okoliš, kaže Budinski. 

Prešli na kopno

Mungosi su se do danas proširili na submediteranski prostor Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore između rijeka Neretve i Bojane. Srbijanski i crnogorski zoolozi pronašli su uz crnogorsku obalu mungosa na 38 mjesta, najviše oko Tivta i Budve. Također, na području Hercegovine utvrđeno je najmanje devet lokaliteta mungosa.

Možemo računati da će rijeke neko vrijeme usporavati njihovo širenje, jer mungosi će iznimno rijetko ući u vodu. Na sjeveru ih ima do Mostara i Stoca, a sjevernije od toga neće, gdje godišnje ima desetak dana snijega, objašnjava Budinski.

Činjenica da su prešli na kopno otvara mogućnost njihova širenja na sjeverozapad, i ako se to dogodi jedino bi ih Velebit mogao spriječiti da idu dalje, zaključuje Budinski i napominje da se mungos nalazi na popisu 37 po EU najopasnijih invazivnih vrsta.

Simberloff je prilično pesimističan. Kaže da je najgora prognoza, nažalost, najrealnija.

Vjerujem da će se mungosi širiti i unutar Hrvatske i izvan Hrvatske, zbog neaktivnosti vlasti u Hrvatskoj i EU, kazao je i podsjetio da se većina vodozemaca i gmazova koje su proučavali već i na kopnu pojavljuju u smanjenom broju, te da su neki među njima strogo zaštićeni prema Bernskoj konvenciji.

Borba protiv mungosa

Povijest borbe protiv mungosa u Hrvatskoj je vrlo skromna. Nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata među lovcima na Mljetu se novčano poticalo istrjebljivanje mungosa. Šumarski list bilježi da je 1959. na Mljetu odstrijeljeno ili na "druge načine stečeno" više od 300 mungosa. No, priznaje, njegovu brojnost najviše su smanjila dva velika šumska požara.

Šef mljetskih lovaca Mario Dabelić kaže da lovci danas ne love mungose niti da oko toga postoji neki plan. Na našu informaciju da su u županijskom planu lovci istaknuli takvu obavezu, odgovara da je "možda nešto provedeno kroz knjige", ali da oni u stvarnosti ništa ne rade u tom pogledu.

Osim u državnim tijelima, Simberloff odgovornost vidi i u Nacionalnom parku Mljet. Dio raisond'êtrea nacionalnog parka je očuvanje izvornih ekosistema i vrsta, pa je potrebno da njegove vlasti upravljaju invazivnim vrstama koja ometaju tu zaštitu, kazao je.

Iz Javne ustanove "Nacionalni park Mljet" odgovorili su da se „zalažu za eradikaciju mungosa s cijelog otoka“, ali smatraju da "to realno nije izvedivo". Po njima, ne postoji trenutno metodologija koja bi bila uspješna na tako velikom području, a prepreku predstavljaju, kažu, i zakoni koji mungosa svrstavaju u divljač.

Japanci mogu

Međutim, Simberloff smatra da bi mungosi mogli biti uklonjeni sa svakog od jadranskih otoka i upućuje na japansko iskustvo s otoka Amami, koji je, kaže, znatno veći od naših otoka i jednako topografski izazovan. Odmah nam je dao kontakt zoologa i ekologa Yuya Watarija sa Šumarskog instituta Tsukubi kod Tokija. Watari nam je također ubrzo telegramski odgovorio i priložio naramak znanstvenih radova za koje je mailom naznačio na koji dio naših pitanja možemo naći podatke.

Dakle, Japanci su unijeli mungosa 1979. na otok površine 712 četvornih kilometara, sedam puta veći od Mljeta i sa 60 puta više stanovnika. Međutim, brzo su shvatili opasnosti i štete u ekološkom sustavu, pa su lokalne vlasti 1993. pokrenule borbu protiv mungosa. Ministarstvo okoliša je godine 2000. tu borbu uzelo pod svoje, te pokrenulo vlastiti projekt eradikacije mungosa. Započeli su s lovcima, a zatim zaposlili na desetke ljudi koji su provodili projekt na terenu. Napravili su stotine kilometara ograda, hvatali su ga u kavezne zamke, tzv. živolovke, ali su ih uskoro zamijenili s 35 tisuća zamki koje ubijaju mungose. Potom, uveli su pse za otkrivanje mungosa po zaostalim džepovima, a potom počeli pod strogom kontrolom na uskom području koristiti otrovne mamce. Broj od 6141 evidentiranih mungosa iz 2000. smanjio se 2011. na 196 njih. Životinjske vrste koje je bio potisnuo mungos, počele su se vraćati.

Suzili su ga na malo područje stjenovite, strme padine i planiraju ga ukloniti odatle, potvrdio nam je Simberloff.

Watari kaže da se raduje danu kad će otok Amami ostati bez ijednog mungosa. Profesora Samberloffa iskreno vesele japanski uspjesi vraćanja ekološkog sustava u približno prirodno stanje. Budinski kaže da BIOM ima spreman plan uklanjanja mungosa s Mljeta, ako se država odluči za to. No, kaže, nije siguran kako bi išlo s uklanjanjem mungosa s kopna.

Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, kako su odgovorili, planira do listopada 2017. započeti s provedbom projekta "Razvijanje sustava upravljanja i kontrole invazivnih stranih vrsta" u okviru kojeg će se izraditi i plan upravljanja populacijom mungosa. Taj plan je, kažu, preduvjet za efikasnu i učinkovitu kontrolu njegove brojnosti i uklanjanja iz prirode.

Tagovi

ELIPSO

Izdvajamo