Doula i porođajna edukatorica Marija Čukman, u suradnji s kolegicom Anitom Budak, u Zagrebu je organizirala prvu "Pričaonicu" na kojoj žene mogu podijeliti svoje priče s poroda u sigurnom okruženju. Zašto je uopće važno za žene pričati takve priče, Slobodna Dalmacija je upitala ovu svestranu ženu.
- Važno je ispričati svoja iskustva kako bi uopće do kraja osvijestili što nam se dogodilo, a pogotovo o ovakvo važnom činu u životu žene. Porod djeteta nas obilježi za cijeli život i transformira bez obzira je li žena svjesna toga ili nije.
Ono što je specifično za radionicu jest pasivno slušanje i aktivno pričanje: dok žena priča svoju priču s poroda, nitko je ne prekida, nema komentara, odobravanja, argumentiranja, konfrontiranja... U takvim uvjetima se stvori ponekad priča za koju žena nije ni znala da postoji i ona osvijesti određene segmente tog događaja koje je pospremila u svoju podsvijest iz inih razloga.
To je oblik komunikacije gdje je jedna žena aktivna pripovjedačica, a ostale slušaju aktivno bez komentiranja i upadanja sa svojim iskustvima te joj pažnjom stvaraju siguran prostor. U kulturama u kojima se njeguje prepričavanje nečega što se zbilo vjeruje se da se na taj način nadilazi linearno vrijeme, ulazi u to iskustvo i iz njega se izvlači pouka, poruka ili lekcija koja nam može pomoći u daljnjem životu.
Prema autorici Pam England, koja se bavi ovim temama, porođajne priče prolaze kroz čak devet faza. Što sve utječe na stvaranje tih priča te kako žene mogu sačuvati svoja sjećanja i ispričati autentičnu priču o vlastitom porodu?
-Tek kroz određeni vremenski period se otkrivaju svi slojevi tog iskustva i tada se osvijesti potpuna priča. Prvo i osnovno što se dogodi kod majke je osjećaj bezuvjetne ljubavi prema svom djetetu koje je rodila. U tom oblaku zaljubljenosti sve je predivno i ništa nije važno, osim da je živo i zdravo i da je tu. Kako vrijeme prolazi tako se otvaraju i druge dimenzije tog iskustva, tj. vrata kako ih naziva Pam England.
To je proces koji se na neki način događa paralelno sa rođenjem majke jer u porodu se rodi i majka, a ne samo dijete. Majci u prosjeku treba devet mjeseci do godine dana da se rodi kao majka do kraja - da se osjeća kompetentno, sigurno i vješto u toj životnoj ulozi.
Za to vrijeme, kako se žena odmiče od tih prvih izvanjskih utisaka pod kojima proživljava priču, ona polako ulazi u sebe i tada se otkrivaju i oni dijelovi koji su se potisnuli u euforiji rođenja djeteta. To je i vrijeme u kojem žene često osvijeste da su istraumatizirane porodom, a tada može početi izlječenje traume ili potvrda pozitivnog iskustva.
Ako žena nema priliku da je netko sasluša na ovaj način što može učiniti?
- Bilo bi dobro kada bi žena mogla ispričati svoju priču nekome tko će je samo slušati, bez prekidanja i da to ponovi u nekoliko navrata. Ako nema nikoga tko bi bio dobar aktivni slušač, uvijek može zapisati tu priču u svoj dnevnik, u nekoliko verzija, s različitim vremenskim odmacima, a nakon toga neka sjedne i pročita sama sebi što je zapisala.
Na taj način žena može vidjeti i osvijestiti kako su se otpetljavali njena priča i njeno iskustvo.
Koje su, prema iskustvu žena s kojima ste radili, najčešće traume vezane uz porod?
- Ima ih nekoliko, ali okosnica je ista. Glavna trauma, iz mog iskustva, je ona kada je ženi oduzeta osobna moć nad vlastitim porodom i kad je narušen njen integritet kao osobe.
Porod je izuzetno osoban čin, tjelesan, emocionalan, intiman iako se tako ne odnose prema ženama u rodilištu. Onog trena kada se žena stavi u pasivnu ulogu nastaje trauma, jer je ona stavljena u ulogu objekta kojem se nešto radi, a to je čin u kojem bi upravo ona trebala biti glavni igrač, s djetetom kao suigračem.
U takvoj pasivnoj ulozi, žene se nakon poroda osjećaju zlostavljano i kao da im je oduzeto najvažnije životno iskustvo, što i jest slučaj.
Vi ste doula, što je za Hrvatsku još uvijek pomalo egzotično zanimanje. Možete li nam pojasniti tko je zapravo doula, kako se postaje jednom te što sve spada u njezino područje rada?
- Doule su oduvijek postojale, otkad ima žena i svijeta. To je grčka riječ koja znači "žena koja služi". Odnosi se na onu ženu koja je bila tu uz trudnicu, rodilju, majku prije, za vrijeme i nakon poroda. Doule djeluju na više područja - kao žene koje educiraju trudnice o trudnoći, porodu i postpartumu, zatim kao potpora u samom porodu i nakon poroda.
Nakon poroda doula može biti potpora majci kroz savjetovanja o dojenju, njezi i brizi djeteta, te majčina vlastitog tijela, a isto tako ima nas koje smo posebno educirane i za razne tretmane i ceremonije koje pospješuju oporavak majke u postpartumu i obilježavanje njenog ulaska u majčinstvo. Doula može raditi sve to ili se odlučiti za samo neki od ovih oblika rada sa ženama.
Voditeljica ste tečajeva “Svjesne trudnoće”, a bavite se i ceremonijama “Blagoslova Majke”. Kakva je to ceremonija? Zašto je važno dodati cijelom procesu trudnoće i poroda duhovnu dimenziju?
-"Svjesna trudnoća" u biti predstavlja siguran prostor i vrijeme za sve žene. Koncept je zasnovan na radu sa ženama koje su fizički trudne i trebaju postati majke djetetu, ali obuhvaća i one koje to već odavno jesu ili nisu.
Žene koje nisu imale vlastitu djecu često porađaju neke svoje projekte ili samu sebe pa i s njima radim. Tu su i žene koje iscjeljuju svoja traumatska iskustva poroda, ali i one koje su osjetile da na neki način trebaju obilježiti taj čin - što se prolazi kroz ceremoniju Blagoslova Majke.
To je prekrasna ceremonija u kojoj se zatvara krug postajanja majkom. Porodom postajemo majkom, no taj krug se u našoj kulturi ne zatvara, niti se obilježava. Ljudi dolaze vidjeti dijete i poželjeti mu dobrodošlicu, a majka je tu opet nekako postrani. I njoj se treba zaželjeti dobrodošlica, jer i ona se ponovno rodila.
Tu je i energija djevojke koju majka sa sobom donosi iz trudnoće, te je vrijeme da se ona otpusti kako bi se žena - majka mogla uzemljiti. Blagoslov Majke je jedna od najljepših ceremonija koje radim. Profil žena je šarolik od onih koje su tek rodile, do žena koje su postale majke i prije više od dvadeset godina.
Zajedničko svima njima je da nakon te ceremonije same sebi odaju zaslugu za tu životnu transformaciju. Zanimljivo je da se nakon tog oblika rada na ženama vidi čak i fizička promjena. Obilježavanjem toga kroz ceremoniju, žena u potpunosti može integrirati njegove blagodati u svoj život i osvijestiti svoju snagu i još jedan aspekt boginje u samoj sebi.