Visoki zidovi još uvijek okružuju najstariju umobolnicu na Balkanu, zgradu iz 18. stoljeća u osječkoj Divaltovoj ulici. Vrata joj međutim više nisu zatvorena i rešetki na prozorima više nema. "Zatvor se širom otvorio", kaže Darko Kovačić, 53-godišnji muškarac sa šizofrenijom koji sada u njemu živi.
S ovim rečenicama počinje The Guardianova priča o osječkom Centru za pružanje usluga u zajednici "JA kao i TI" koji vodi Ladislav Lamza, bivši socijalni djelatnik koji se, prema pisanju renomiranog britanskog medija, bori protiv, vlade, ministra zdravstva i vlastitog osoblja kako preobratio živote korisnika Centra.
Kako priča Lamza, sve je počelo u svibnju 2015. godine kada je natpis na zgradi na kojem je pisalo "Dom za psihički bolesne odrasle osobe" zamijenio onim centra na kojem piše "JA kao i TI" i počeo iseljavati ljude.
"Puno stvari izražavamo tom kratkom rečenicom", rekao je Lamza za The Guardianovo specijalno izdanje The Observer. "Ono što smo radili posljednjih 20 godina je suprotno od našeg slogana. Govorilo se o ti ljudima da nisu poput nas, da su ružni i ludi. Tu smo isključivali, stigmatizirali i ograničavali ljude. Ti ljudima treba pomoć, a mi smo im pružali neadekvatnu pomoć. Rezultati su bili katastrofalni. Nikada nisam upoznao nikoga tko se rehabilitirao. Izjednačavamo kriminalce i osobe s poteškoćama."
Darko Kovačić, Ladislav Lamza i Marko Kordić
Lamzine metode šokirale su ljude, pa čak i članove osoblja, međutim brojke ne lažu. U četiri godine rada, 172 od 200 ljudi uspješno je preseljeno u stanove razasute po i oko Osijeka. Djelatnici Centra ih posjećuju po potrebi.
Kako se institucija praznila tako ju je Lamza i renovirao. Nema više beživotnih ambijenata, sada su tu sobe za tečajeve, knjižnica i svjetlom bogati kafić u kojem bivši pacijenti umobolnice drugim bivšim pacijentima pokazuju kako se peku palačinke. Osoblje Centra s njima ugodno ćaska. Jadranka Butković, bivša frizerka koja sada podučava šivanje i štićenike vodi u kupovinu te kazalište, kaže da je transformacija nevjerojatna.
"Kada smo doznali direktorove planove, bojala sam se, svi smo se bojali. Mislili smo da je možda malo poludio. Sada je sve potpuno drukčije. Prije se pacijente tretiralo kao predmete, predmete izvan fokusa. Bili su poput brojeva na pokretnoj traci. Nikada nikoga nisam pitala njegovo ime, a sada su moji prijatelji. Ljudi nisu opasni luđaci, postali su građani i susjedi."
U 10 godina od potpisivanja Konvencije Ujedinjenih Naroda o pravima osoba s invaliditetom, jedino se u Osijeku djeluje u duhu s njezinim odredbama. "Potpisali smo to s prekriženim prstima iza leđa. Vlada još uvijek takve ljude želi zatvarati. Ljudi s invaliditetom, bilo da je riječ o psihičkom ili fizičkom zdravlju, imaju pravu", kaže Lamza. "Uključivost je bolja za te ljude, bolje je za zajednicu, legalno je i jeftinije je."
Lamza kaže da jedan pacijent u instituciji državu košta 8.078 kuna, dok taj isti pacijent u zajednici, čak i s 24-satnom potporom košta 6.539 kuna.
Nakon 12 godina provedenih u institucijama, Branka Reljan (55) posljednje je tri godine provela u sklopu zajednice koju vodi Centar. Živi sa svojim partnerom Draženkom Tevellijem. "Upoznali smo se u instituciji međutim tamo ljubav nije dozvoljena pa smo živjeli u tajnosti. Bilo je to poput zatvora. Sada pravim pite od jabuka, kupujem začine i kuham. Zbilja je divno imati ključeve, voziti se autobusom i kupovati svježi sok. Zadovoljni smo sa susjedima. Sretni smo", rekla je Reljan.
Branka Reljan (54) i Draženko Tevelli (43)
Lamzin model teško je replicirati na druga mjesta jer su psihijatrijske klinike uglavnom locirane daleko od gradova. Dom za psihički bolesne odrasle osobe Ljeskovica, lociran duboko u požeškoj šumi, zbog svoje lokacije pacijentima ne može ponuditi usluge psihologa i psihijatra jer nitko ne želi tamo raditi. "Rodbina ih ne može posjećivati jer smo predaleko, a ne postoji zajednica u koju bismo svoje pacijente mogli smjestiti. Jednostavno nemamo resurse", kaže Rada Matoš, direktorica Ljeskovice. Matoš kaže da bi najbolje bilo kada bi se ta ustanova mogla preseliti negdje kako ne bi bila toliko izolirana.
Rada Matoš: 'Novinarka The Observera me krivo shvatila'
"Citirana novina The Observer potpuno pogrešno interpretirala izjavu ravnateljice Doma za odrasle Ljeskovica.
Točno je da je Dom za odrasle osobe Ljeskovica smješten na istoku Požeško-slavonske županije i da zbog svoje lokacije nikako nije zakinut za pružanje stručnih, zdravstvenih niti bilo kojih psihosocijalnih usluga. Točno je da zbog deficitarnih zanimanja teže dolazimo do stručnih radnika, ali našim korisnicima unatoč tome nudimo najbolju moguću uslugu na profesionalnoj razini.
Nadalje, vezano za posjet korisnicima točno je da je rodbini i prijateljima posjeta dozvoljena svakodnevno, bez strogog vremenskog ograničenja. Također, točno je da i ustanova ima za cilj izmjestiti nekolicinu korisnika izvan institucije, a nikako sve korisnike.
Točno je da je ravnateljica u izjavi iz The Observeru rekla da su korisnici dobro uklopljeni u ovdašnju zajednicu budući da je dom otvorenog tipa", rekla je Rada Matoš, ravnateljica Doma za odrasle Ljeskovica.
Filozofija osječkog centra je da njihovi štićenici bolje žive otkad su pušteni iz ustanove. No, prilagodba na život izvan Doma nije uvijek laka.
"Jedna od najtežih stvari je naučiti štićenike da koriste stolice jer ih u umobolnici ne koriste. Tamo se čuči. Ponekad je potrebno dobra dva mjeseca da se naviknu na stolice", objašnjava Vlatka Griner, asistentica u njezi u Centru "JA kao i TI".
Lamzine metode nisu za svakoga. Zdenko Kovač (64), inače osuđeni ubojica koji tvrdi da je ožiljke na glavi dobio od udaraca sjekirom koje mu je zadala njegova žena, nije dovoljno opasan za bolnicu s visokim mjerama sigurnosti te se nije uspio prilagoditi na život pa se sada ponovno nalazi u tradicionalnoj. On kaže da tamo želi ostati "do smrti".
"Za njega se brinem", priznaje Lamza. "On želi ostati i u idealnom slučaju on će tamo i ostati."
Za druge, tradicionalne ustanove nikada nisu bile dobro rješenje. Luku Bobanovića (36) majka je predala na državnu njegu kada mu je vrućina oštetila mozak. "Kada je došao k nama bio je jako uznemiren", objašnjava Lamza. "Osam je puta Luka prošao kroz vrata ili prozor, ili trčeći za osobljem ili tako da je osoblje trčalo za njima. Liječnik je rekao da ga zavežemo za krevet. Tako sam ga pronašao - vezanog za krevet sa suzama u očima. Zapomagao je i tražio svoju majku. Osoblje je samo slegnulo ramenima i reklo mi da ga se boje."
Bobanović sada živi u malom bungalovu s još tri štićenika i 24-satnom njegom.
"Naš posao ne prestaje kada ljude iselimo. Mi im pomažemo da žive kao svaki drugi građanin ovog grada. Pomažemo im da se zaljube, plešu i jedu palačinke. Želimo im dati razlog za život. To im je oduzeto, njihova ljudskost", kaže Lamza. "Sramota me je zbog toga kako su ljubi živjeli prije, ali sretan sam. Sretan sam jer su oni sretni."